NJ 13. XI. SZ: RUSI SU U ČEČENIJI ULJEZI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 13. XI. 1999. Novi vojni cilj Moskve "Tko uz pomoć povijesnih rašlji traga po dnevnim aktualnostima kako bi otkrio dublje veze, imat će ovog studenoga sreće kao rijetko kad dosad. Prvo Čečenija: ono što Rusija tamo radi najbolje je opisao moskovski aktivist za ljudska prava Sergej Kovaljov, kazavši da Moskva NATO-ovim metodama ostvaruje Miloševićeve ciljeve. I na Balkanu i na Kavkazu slavenski državotvorni narod suočava se sa separatizmom teritorija nastanjenoga muslimanskim stanovništvom. No, tu usporedba završava. Naime, ako je Kosovo povijesno gledano jezgra srpske države, koje su Albanci zauzeli migracijama i visokom stopom nataliteta, Rusi su u Čečeniji uljezi. Oni tamo nisu u osnovi izgubili ništa više nego Francuzi u Alžiru ili nekoć Nijemci na Kilimandžaru. Činjenica da Moskvu i Grozni ne dijeli ocean samo zamagljuje tu spoznaju. Sljedeća razlika krije se u činjenici da je Srbija slaba, a Rusija još jaka. Nitko se neće založiti za opetovano pokretanja motora NATO-ovih bombardera. Zapadu pak ostaje neugodna činjenica da je humanitarna misija zapadnog saveza protiv Jugoslavije, izvedena prije samo nekoliko mjeseci, degradirana u farsu marljivim skretanjem pogleda s događaja u Čečeniji i postiđenim mrmljanjem o unutarnjim pitanjima. Više od dva desetljeća stara, razotkrivajuća formulacija Helmuta Schmidta da je Sovjetski Savez zapravo Gornja Volta s atomskim raketama vrijedi i za državu-nasljednicu. Prijeteći potencijal takve veličine zahtijeva brižan odnos. No, sjedenje prekriženih ruku zasigurno nije rješenje. Osim toga, ni Moskva, ali ni sam Zapad, neće moći dugo sami sebe poštedjeti konačne odluke je li Rusija zamalo-supersila ili siromašna zemlja kojoj treba pomoć. Na tom mjestu rašlje upućuju na Međunarodni monetarni fond. Njegov predsjednik Michel Camdessus, koji je upravo objavio prijevremeno povlačenje s dužnosti, uživao je u Moskvi i drugim zemljama svijeta status 'prijatelja Rusije'. Istrage o rasipanju novca još traju. Neovisno o konkretnim rezultatima, moguće je ustvrditi da MMF, baš kao i NATO, primjenjuje dvostruka mjerila. Dugom nizu najsiromašnijih zemalja na svijetu, koje se gotovo sve nalaze na južnoj polutki zemaljske kugle, nametnuti su drakonski sanacijski programi. Oni su možda privredno razboriti, ali veliki dio stanovništva tjeraju u egzistencijalni minimum. Stoga kratica MMF djeluje na veliki broj zemalja Trećega i Četvrtog svijeta kao crvena krpa. Nad Rusijom pak MMF istresa svoj rog obilja. Svi znaju da se velik dio novca krade već u Moskvi a da ostatak već gotovo jedno desetljeće otječe u ruska prostranstva bez velikog učinka. Unatoč tome, nevolja nije prekinuta. Sljedeća tranša od 4,6 milijarda dolara bit će isplaćena u prosincu ove godine. Valja sumnjati da Zapad politikom široke ruke i dalje promiče vlastite interese. Naime, najveća bi zabluda bila tumačiti pohod u Čečeniji kao prkosnu reakciju generala, koji više ne žele trpjeti poniženja. Na Kavkazu Rusija nastoji ostvariti strateške ciljeve. Prijeti opasnost da bi nakon pokoravanja Čečenije mogla uslijediti destabilizacija Gruzije. U Azerbajdžanu i u glavnim gradovima srednje Azije vlada velika zabrinutost zbog te mogućnosti. Armenija je na strani Rusije. Postane li Gruzija ruskim satelitom, Zapad više neće imati kopnenih veza s Azerbajdžanom i srednjom Azijom. U tom bi slučaju plan o uspostavi 'Euroazijskoga transportnog koridora', kojim bi naftovodi i plinovod iz Kazahstana, Turkmenistana i Azerbajdžana mimoišli Rusiju, postao tek mrtvo slovo na papiru. Taj je pak koridor bitan čimbenik američke strategije u toj regiji. Samo on može trajno osigurati neovisnost novih republika u odnosu na Moskvu. Obje strane jasno uočavaju da su ulozi visoki. U petak je ruski ministar obrane Igor Sergejev dosad neviđenom oštrinom proglasio politiku Zapada izazovom čiji je cilj protjerivanje Rusije iz strateški važnih regija na Kaspijskom moru, Transkavkazu i srednjoj Aziji. Bivši američki ministar obrane Capar Weinberger izjavio je pak prije dosta vremena da bi uspjeli ruski pokušaj ponovne uspostave nadzora nad kaspijskom regijom bio veći uspjeh za Rusiju nego proširenje NATO-a na istok za Zapad. U Čečeniji Rusi provode tu politiku oštrinom koju njihov premijer Vladimir Putin zaodijeva u neelegantnu formulaciju da će goniti teroriste sve do kraja. Salve kaćuša, ispaljene na mjesta i naseljena područja, i zračni napadi možda će na trenutak učiniti rusku vladu popularnijom među ruskim biračima. No, pred svjetskom javnošću nije ih moguće prikriti tvrdnjom o borbi protiv terorizma (...)', naglašava Rudolph Chimelli.