IT-17.XI.-LA REPUBBLICA-TUĐMAN

ITALIJA LA REPUBBLICA 17. XI. 1999. Tuđman, agonija tiranina, već je počeo rat za nasljedstvo "Okrutna je smrt s despotima ove posljednje četvrtine stoljeća. Kada ih liječnici ne pretvore u živuće leševe, kao što je bilo s Titom i Francom, umiru usamljeni i moćni, dok podanici nazdravljaju, a dvorjani se čupaju oko mrtvačke postelje za političko nasljedstvo. No nikoga nije dopala dodatna kazna da se bori za život u izrugivanju, kako se sada događa Franji Tuđmanu. 'Šampanjac je spreman', šale se dva voditelja Radija 101, najslušanije postaje u prijestolnici, i još: 'Zato jer smo jako katolička zemlja Bog nas je uslišao i oslobađa nas od njega'. Je li Tuđmanova smrt božja, ili radije đavolja, stvar, nije jasno. Jedan zid na kiši viče: Ili rak, ili Haag, samo nek' ga nosi vrag. Međutim već danima hrvatski TV dnevnik govori o ožalošćenoj zemlji koja moli za brzo ozdravljenje Predsjednika i u Zagrebu pali zavjetne svijeće pred tabernakulom u Kamenitim vratima. U nedjelju sam tražio tragove hodočašća tamo gdje je Dnevnik pokazao zabrinute vjernike i svijeće: ni vjernika, ni svijeća. Onda za možebitnim znacima strepnje pođeš sve do modro-zelene bolnice gdje je Predsjednik na liječenju već 17 dana. Dolaze li ljudi radi Tuđmana? pitaš vedre hrvatske novinare okupljene ispred bolnice: i sutradan nađeš svoj citat, radi tog čudnog pitanja, u Novom listu. Hrvatski su novinari, priča dnevnik, odgovorili 'rječitim izrazima lica'. Točnije širokim osmijesima. Onda na naslovnici pročitaš velikim slovima: 'Slomljena Hrvatska u suzama, boli i tjeskobi prati bolest voljenog Predsjednika'. Ali to je podsmijeh najčitanijeg tjednika među gradskom mladeži 'Feral Tribunea', ikonoklastičkih novina. U ponedjeljak je 'Vjesnik', hrvatska 'Pravda', bio prisiljen moliti u jednom uvodniku: ne pljujte na teško bolesnog čovjeka. No tuga režima je hladna, zabavljena borbom za nasljedstvom uoči odlučujućih izbora. Ako je razumljiva radost onih medija koje je Tuđman zlostavljao na svaki način, više iznenađuje teškoća na koju nailazi stranka - država, HDZ, u izazivanju narodnog osjećaja. Kada dođe trenutak, pozvat će pred mrtvački odar rijeke seljaka, bataljune domoljuba, krda klijenata. No gdje su sada mnoštva koja su aklamacijom birala oca domovine, 'Libertadora', pobjednika svih izbora? Osam godina Predsjednik otvara gotovo svaki hrvatski TV dnevnik, jedini izvor obavještavanja za 80 posto stanovništva. Pa opet bi se kazalo da njegova agonija sada ne pobuđuje osjećaje kod gledatelja. Kao da bi sada, u biti, veći dio njih radije da on umre kako bi se završila era koja se već odavno objavljuje kao završena. Za to psihološko stanje politolog Damir Grubiša nam nudi ovo objašnjenje: s preuzimanjem posljednjeg komada Hrvatske pod međunarodnom upravom (siječnja 1998.) u krizu je došao model stalnog sukoba s kojime je Tuđman izgradio ratno društvo. Kada su ponovno vraćene granice, režim više nije mogao skrivati katastrofalno upravljanje gospodarstvom, pljačkanje tvrtki, bezdan koji dijeli bijedu od luksuza u kojemu živi nomenklatura. Potom postoji i jedno finije objašnjenje. Odmah nakon što su ratom na Kosovu u kut stjerale Miloševića, zapadne vlade, premda ne i s istim uvjerenjem, posvetile su se Tuđmanovu režimu, sa željom da pomognu njegov poraz na skorim izborima. Zapravo se od srpnja u sudnicama međunarodnog suda u Haagu Tuđmanovo ime otvoreno povezuje s pokoljima koje su počinile