AU 24. XI. PR:AM.POBJEDA-NAFTOVOD

AUSTRIJA DIE PRESSE 24. XI. 1999. Strateški udar "Ruskom vodstvu nikada nije nedostajalo ideja kad su u pitanju bile teorije urote koje su trebale opravdati vlastito ponašanje. U Čečeniji, primjerice, Rusija vodi osvajački rat zato što fanatični islamisti navodno ugrožavaju opstanak Ruske Federacije. Krivnju za rusku dvojbu u Čečeniji snose pak Amerikanci koji su vitalno zainteresirani za neprekidne nemire na jugu Rusije, požalio se ruski ministar obrane Igor Sergejev. Samo se po sebi razumije da nijedna od spomenute dvije tvrdnje nije utemeljena. Naime, nikada nije dokazano da su upravo Čečeni bili začetnici bombaških napada u Moskvi, koji su navedeni kao dokaz o islamskoj opasnosti - iako čak ni takav dokaz ne bi opravdao aktualni istrebljujući pohod na Grozni. Washington pak nakon Afganistana jako dobro zna da se politika destabilizacije, poduprta nepouzdanim partnerom, jako brzo može okrenuti protiv vlastitih interesa. Ipak, u jednoj stvari Sergejev ima pravo: interes Sjedinjenih Država za regije južno od nekadašnjeg protivnika sa statusom svjetske sile jest golem i Washington je ovih dana na summitu OESS-a ostvario povijesnu pobjedu u natjecanju s interesima Moskve: naime, konačno utvrđivanje sporazuma između Gruzije, Azerbajdžana i Turske o izgradnji naftovoda koji bi trebali utrti put nafti i plinu iz kaspijske regije do Sredozemnoga mora, zaista je strateški udar posebne kategorije. Naime, pod snažnim stožernim vodstvom Amerikanaca uspješno su neutralizirani Moskva i Teheran, koji bi voljeli nadzirati tok nafte iz spomenute regije. Crno zlato neće ubuduće teći iz kaspijske regije kroz nestabilnu Rusiju (moralo bi treći kroz Čečeniju, što vrlo jasno otkriva vitalne ruske interese u otpadničkoj republici); niti će teći kroz vjersku državu Iran, čije oprezno otvaranje još dugo ne bi bilo jamac da mule ipak neće upotrijebiti svoju moć nad naftnom polugom. Stoga su reakcije Moskve i Teherana na dogovor bile primjereno ogorčene. Obje države napomenule su - vjerojatno opravdano - da su postojala i ekonomski logičnija rješenja od u Istanbulu dogovorenih naftovoda koje će biti teško financirati i isplatiti. No, sam profit nije imao nikakvu ulogu pri donošenju te uloge. Ta činjenica - kao što je već rečeno - plodno je tlo za teorije urote poput one Igora Sergejeva. Jedina je razlika što interes Amerikanaca nije toliko nestabilnost regije koliko pronalaženje pouzdanih partnera na jugu Rusije - sve se češće govori o prozapadnom pojasu na južnom boku Rusije, na potezu od Turske do Kine, a prozapadni političari u Gruziji i Azerbajdžanu sve jasnije ulažu svoje nade za blagostanje u povezivanje s Washingtonom jer ga veza s Moskvom ne može ponuditi. Nema sumnje da u toj strategiji Washingtona postoje još brojne neizvjesnosti - od islamskog fundamentalizma u središnjoj Aziji i na sjeveru Kavkaza preko nepredvidivih događaja poput nedavnih ubojstava u armenskoj skupštini, koja su ponovno odgodila tada već sasvim vjerojatan dogovor Armenije i Azerbajdžana oko rješenje problema Nagorno Karabaha. Ipak, cilj je jasan. U svakom slučaju, Washington je puno uložio u netom prihvaćeni naftni projekt, koji je ipak još daleko od realizacije. Gledano iz tog aspekta, razumljiva postaje i prevelika briga za partnera Tursku - natuknica je nerazmjerno inzistiranje na prijam Turske u EU. Naime, Turska se nalazi na kraju naftovodne trase i njezina je potpora nužna. Razumljivije je također zašto svi ti čimbenici nimalo ne olakšavaju odnos prema potezima Moskve - primjerice u Čečeniji", napominje na kraju komentara Andreas Schwarz.