IT-14.IX.-LA STAMPA- 1948. U ITALIJI

ITALIJA LA STAMPA 14. IX. 1999. 1948., građanski rat u Rimu "Građanski rat, Rim između 'bijelih' i 'crvenih' milicija, Italija podijeljena na dva dijela duž bojišnice od pokrajine Lazio do Abruzza, saveznička intervencija za potporu pobunjenika u središnjem i južnom dijelu, separatistički pokreti na Siciliji i Sardiniji, kao posljednja karta kako bi se izbjeglo stvaranje prosovjetske vlade u srcu Sredozemlja, na dva koraka od Vatikana: eto što se moglo dogoditi u Italiji, da je ljevica dobila izbore 18. travnja 1948. Rekonstrukcija scenarija nakon poraza Demokršćanske stranke Alcida de Gasperija dolazi s 11 stranica izvješća 'Posljedice dolaska komunista na vlast u Italiji zakonitim sredstvima', kojega je 15. ožujka CIA dala predsjedniku Harryiju Trumanu i članovima Savjeta nacionalne sigurnosti, a kojega sada, nakon što je deklasificiran 26. studenoga 1993., istraživači mogu pročitati u pismohrani mikrofilmova knjižnice Gilmana sveučilišta George Washington. (...) Slijed 'mogućih događaja' nalikuje gotovo na scenarij za film i vrtio se oko jednog postulata: 'Proći će najmanje mjesec dana prije uspostavljanja nove vlade, pa ako Narodna fronta i dobije većinu zastupnika, njezin se dolazak na vlast može izbjeći krivotvorenjem rezultata ili utjecanjem sili'. Hipotezi o 'falsificiranju rezultata' u tekstu se više ne vraća, ali slijede pojedinosti o tome kako bi mogao započeti građanski rat među Talijanima: 'Pokušaj sprječavanja silom uspostave vlade kojom bi upravljali komunisti mogao bi biti pomognut uporabom postrojba vojske i karabinjera, kojima bi prijetile čistke, te bi potajno uživao potporu Vatikana, koji bi se pak mogao otvoreno svrstati nakon napada na vlasništvo ili predstavnike klera'. CIA je smatrala da bi početna iskra mogla doći iz 'sukoba između pobornika krajnje desnice i ljevice', dok glavne zapreke 'protukomunističke pobune' ostaju 'nedostatak zajedništva i vodstva među protukomunističkim borcima', i rizik da će nova vlada, odmah po proglašenju rezultata, preuzeti nadzor nad vojnim snagama i karabinjerima, čisteći 'bijele' vojne vrhove. 'Točka 4' CIA-inog izvješća ide dalje i uvodi u fazu II. pravog građanskog rata: podjela nacionalnog teritorija na dva dijela, uz veliku vojnu potvrdu lijevih milicija, koje su bolje vođene, pripremljene, organizirane i naoružane. 'Crveni' bi lako preuzeli nadzor u zemlji sjeverno od pravca Rim-Pescara, te bi uspjeli zauzeti jadransku obalu od Pescare do Barija (uključujući i Bari), vojnu bazu u Tarantu, sicilijanske gradove Messinu, Cataniu, Siracusu i Agrigento dok 'u početku ne bi nitko prevladao u Rimu', gdje bi se odvijalo pravo odmjeravanje snaga za konačnu političku pobjedu. U ostatku središnjeg i južnog dijela 'bijeli' u povlačenju mogli bi stvoriti prozapadno uporište, odakle bi se pripremalo ponovno osvajanje zemlje, prema primjeru frankista u španjolskom ratu, no uz uvjet slanja 'odmah velike strane pomoći'.(...) Ako bi ipak i južna bojišnica popustila, posljednja, krajnja, karta na koju je CIA računala za zaustavljanje dolaska komunista na vlast bila je 'razvijanje secesionističkih pokreta na Siciliji i Sardiniji'. (...) No 18. travnja 1948. pobijedio je De Gasperi i Zapadu nisu bili potrebni sicilijanski i sardinijski secesionisti kako bi Crvenu armiju zadržao dalje od sredozemnih putova", piše Maurizio Molinari.