AT-BA-ORGANIZACIJA-SUD-ZLOČINI-Organizacije/savezi-Sudovi-Ratovi-Kriminal AU 6.9. PR: GONITI RATNE ZLOČINCE AUSTRIJADIE PRESSE6. IX. 1999.Pošten odnos prema ratnim zločincima"Austrijanci su nedavno bili neposredni svjedoci uhićenja
možebitnog ratnog zločinca na temelju 'tajne zapovijedi o uhićenju'. Otada ne jenja rasprava o sljedećem pitanju: jesu li 'tajne' zapovijedi o uhićenju poštene? U slučaju Duška Tadića, bosanskog Srbina uhićenog za vrijeme posjeta Beču i potom predanog Den Haagu, tim je čimbenicima valjalo dodati i povredu 'gostoprimstva' budući da se siroti čovjek očito osjećao sigurnim u statusu gosta austrijske vojske.Zašto bi odnos prema ratnim zločincima (odnosno osobe za koje postoji sumnja da su počinile odgovarajuće kazneno djelo) trebao biti pošteniji od onoga prema običnim zločincima? U većini zemalja, lopovi, pljačkaši, varalice, ljudi koji su pobjegli s mjesta automobilske nesreće ili su krivotvorili umjetničko djelo, često su predmet 'tajnih' potjernica. Policija obično radije goni počinitelja kaznenog djela bez njegova znanja kako bi ga iznenadila i uhitila. Ne postoji propis koji bi prisiljavao gonitelje da osumnjičenu osobu prethodno upozore da mu prijeti uhićenje. Zašto
AUSTRIJA
DIE PRESSE
6. IX. 1999.
Pošten odnos prema ratnim zločincima
"Austrijanci su nedavno bili neposredni svjedoci uhićenja
možebitnog ratnog zločinca na temelju 'tajne zapovijedi o
uhićenju'. Otada ne jenja rasprava o sljedećem pitanju: jesu li
'tajne' zapovijedi o uhićenju poštene? U slučaju Duška Tadića,
bosanskog Srbina uhićenog za vrijeme posjeta Beču i potom predanog
Den Haagu, tim je čimbenicima valjalo dodati i povredu
'gostoprimstva' budući da se siroti čovjek očito osjećao sigurnim u
statusu gosta austrijske vojske.
Zašto bi odnos prema ratnim zločincima (odnosno osobe za koje
postoji sumnja da su počinile odgovarajuće kazneno djelo) trebao
biti pošteniji od onoga prema običnim zločincima? U većini zemalja,
lopovi, pljačkaši, varalice, ljudi koji su pobjegli s mjesta
automobilske nesreće ili su krivotvorili umjetničko djelo, često
su predmet 'tajnih' potjernica. Policija obično radije goni
počinitelja kaznenog djela bez njegova znanja kako bi ga iznenadila
i uhitila. Ne postoji propis koji bi prisiljavao gonitelje da
osumnjičenu osobu prethodno upozore da mu prijeti uhićenje. Zašto
bi, dakle, odnos prema možebitnim ratnim zločincima bio drugačiji?
Organizirana masovna ubojstva, protjerivanje, mučenje,
silovanje, nezakonito zatvaranje, pljačka, ucjenjivanje - zar su
sve to bezazlenija kaznena djela od krivotvorenja umjetničkih
djela, prijevare, krađe?
Još nije u potpunosti iskorijenjena predodžba da je rat častan
zanat a ratnici viteški borci. No, haaški sud ne goni obične vojnike
već ljude protiv kojih postoji snažna sumnja da snose osobnu
krivnju ili izravnu odgovorost za zločine svojih podređenih.
Doduše, sud ima i jednu bitnu slabost: donosi zakone izvana te ih
počinitelji kaznenih djela i njihove etničke skupine stoga
prečesto smatraju pobjedničkim zakonima. Gledano iz te
perspektive, haaški sud katkad budi solidarnost i kod onih koji
zapravo osuđuju zločine vlastitih vojnika. Vrlo je često sastavni
dio ljudske prirode težnja da suđenje pripadnicima vlastite
skupine bude dopušteno samo unutar te skupine a ne i preneseno na
tijela izvan vlastitih okvira.
No, upravo je ta slabost istodobno i prednost, stvarno opravdanje
za stvaranje međunarodnoga suda poput onog haaškog, mjerodavnog za
područje bivše Jugoslavije i za Ruandu, te planiranog općeg
Međunarodnog kaznenog suda: ne kazni li ratne zločince njihova
skupina, njihov vlastiti narod, tada će to učiniti neovisna vanjska
tijela.
Današnja Kambodža možda je najupadljivi primjer koji pokazuje da
određeni narod može imati golemih problema sa suđenjem zločincima u
vlastitim redovima. Naime, Kambodža ne uspijeva smoći snage i
kazniti osobe, odgovorne za 'polja smrti' ('killing fields' - op.
prev.) i za sva neshvatljivo okrutna masovna ubojstva pripadnika
vlastitog naroda, obilježena posebno ružnim oblikom komunizma. No,
s druge je strane nakon Drugoga svjetskog rata bilo i još ima puno
primjera relativno dosljednog kažnjavanja ratnih zločina u
Njemačkoj, Austriji i Japanu ali i u pobjedničkim silama poput
Francuske, koja je dvije godine rigorozno gonila kolaboratere da bi
potom, doduše, iz političkih razloga, zatvorila oči pred kaznenim
djelima, počinjenim tijekom ratnih godina.
Ratni zločini nisu sitni prekršaji. Treba ih kazneno goniti svim
sredstvima, poštenim a eventualno i onima koji nose epitet
nepoštenih. Rigorozno gonjenje počinjenih kaznenih djela
funkcionira kao putokaz za globalnu promjenu načina razmišljanja,
koja će možda u kasnijim sukobima polučiti civiliziranije
ponašanje", zaključuje Irene Miller.