NJ 13.IX.-DIE WELT-ISPITI STRANAKA

NJEMAČKA DIE WELT 13. IX. 1999. Ispiti stranaka "Već je bilo začudno kako su dugo posljedice iz 1989. prolazile pored njemačkih stranaka i njihovih koalicija, kao da ništa nije bilo. No sada je sve u pokretu, novi problemi izruguju stara rješenja, a birači žele da se sve promijeni i da ipak sve ostane kako je dugo bilo a sada više nije. Izbori za Bundestag 1998. i pokrajinski izbori odražavaju te pomiješane osjećaje. Njemački stranački sustav samo se tako zove. Zapravo je to zbrka povijesti i zemljopisa. Svaka epoha njemačke povijesti od 1848., kad su iz ideologijskih udruga nastale organizacije, ostavila je svoje tragove. Moglo bi se i dalje ići unatrag. Oni koji žele shvatiti njemački izborni zemljopis, moraju se podsjetiti augsburškog vjerskog mira iz 1555.: Cuius regio, eius religio, ili prosto njemački: kakav gazda, takva zaprega. To znači da vjera, makar i zaboravljena, pripada fundusu moderne. Da su zeleni uistinu bili sekularna stranka a ne obožavatelji šuma, što je Tacit primijetio kod Germana, ostarjela djeca nepoželjnog društva, možda ih uopće ne bi bilo. Nasljednici Socijalističke stranke Njemačke od divljeg pokreta njemačke predreformacije i milenijskih strujanja doba prije ožujske revolucije 1848. posuđuju dašak transcedentalnosti da bi bili više od dobrotvorne udruge staroga kadra i istočnonjemačke obrane miljea. Kako inače objasniti što im stalno pristupaju mladi? Stranka s najstarijom tradicijom je socijaldemokratska. Još ima dvije ikone, Ferdinanda Lassalea i klasnom borbom opsjednutog Karla Marxa. No i za SPD vrijedi da, kad bi se radilo samo o mirovinskim formulama, državnom rastu i porezima, može malo ponuditi s one strane stvarnosti: ipak se hrani starim predodžbama o Novom Jeruzalemu, nebeska pravda uz posvemašnju socijalu. Stranke unije imaju različite korijene. CSU je proizišao iz Bavarske narodne stranke, domoljubne, kršćansko-socijalne i sveobuhvatne. Katolicizam je povukao granicu. Iza toga su povijesna strujanja koja su bila usmjerena protiv liberalizma kulturne borbe, koja je u Bavarskoj imala crte revolucije odozgo. Tajna uspjeha CSU-a je u bijelo-plavom identitetu kojega je posve preuzeo. Uvjet njegova uspjeha ostaje razgraničenje bijelo- plavog. CDU je naprotiv morao raditi 1945/46. kako bi istodobno preuzeo i odbio nasljeđe Njemačke stranke sredine i Njemačke nacionalne narodne stranke. Užas nacionalsocijalizma, Adenauerov autoritet i pritisak hladnoga rata utemeljili su građansko okupljanje, kao i ranije. To se dogodilo u suglasju s kršćansko-demokratskim strujanjima u Francuskoj, Italiji i Nizozemskoj. Lijevi katolici, u javnosti često previđani, doveli su birače i zahtijevali svoj dio za stolom vlasti. Kod liberala do danas je vidljiv raskol pro- i anti-bismarckovaca, pro- i anti-stresemannovaca: gospodarsko krilo i drugo koje vjeruje u dobro. No i jedni i drugi ostaju bez daha, nedostaje im zračenje kao i onih na koje je nekoć utjecalo. Njemačko jedinstvo učinilo je njemačke stranke još većim konglomeratom nego prije. PDS je istočno-nostalgična stranka, Zeleni su zapadna stranka, FDP se bori za svoje pet plus postotke i na Istoku više nije važan. CSU je Bavarska. Dakle, sve u svemu; nikakav sustav nego konglomerat gdje još samo SPD i CDU teže za nacionalnim predstavljanjem. Ipak se radi o dvije socijaldemokratske stranke, kako je jednom oštro primijetio Johannes Gross, 'jedna je malo više katolička'. Sve ostale su zarobljene u okolnosti svojeg nastanka, povijesti i zemljopisa. Egzistencijalno je pitanje industrijske demokracije kako će Njemačka na taj način svladati starenje iznutra i globalizaciju izvana. No, ono što je Adenauer rekao o ljudima, vrijedi i za stranke: 'Treba ih prihvatiti kakve jesu. Drugih nema'" - piše Michael Stuermer u uvodniku lista.