E-ZID-Politika ESP/EL PAIS/8.11./PARK SKULPTURA ŠPANJOLSKAEL PAIS8. XI. 1999.Park skulptura"U predgrađu Budimpešte postoji park koji se zove Park skulptura. Tamo su, umjesto da ih unište, premjestili pedesetak najboljih kipova iz
komunističkoga doba u Mađarskoj, za one koji se žele sjećati. Zapravo, svi mi imamo neki svoj, makar skriven ili virtualan, Park skulptura, jer kao što nas je sve zahvatio hladni rat, tako nas je pogodio i njegov kraj koji simbolizira pad Berlinskoga zida. Među ostalim zato što zid, a s njim i Sovjetski Savez, nisu srušili samo ljudi nego i ono što se počelo nazivati globalizacijom.Možda zbog velikih promjena nekima na Istoku nedostaju stabilnost i sigurnost koju im je pružala totalna zaštita države u kojoj su ili bijedno živjeli ili su iskoristili situaciju. Ali što je zapravo od svega ostalo? Malo, vrlo malo. Ili, ako hoćete, mnogo uzalud izgubljena vremena, bar za one koji su imali nesreću i našli se s 'loše' strane Berlinskoga zida koji je simbolički razdvajao cijelu Europu. U Mađarskoj i drugim zemljama komunizam - ono što su neki apsurdno i uporno nazivali 'realnim socijalizmom' - nije bio
ŠPANJOLSKA
EL PAIS
8. XI. 1999.
Park skulptura
"U predgrađu Budimpešte postoji park koji se zove Park skulptura.
Tamo su, umjesto da ih unište, premjestili pedesetak najboljih
kipova iz komunističkoga doba u Mađarskoj, za one koji se žele
sjećati. Zapravo, svi mi imamo neki svoj, makar skriven ili
virtualan, Park skulptura, jer kao što nas je sve zahvatio hladni
rat, tako nas je pogodio i njegov kraj koji simbolizira pad
Berlinskoga zida. Među ostalim zato što zid, a s njim i Sovjetski
Savez, nisu srušili samo ljudi nego i ono što se počelo nazivati
globalizacijom.
Možda zbog velikih promjena nekima na Istoku nedostaju stabilnost i
sigurnost koju im je pružala totalna zaštita države u kojoj su ili
bijedno živjeli ili su iskoristili situaciju. Ali što je zapravo od
svega ostalo? Malo, vrlo malo. Ili, ako hoćete, mnogo uzalud
izgubljena vremena, bar za one koji su imali nesreću i našli se s
'loše' strane Berlinskoga zida koji je simbolički razdvajao cijelu
Europu. U Mađarskoj i drugim zemljama komunizam - ono što su neki
apsurdno i uporno nazivali 'realnim socijalizmom' - nije bio
autohton kao u Rusiji, nego su im ga silom nametnule sovjetska
partija i vojska. Zato su se tržište i demokracija brže, iako ne
potpuno, oporavile u toj 'izdvojenoj' Europi nego u Rusiji gdje se
nikad nisu 'primili' ni demokratske navike ni tržište ni civilno
društvo kojega je ponovno otkrivanje u Europi, u cijeloj Europi,
recimo to kao Anthony Giddens, bilo glavna posljedica te 1989.
godine.
Postojala je i dobra strana: strana zapadne Europe u kojoj su cvali
demokracija, tržište i taj sustav koji su počeli nazivati državom
blagostanja, uglavnom zato da se zatvorenom sovjetskom sustavu
suprotstavi otvoreni. Cijela zapadna Europa? Ne. Jer hladni rat i
podjela Europe poslužili su i za nastavak, u čast antikomunizma,
diktatura poput Francove u Španjolskoj i Salazarove u Portugalu. Pa
čak i dalje, na drugim zemljopisnim širinama, državni udari poput
Pinochetova u Čileu. U ime komunizma počinjeni su mnogi zločini. A
nije ih malo bilo niti u ime antikomunizma.
U tom je svijetu postojao red koji nekima nedostaje. U ovome ga
nema. Zato ne smijemo misliti da su rušenje zida, kraj hladnoga
rata, Sovjetskoga Saveza i svega onoga što sa sobom nosi, utjecali
na proces promjena samo na Istoku gdje se povremeno, kao na Balkanu,
ono potisnuto vraćalo u obliku nacionalizma. A nismo se
promijenili, još se mijenjamo, i mi u ovom dijelu Europe. Ako
njemačko ujedinjenje još nisu probavili ni sami Nijemci, kako bi ga
probavili Francuzi? Rusija daje zadnje znake post-imperijalizma. A
SAD, koji su ostali poput same kraljice, pretvaraju se da nemaju
vezane ruke pa se naginju u stranu otkako je nestalo ono što je 50
godina ujedinjavalo njihovu vanjsku politiku, ali i dio unutarnje -
sukob s SSSR-om.
Više nema negativnih referencija. Ali ni pozitivne. Postoji samo
zbunjenost mnogih - i desnih i lijevih. Socijalistička
internacionala koja se sastaje u Parizu kako bi potvrdila obnovu
koja se temelji na globalnom napretku - to jest, parafrazirajmo
Octavija Paza, potrazi za novim općim odgovorima na vječna pitanja,
iako u drugom svijetu, ali i na neka nova - ali europski
socijalisti, većina u vladama Petnaestorice, još nemaju viziju
same Europe. Uz pitanje širenja, razvoj eura, postavljanja na noge
zajedničke vanjske i obrambene politike, uz druga pitanja,
Europljani ipak imaju mogućnost obnoviti osnovni projekt kako bi
izbjegli da zauvijek ostanu u Parku skulptura. Od soli", piše
Andres Ortega.