hrvatske milicije u Bosni. Polako se u Hrvatskoj počeo pojavljivati određeni nemir. Kao i Srbi, tako i Hrvati sami sebi ne žele priznati da se domovina okaljala strašnim zločinima. Tuđmanova smrt ponudila bi izgovor za pogreb prošlosti kojoj gotovo nitko ne želi pogledati u lice. Operacija bi mogla uspjeti jer tuđmanizam ne može nadživjeti Tuđmana. Predsjednik je uspio oblikovati hrvatsko društvo glasnim i praznim nacionalizmom u kojemu sve može plivati, od Titova poprsja (koje je još u predsjedničkoj rezidenciji) sve do revizionizma koji revalorizira ustašku državu (u knjižnicama kao i u toponomastici). No nitko od aspiranata na nasljedstvo ne uživa dovoljno povjerenja da bi se uzdigao do nastavljača postmodernog despotizma koji još miješa demokratske oblike s totalitarnom državom. Osim toga, Tuđman nikada nije htio imenovati nasljednika, zbog svojih psiholoških razloga koliko i radi hira da u povijest uđe sam. Prije tri godine otišao se u Sjedinjene Države liječiti od tumora, a Amerikanci su s određenim entuzijazom izbrbljali dijagnozu: ne više od šest mjeseci života. Ljutit, Tuđman se obratio francuskim liječnicima. Čudnovato je doživio 77 godina, a prema nemalom broju mišljenja, i zbog uvjerenja da je manje smrtan od običnih pojedinaca. Prije mjesec dana okupio je mnoštvo stranih novinara i otklonio glasine o svojem zdravlju 'kao brbljarije koje šire one koji mrze Hrvatsku' (Tuđman nikada nije pravio razliku između sebe i Hrvatske). Sada je njegovih devet potpredsjednika u HDZ-u toliko prestrašeno mogućnošću da se nađe pred njim koji se pjeni od bijesa, da oklijevaju pokrenuti postupak predviđen u slučaju nesposobnosti vrhovnika da vrši svoje dužnosti. Oporba ne smatra vjerojatnim da će režim napraviti eutanaziju (previše rizika), a ni beskrajno produljivanje umjetnog života (pošto je medicina potrošila čuda). Liječnička izvješća sustižu politička. Posljednje kaže da bi Tuđman bio kadar potpisati ukaz kojim političke izbore objavljuje za 22. prosinca, nadnevak koji HDZ smatra povoljnim iz niza razloga, od kojih među posljednjima nije ni blizina katoličkog Božića. Što god se dogodilo na posljednjem katu modro-zelene bolnice, već traje sukob za nasljedstvo prijestolja između suprotstavljenih frakcija, ekstremne desnice i umjerene desnice. Jučer su novine izvješćivale o navodnom 'političkom testamentu' kojime bi Tuđman stranku povjerio ministrici Ljerki Mintas-Hodak, koja se međutim ponaša kao da to neće. Naslućuju se niski udarci, manevri, pobune koje Vrhovnik ne bi nikada dopustio. Držeći da je on pri kraju, jedan od njegovih vjernih ljudi dopustio si je čak najaviti da će se zagrebačkoj nogometnoj momčadi, koju je Tuđman prekrstio u 'Croatia', moći vratiti ime 'Dinamo', kojega vole navijači ali Predsjednik prezire jer je 'komunističko'. Kako bi otklonio opasnost raspada stranke, njezin vrh nastoji sakrivati noževe. I iskoristiti Tuđmanovu agoniju kako bi u predizbornu kampanju unovačio onaj dio nižega svećenstva koji pristaje na igru. Na TV dnevniku jučer je misu 'za oca domovine' vodio jedan njegov privrženik, velečasni Sudac, čudotvorac o kojemu se govori da je svetac jer mu se na čelu pojavio križ. Natprirodne sposobnosti posebno su potrebne stranci-državi koja riskira odjednom izgubiti i većinu u skupštini, i državnog poglavara neograničenih neformalnih moći koji bi ipak jamčio nadzor nad policijom, vojskom, tajnom policijom, sucima, televizijom", piše Guido Rampoldi.