AU 2.XI.PR:NEOLIBERALIZAM-TRANZICIJA

AUSTRIJA DIE PRESSE 2. XI. 1999. Deset godina nakon preokreta: grijesi reformatora "Činilo se da je mjesto zasjedanja poruka samo po sebi: naime, članovi liberalnoga Mont Paleri Society okupili su se na ovogodišnjem europskom regionalnom sastanku u Potsdamu, a ne u Berlinu kako bi raspravljali o tijeku i rezultatima deset godina postkomunističkih transformacija sustava. Potsdam je glavni grad savezne njemačke zemlje Brandenburg u kojoj premijersku dužnost obavlja političar SPD-a Manfred Stolpe, čovjek koji se godinama bori protiv javno istaknute optužbe za suradnju sa službom državne sigurnosti bivšeg DDR-a. Da nije bilo Stolpea, PDS, nasljednica SED-a (komunistička stranka u bivšem DDR-u - op. prev.) vjerojatno bi imala još bolju berbu na izborima, održanima prije tri tjedna. Nostalgija za vremenima prije preokreta i zastrašujuće jačanje ekstremnog ljevičarskog i desničarskog biračkog potencijala pripadaju aspektima postkomunističkog otrježnjenja, koji su uslijedili nakon godina entuzijazma i promjene sustava. Simptomi krize očituju se na različite načine. U Rusiji i ostalim nasljednicama Sovjetskoga Saveza etabilirala se neka vrsta anakrono-kapitalističkog mafijaškog režima. Nakon deset godina žrtava i oskudice, u nekadašnjoj 'međueuropi', dakle u zemljama na potezu od Baltika do Jadrana, šire se sumnje u ispravnost izabranog puta. Jesu li liberalni reformatori zakazali? Po mišljenju Mont Palerin Societi, koje je nakon Drugoga svjetskog rata osnovao austrijski stručnjak za nacionalnu ekonomiju Friedrich August von Hayek, to je pitanje sve drugo samo ne čisto akademske prirode. Napokon, u Pragu i Budimpešti, Varšavi i Moskvi angažirali su se gospodarski reformatori, koji su se eksplicitno orijentirali po klasičnom liberalizmu i posebno po Hayeku. Povremeno se nametao dojam da teorija i praksa gospodarskog liberalizma daleko bolje pristaju postkomunističkim transformacijskim zemljama nego razvijenim tržišno-privrednim društvima u Europskoj uniji, u kojima prevladavaju dirigistički koncepti. No, pitanje jesu li Hayekovi učenici bili uspješni ili nisu, posebno je važno upravo za Mont Palegrin Society. Napokon, ono je podjednako važno kao i pitanje je li liberalizam na istoku zakazao. Prigovor - uvriježen i u Austriji - glasi: brza destrukcija planske privrede i etabliranje tržišnog sustava privrede, koje su zagovarali reformski političari, previše su opteretili, šokirali i trajno traumatizirali istočnoeuropska društva; reformatori nisu dovoljno uzeli u obzir socijalne posljedice ekonomskoga preokreta te zato gotovo sve negativne pojave u transformacijskih društvima idu na račun 'neoliberalizma': riječ je o političkoj radikalizaciji, porastu kriminala, socijalnoj polarizaciji bogatih i siromašnih, deficitima u obrazovanju i znanosti, odlivu kapitala, pravnoj nesigurnosti... 'Neoliberalizam' dosad nije proglašen odgovornim samo za potrese i za poplave. Na konferenciji u Potsdamu, na kojoj sudjeluju i brojni liberalni ekonomisti i političari iz nekoliko zemalja iz istočnog i jugoistočnog dijela Europe, formuliran je sasvim drugi odgovor: za probleme transformacijskih društava nisu odgovorni liberalni privredno-politički recepti već - naprotiv - činjenica da ti recepti nisu provedeni u djelo ili je to učinjeno u nedovoljnoj mjeri. Primjerice, u Rusiji se 'privatiziralo odozgo' dok je 'privatizacija odozdo', dakle, opća ekspanzija privatnog sektora osnivanjem novih poduzeća gotovo potpuno izostala zato što ju je država sustavno priječila, glasila je teza poljskog privrednog stručnjaka Jana Winieckog. U Poljskoj koja je neprekidno kritizirana zbog odgode 'privatizacije odozgo', privatni je