GB 13. XI. ECC TUĐMAN

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 13. XI. - 19. XI. 1999. Franjo Tuđman, nezgodni balkanski pobjednik "Za sedamdesetsedmogodišnjaka o kojem se još prije tri godine govorilo da je na pragu smrti, čovjek koji je Hrvatsku doveo do neovisnosti pokazao se iznenađujuće žilavim. Još prošloga mjeseca, kad se pojavio krhkiji i mršaviji nego prije, ali ne i uočljivo blizu smrti, Franjo Tuđman je skupini stranih novinara rekao da su sva nagađanja o njegovu zdravlju samo cinične glasine koje šire oni koji 'mrze demokratsku Hrvatsku kakvu sam uspostavio'. No ovoga mjeseca, pokušaji da se umanji ozbiljnost njegova stanja propali su kad je Predsjednik podvrgnut hitnom kirurškom zahvatu. Predsjednik je tad još jednom nestao iz javnosti. Budući da je državni brod tad ostao bez kormila, Hrvati se uznemireno pitaju kamo će on zaploviti kad Tuđmana više ne bude na krmi. Sve donedavno, veliko pitanje u Zagrebu, prijestolnici Hrvatske, bilo je hoće li čelnik zemlje, koji vlada čvrstom rukom i uživa toliku moć nad oružanim snagama, tajnim službama i medijima, biti sposoban snalaziti se uz liberalnije zakonodavno tijelo koje bi moglo biti izabrano veoma brzo. Sadašnji hrvatski parlament, kojim dominira Predsjednikova Hrvatska demokratska zajednica, trebao je biti raspušten 12. studenoga, a opći su izbori trebali biti održani uoči Božića. No ako se Predsjednik povuče prije tog nadnevka, a Hrvati budu morali izabrati i novog čelnika države, zemlja bi se mogla naći u previranju. Borba između Tuđmanovih pomoćnika već sada postaje užasno prljava. Borba za dušu posttuđmanovske Hrvatske već traje. Na prvi pogled, međunarodni položaj zemlje i kvaliteta života trebali bi se samo poboljšati kad taj starac ode. Sve do posljednjeg trenutka, Tuđman je izluđivao svoje sunarodnjake sklone reformama i dovodio u nepriliku svoje istomišljenike netaktičnim i katkad škandaloznim tvrdnjama. Hrvatskoj se danas govori, nakon što je poslužila kao važan strateški pijun u zapadnoj diplomatskoj i vojnoj igri kojom je 1995. dokončan rat u Bosni, da se mora početi bolje ponašati: primjerice, pomoći Zapadu u obnovi Bosne; izručiti časnike koji su se borili za račun Hrvatske u prljavim borbama s bosanskim Muslimanima 1993.; i ponovno primiti svoje državljane srpske nacionalnosti, njih oko 300.000, koji su raseljeni zbog rata. Istodobno, od Hrvatske se očekuje da poslušno slijedi svaki korak i preokret NATO-ove politike prema Srbiji. No Tuđman tvrdoglavo odbija govoriti politički ispravne stvari. Primjerice, on još želi odvojen politički entitet za bosanske Hrvate, što je u suprotnosti s Daytonskim sporazumom kojim je dovršen rat u Bosni. On otvoreno kaže da da bi njegovoj, dosad veoma širokoj potpori UN-ovu sudu za ratne zločne, mogao doći kraj. Djelomično zbog Predsjednikove nesklonosti izricanju praznih obećanja kako bi pridobio Zapad, njegova zemlja čami u diplomatskom mrtvilu. NATO i Europska unija svoje su nezadovoljstvo pokazali tako što su Hrvatskoj zapriječili pristup Partnerstvu za mir (klubu za suradnju pod vodstvom NATO-a koji uključuje neke vrlo neugodne poretke iz bivšeg Sovjetskog Saveza) i svim programima Europske unije za pružanje tehničke pomoći, koji obuhvaćaju gotovo sve ostale zemlje srednje Europe. Na dugom popisu grijeha za koje optužuju Hrvatsku, većina ih se tiče ili Predsjednika osobno, ili jata njegovih savjetnika. Nadasve, Tuđmana i njegove prijatelje okrivljuju za manipuliranje državnom televizijom, unatoč snažnim pritiscima Europske unije. Zapad je nezadovoljan i izbornim zakonom koji su progurale Tuđmanove pristaše a koji ne pokriva raseljene hrvatske Srbe, ali daje pravo glasa etničkim Hrvatima u Bosni i svijetu. Oni, što nimalo ne iznenađuje, obično u odsutnosti glasuju za Tuđmana i njegovu kliku. Ipak, bilo bi prejednostavno reći da su on i njegovi prijatelji glavni problem Hrvatske. Tuđman ne bi bio preživio kao neprijeporni vladar tijekom jednog desetljeća rata i mira da njegova vrst nacionalizma nije naišla na odjek kod velikog broja ljudi. A njegov osobni životopis, duboko usađen u tragediju Balkana 20. stoljeća, u skladu je s mnogim njegovim sunarodnjacima. Poput maršala Tita, koji je vladao Jugoslavijom od godine 1945. do svoje smrti 1980., mladi je Tuđman bio marksist iz Hrvatske koji se žestoko borio protiv nacista i njihovih domaćih suradnika, krvoločnog ustaškog poretka. Tuđman je kasnije došao do zaključka da je srpska komunistička promidžba preuveličala broj Srba i Židova koje je ustaški poredak pobio u jasenovačkom logoru smrti. Upravo njegovo prihvaćanje spornih povijesnih stajališta spriječilo ga je da postane uspješan general u Jugoslavenskoj armiji i pretvorilo u nacionalističkog disidenta. Kao čelnik pokreta za neovisnost Hrvatske, on je lukavo plasirao svoj poziv Hrvatima s desnice i s ljevice. Osuđujući ustaški poredak, on je tiho usvojio neke njihove simbole. To je bilo logično za političara koji je planirao izgraditi državu na nacionalizmu umjesto na ideologiji; i to mu je donijelo dividende. Sada, kad je nova republika izgrađena na ovako sumnjivim temeljima, Hrvatska bi što se tiče odnosa sa zapadnim svijetom mogla biti crna ovca ili partner koji obećava. Obje su mogućnosti jednako vjerojatne. Bez obzira je li njezin osnivač tu da ih vodi ili ne, stranački čvrstorukaši pokušat će iskoristiti međunarodni pritisak. Oni će sebe prikazati kao ljude koji brane teško stečenu hrvatsku neovisnost od arogantnih zapadnjaka, koji su bili sretni kad su zemlju mogli strateški iskorištavati, a sad je žele nadzirati. U međuvremenu, hrvatski se reformisti zalažu za suprotnu stvar: oni će reći da je silnicima iz stranke na vlasti u interesu ponašati se loše, da bi na taj način zemlju održali u karanteni jer izolacija jamči njihovu prevlast. Drugim riječima, oni ne brane neovisnost Hrvatske, već svoje osobne povlastice. Mnogo ovisi o tome kakvi će pritisci dolaziti iz inozemstva. Ako pritisci budu preteški, to bi moglo pojačati hrvatske sumnje da svijet više zanimaju hrvatski ratne zločini nego srpski. Ljudi poput Tuđmana od toga bi imali koristi. Samo ako Zapad bude ponudio i mrkve i batine u isto vrijeme, oni koji žele drukčiju vrstu demokracije u Hrvatskoj doživjet će dugo očekivanu prekretnicu."