US NYT 10.XI. BUGARSKA U BIJEDI

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 10. XI. 1999. Bugarska - deset godina bijede "Ovdje, u Bugarskoj, demokraciju imamo od 1989. Što se dogodilo za tih deset godina? Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka uspješno gutaju bugarsku industriju. Inzistirali su na privatizaciji bugarskih postrojenja i tvornica. U mnogim slučajevima, bugarska vlada, koja pobožno slijedi savjet IMF-a, te je tvornice prodala moćnim stranim korporacijama. A te iste korporacije, pak, često obustavljaju poslovanje (novi način borbe protiv konkurencije!). Što je rezultat? Horde nezaposlenih radnika, prosjaci na ulicama, starci koji kopaju po kontejnerima za smeće u potrazi za nekom krpom ili pljesnivim komadom kruha. Naša društvena struktura se raspada. Prije 1989. Bugarska je bila socijalistička država: besplatno zdravstveno osiguranje i obrazovanje za sve. Majke i starije osobe primale su pomoć i imale su povlastice. Sada, od pada komunizma, može se vidjeti sve više djece koja ne završavaju školu. Njihovi im roditelji ne mogu priuštiti cipele i odjeću, a da o školskim knjigama i papiru i ne govorimo. Stvari nisu ništa bolje za starije osobe. Godine 1989. mirovina prijateljičine majke iznosila je oko 105 leva mjesečno. Sada iznosi 46 leva, malo više od 24 dolara. Ima mnogo ljudi, naročito starijih od 30 godina, koji su nezaposleni. Nitko ih ne treba; nitko im ne nudi posao. U ponudama za posao iz novinskih oglasa često stoji kako aplikanti ne smiju biti stariji od 30 godina. Čak i ako ste prikladne dobi, što vam se nudi? Imate priliku crnčiti 12 sati za mizernu plaću u novoosnovanim poduzećima. U siječnju, posljednji ostatci naše subvencionirane države bit će nam oduzeti. Vlada više neće subvencionirati putničke karte za vlak za studente, starije i majke s djecom. To znači da će ljudi biti prisiljeni ostajati ili u gradovima ili u selima, što će oštetiti aktivne umirovljenike i nezaposlene. Mršave dohotke koje dijele s obitelji katkad povećavaju povremenim poslovima u gradovima ili, pak, odlaze na selo i tamo u vrtovima svojih roditelja uzgajaju voće i povrće za zimu. Sve je to imalo nekoga gospodarskog smisla kada su putovali vlakovima u pola cijene. Nakon nove godine, više neće imati smisla. Trpimo neizmjerne teškoće, pa ipak nam George Soros, financijer, soli pamet, govori da otvorimo svoje granice, da postanemo otvoreno društvo. No mi u Bugarskoj smo na težak način naučili što ti zgodni slogani znače. Znače uništavanje industrije koja uspijeva opstati u Bugarskoj. Tržište preplavljaju turski proizvodi. Čarape proizvedene u Bugarskoj prodaju se za jedan lev; turske se znaju naći i po pola leva. Tako ćemo uskoro svi nositi turske čarape i biti bez posla. Bugarsku preplavljaju prehrambeni i drugi proizvodi loše kvalitete, potkapajući nastojanja mjesnih proizvođača. Moj rođak ima malu farmu s četiri krave. Svoje junice nije uspio prodati dvije godine zaredom. Slomljen je. Tvrtke koje kupuju junetinu objašnjavaju da im je draže raditi sa smrznutim mesom koje uvoze iz Grčke po sniženim cijenama, već pripremljeno za proizvodnju salame ili kobasica. Što nam Zapad zauzvrat nudi za tu bijedu? Što strane korporacije privlači u uništenu zemlju? Jeftina radna snaga i prirodna bogatstva! Toliko o otvorenim granicama. Toliko o otvorenom društvu. Ja osobno živim u bijedi, no nekako uspijevam preživjeti. No, pogled na stare žene i muškarce koji kopaju po kontejnerima slama mi srce. Prije pada komunizma, ja i mnogi drugi vjerovali smo da komunistička vlada laže u svezi sa SAD-om. Mislili smo da su sva ta upozorenja o Americi tek propaganda. A od 1989. do 1993. godine bila sam demokratska aktivistkinja. To je bilo prije nego što sam počela shvaćati što IMF ili Svjetska banka zaista rade, ili transnacionalne tvrtke i njihova politika ekspanzije. Nasjeli smo na njihov zavodnički govor o demokraciji i otvorenosti. Sada, deset godina poslije, voljela bih da nismo", piše Blagovesta Dončeva, bugarska prevoditeljica.