AU 22. XI. PR:KASPIJSKI NAFTOVOD

AUSTRIJA DIE PRESSE 22. XI. 1999. OESS je ispisao jednu stranicu gospodarske povijesti "Na jahti u vlasništvu turske države 'Fahri Gurtuerk' ispisana je na rubu istanbulskog summita OESS-a stranica gospodarske povijesti: naime, na tom su plovilu šefovi Turske, Gruzije i Azerbajdžana - Suleyman Demirel, Eduard Ševarnadze i Haydar Alijev - potpisali sporazum o gradnji naftovoda za prijevoz nafte iz Kaspijskog jezera u zapadnu Europu. Kroz 2000 kilometra dug naftovod, koji će voditi od glavnoga grada Azerbajdžana preko Gruzije do turske luke na Sredozemlju Ceyhan, trebalo bi od g. 2007. protjecati 30 do 60 milijuna tona nafte godišnje. Naftu će u azerbajdžanskom obalnom pojasu Kaspijskog jezera crpiti konzorcij, poduzeće koje čine predstavnici devet zemalja. Vlade tranzitnih zemalja i ulagači sklopili su tri dodatna sporazuma koji će funkcionirati kao dopuna izvornog sporazuma. Ti će sporazumi regulirati prava i obveze, zajedničku carinsku i poreznu politiku i kupovinu zemljišta za gradnju naftovoda. Promatrači ocjenjuju da je taj događaj velika pobjeda Sjedinjenih Država. U komentaru ruske novinske agencije Interfaks istaknuto je da Washington tim sporazumom ostvaruje svoju predodžbu o načelnom preustrojavanju regije u kojem bi Rusija trebala imati tek sporednu ulogu. Moskva, čiji udio u Međunarodnom konzorciju iznosi samo 10 posto, godinama je pokušavala sačuvati svoj utjecaj u regiji nadzorom putova prijevoza kaspijske nafte. Rusija se do posljednjeg trenutka zalagala za ukrcavanje velikog dijela nafte na brodove preko ruske crnomorske luke Novorosijsk te za dodatnu izgradnju naftovoda koji bi vodio od Bakua preko Čečenije do Crnog mora. Osim toga, Moskva je 1997. počela graditi drugi naftovod preko Dagestana u smjeru Novorosijska. No, ruske su nade sada uglavnom razbijene. Naime, trasom, netom dogovorenom u Istanbulu, trebala bi prema Zapadu teći i nafta iz Turkmenije i polja Tengiz na kazahskom obalnom pojasu Kaspijskog jezera. Odgovarajući sporazum postigli su - uz Tursku, Gruziju i Azerbajdžan - predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev i predsjednik Turkmenije Sapurmurat Nijasov. U 'Istanbulskoj deklaraciji' istaknuto je da će svih pet država pružati izgradnji naftovoda Baku-Ceyhan 'svu zamislivu političku potporu'. Deklaraciju je supotpisao i Bill Clinton. Time je zapravo postao suvišnim još jedan ruski projekt za izgradnju naftovoda. G. 1992. osnovan je Kaspijski naftovodni konzorcij koji je do 2015. trebao proširiti postojeći, 1580 kilometara dug naftovod od Kazahstana do Novorosijska na godišnji kapacitet od 57 milijuna tona. Rusija ima 24 posto udjela u tom konzorciju. Moskva je u međuvremenu ustvrdila da će troškovi za naftovod Baku-Ceyhan po procjeni ruskih stručnjaka osjetno prekoračiti planirana ulaganja od 2,4 milijarde dolara (...) Nadalje, Rusi su upozorili da zalihe nafte u Azerbajdžanu nisu tako izdašne kao što se u početku pretpostavljalo te da stoga novi naftovod ne bi bio potpuno iskorišten. No, iz kruga azerbajdžanskog izaslanstva stigli su glasovi da je posrijedi tek uzmak Rusa koji bi trebao minimalizirati povredu njihova dostojanstva. Istanbulska deklaracija nije jedini poraz koji je Rusija pretrpjela u borbi za energetske resurse u kaspijskoj regiji. Turska, Kazahstan, Gruzija, Azerbajdžan i Turkmenija potpisali su i pismo namjere o izgradnji plinovoda kojim bi turkmenski plin trebao biti prevožen kroz Kaspijsko jezero, teritorij Azerbajdžana i Gruzije do Ezeruma na istoku Anadolije. Po prvotnim planovima u Istanbulu je već trebao biti potpisan odgovarajući državni ugovor, ali je taj naum propao zbog visokih kvota koje je Azerbajdžan tražio za uključivanje vlastitog plina iz nedavno pronađenih zaliha. Bude li taj projekt realiziran, Moskva mora strahovati za vlastiti 1100 kilometara dug plinovod do turske crnomorske luke Samsun, odakle bi 392 kilometra trebalo prolaziti preko dna Crnoga mora. Iako je plinovod, kojim godišnje može biti prevezeno osam do 16 milijuna kubičnih metara plina, treba biti priključen na mrežu već g. 2001., stručnjaci procjenjuju da taj projekt ima jako slabe izglede za realizaciju. Naime, tako veliku količinu plina ne može potrošiti ni turska ni jugoistočna Europa te se Ankara mora odlučiti za jedan od spomenuta dva projekta. Među dobrim poznavateljima prilika prevladava uvjerenje da iz političkih razloga više argumenata govori u prilog Kaspijskom naftovodu", napominje na kraju izvješća Elke Windisch.