sektor zbog osnivanja novih poduzeća dramatično porastao, napominje Winiecki. Primjerice, dok u Poljskoj na 1000 stanovnika dolazi 59 poduzetnika, u Rusiji taj omjer iznosi samo 1000 prema šest, napominje on. Winiecki upozorava da su i promjene stope nezaposlenosti indikatori (ne)uspjeha tržišno-privredne transformacije: u uspješnim reformskim državama broj nezaposlenih u početku je jasno porastao sve dok sve jači novi privredni sektor nije apsorbirao oslobođenu radnu snagu te je stopa nezaposlenosti pala na zapadnoeuropsku razinu. U tranzicijskim društvima bez jasne tržišno-privredne orijentacije stopa nezaposlenosti u početku raste nešto slabije, ali se potom tendencija rasta stalno nastavlja. Pozivajući se na Schumpetera, Winiecki je istaknuo da 'kreativno razaranje' nužno prethodi stvaralačkom preustrojavanju. No, bilo bi pogrješno ograničiti političke zadaće u procesu promjene sustava na stabilizaciju, liberalizaciju i privatizaciju, upozorava Winiecki. Svi su ti koraci po njegovu mišljenju važni, ali ni u kom slučaju nisu dovoljni. Naime, preokret ne može uspjeti bez političke slobode i sigurnosti, bez pravne sigurnosti i vjere u stabilnost tržišno-privrednog poretka, naglašava Winiecki. Propusti u procesu uspostave primjerenog zakonskog i institucionalnog okvira za transformaciju sustava krivci su također za slom u početku uspješnog češkog modela reforma u drugoj polovici devedesetih godina. U Potsdamu je s velikom pozornošću praćeno predavanje Vladimira Dlouhyja, koji je do istupanja iz češke vlade prije dvije godine obavljao ključne reformsko-politčke dužnosti: posljednja je bila dužnost ministra Češke Republike za industriju i trgovinu. Prvi put nakon odlaska s političke pozornice Dlouhy se očitovao o uzrocima češke krize iz 1997. g.: 'Kada bih morao imenovati glavnu pogrješku, tada bi to bilo ovo: propustili smo privatizirati banke'. Posljedice te pogrješke bile su katastrofalne. Utjecaj države na banke, koje su pak nadzirale ulagačke fondove u kuponskoj pivatizaciji, blokirao je proces restrukturiranja poduzeća, rezultirajući na kraju dramatičnim pogoršanjem gospodarskog položaja samih banaka. Dlouhy razlikuje tri faze u češkoj promjeni sustava. Prva je trajala od 1990. do 1994. g. i obuhvaćala je potpuno uspješnu implementaciju tržišno- privrednih reforma. U razdoblju od 1994. do 1997. reformski je žar splasnuo te je proces privatizacije stao, napomeno je Dlouhy. Napokon, kriza iz 1997. g. označila je uvod u promjenu načina razmišljanja, koja je urodila paradoksalnim plodom: sada Zemanova socijaldemokratska vlada izvodi korak s kojim je Klausova vlada oklijevala - riječ je o privatizaciji banaka. Dlouhy, trenutačno angažiran kao savjetnik za ABB i Goldmana Sachsa, upozorava da Češku ne treba prebrzo brisati s popisa naprednih transformacijskih država. Češki model možda nije bio savršen kao što se činilo, ali zasigurno nije bio tako loš kakvim se danas prikazuje. U potsdamskim usporedbama bila je zanimljiva okolnost da postkomunistički razvoj u raznim zemljama jako nalikuje na privredni ustroj tih zemalja prije komunističkog preuzimanja vlasti. Primjerice, u Češkoj je između dva rata prevladavao utjecaj banaka na poduzeća. Incestuozne veze između velikih poduzeća i političkih vlastodržaca bile su podjednako karakterističke i za carističku i za Jeljcinovu Rusiju. U tom kontekstu valja spomenuti i poslovičnu sposobnost Poljske i Mađarske da na nepovoljne okolnosti i zapreke reagiraju elastično i kreativno. Liberalna privredna politika osjetno olakšava povratak tih zemalja u Europu, ali ipak ne može polučiti lagano napuštanje određene kulture, mentaliteta i povijesti", naglašava na kraju izvješća Karl-Peter Schwarz.