NJ 3.XI. SZ:RUSKA SAMOVOLJA U ČEČENIJI

zi NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 3. XI. 1999. Zašto Rusija sjedi na ušima "Kako to paradoksalno zvuči: Njemačka se zalaže za moćan glas u Vijeću sigurnosti UN, ali zasad ne daje glasa od sebe glede rata u Čečeniji. Berlin tiho doziva političko rješenje za kavkasku republiku, ali njegovo dozivanje nadglasavaju tužaljke izbjeglica; ministar vanjskih poslova Fischer zahtijeva trenutni prestanak ruske upotrebe sile, ali njegove riječi nadglasava grmljavina topova. Fischer izjavljuje da je zaprepašten zbog navodnih raketnih napada na tržnicu u Groznom, ali bombardiranje se nastavlja nesmanjenom žestinom. Njemačka vlada gotovo nemoćno sluša monotono ponavljane izjave ruskog vodstva da namjerava likvidirati teroriste u Čečeniji - pogađajući pritom gotovo samo civile. Silovitim napadima na otpadničku republiku, Rusija jednoznačno krši načelo razmjernosti sredstava ali - kao ni izbjeglice - ni Zapad se gotovo i ne može braniti. Danas čak i u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova priznaju dilemu po kojoj njemačka diplomacija može kritizirati Moskvu u sukobu u Čečeniji, ali je istodobno ne može obuzdati. Što pak vrijedi za Berlin, vrijedi i za Europsku uniju, OESS i SAD. Takvu situaciju ne mijenja ni velikodušni pristanak Rusije na angažman misije OESS-a u Čečeniji. Stoga je jučerašnja molba o umjerenom nastupu, koju je američki Predsjednik uputio ruskom premijeru Putinu u Oslu, djelovala gotovo simbolično dok su informativni tickeri izvješćivali o novoj kiši bomba nad čečenskim gradovima. U Rusiji bi sljedećih tjedana i mjeseci trebali biti održani skupštinski i predsjednički izbori te su gospodari Kremlja zainteresirani u prvom redu za popularnost u vlastitoj zemlji, a ne u onima s druge strane ruskih granica. U tom pogledu blijedi premijer Putin postiže veliki uspjeh svojom upornom borbenom propagandom te se samosvjesno opire Zapadu. Čečenija nije Kosovo niti Istočni Timor te i Putin zna da međunarodna zajednica ne može jednostavno okupiti mirovnu postrojbu koja bi se raštrkala po cijeloj Rusiji. Ona to neće učiniti u prvom redu zato što je Zapad već za vrijeme rata koji je Rusija sredinom devedesetih godina vodila u svom južnom dvorištu priznao nepovredivost ruskih granica. Doduše, već je tada Zapad tu i tamo izricao poneku kritiku, ali je istodobno posezao za novčanikom kada se činilo da se stabilnost velikog susjeda našla u opasnosti. I ovaj je puta granica zgražanja dotaknuta u onom trenutku kada se sukobila s vlastitim interesima. Naime, zapadne države - u prvom redu Njemačka - najviše strahuju od nestabilne Rusije, koja zahvaljujući svom izvornom refleksu velesile smatra da je na vanjskopolitičkoj razini guraju dublje u izolaciju. Stoga ni njemačka vlada neće učiniti bitno više od daljnjeg sudjelovanja u tom političkom plesu po žici: riječima će osuđivati, a na djelima održavati suzdržanost. Takav pak nastup obuhvaća prijeteće financijske geste koje će više pomoći nacionalistima i komunistima u Rusiji nego okolini predsjednika Jeljcina. Doduše, ni međunarodne financijske organizacije poput MMF-a neće moći izbjeći povezivanje budućih tranši kredita Rusiji sa stanjem u Čečeniji, ali posljednja isplata bila je u srpnju ove godine, a nova doznaka ne bi trebala uslijediti tako skoro. U svakom slučaju, ni Zapad ne može jednostavno zariti glavu u pijesak i čekati završetak neugodne predizborne borbe u Rusiji i početak promišljenije politike Moskve prema Čečeniji. 18. i 19. studenog u Istanbulu će biti održan sljedećih OESS-ov summit, za koji se trenutačno izrađuje Povelja o sigurnosti. Tema te povelje trebala bi navodno biti ljudska prava kao i odgovor na pitanje treba li i kada OESS ubuduće i samostalno provoditi prisilne mjere protiv država. No, budući da će odluke u Istanbulu moći biti donesene samo na temelju konsenzusa, Rusija ni tamo neće morati strahovati ni od čega - osim od glasnih prijekora", zaključuje Frank Nienhuysen.