IT-9.XI.-LA STAMPA- BERLINSKI ZID 2

ITALIJA LA STAMPA 9. XI. 1999. Politika gleda unatrag "U Berlinu tri slavna politička umirovljenika (Kohl, Bush, Gorbačov) slave desetu godišnjicu najvažnije epizode njihove političke karijere, pad Zida, u ozračju umjerenoga zadovoljstva. Istodobno, u Parizu ljevica, koja snosi odgovornosti upravljanja, pokazuje se u jednom programatskom utješnom showu, no koji je bez utjecaja i originalnosti. Tko je mogao zamisliti tu dvostruku skromnu predstavu prije deset godina, u onim nezaboravnim satima punim osjećaja, očekivanja, straha? Padom Zida izgledalo je kao da se otvara jedan cijeli svijet materijalnih i duhovnih mogućnosti, umjetno (ili kriminalno) sprječavan desetljećima. Jasno, još od početka je postojala poneka neizvjesnot neće li padom Zida nestati ne samo režim koji je bio neprijatelj slobode, nego hoće li biti presuđeno i samoj ideji socijalizma. Bilo je i onih koji su najavljivali bezuvjetnu pobjedu kapitalizma, pogrješno tumačeći smisao pokreta za građanska prava i prosvjede za slobodu koji su paralizirali režim. No više nego tisuću govora, bile su dovoljne suze radosnice Willyja Brandta da podsjete sve (poglavito mlade socijaldemokrate) da je pad Zida nudio izvanrednu priliku i socijalizmu. Oslobođene agresivne konkurencije komunizma, socijaldemokracije su trebale pokazati podudarnost tržišnih pravila sa snažnom politikom solidarnosti, kompatibilnost između slobode i društvene ravnopravnosti. Prvenstveno su trebale pokrenuti razvoj tako da očuvaju 'one društvene vrijednosti' koje su vrlo brzo postale razlog zbog kojega su požalili mnogi istočni Nijemci, osiguravši tako uspjeh postkomunističke stranke (PDS), koja danas očito nije u odori Socijalističke internacionale. Nedostatak skupa u Parizu, nije u proračunanom doziranju velikih načela ili popisu zadaća s kojima se treba suočiti, nego u u potvrdi toga da vladajuća ljevica nema tu inovacijsku i pokretačku snagu koja je toliko potrebna današnjoj politici u Europi", piše Gian Enrico Rusconi.