NJ 2. IX ZEIT: PRANJE NOVCA KAO NEGATIVNA STRANA GLOBALIZACIJE FINANCIJSKOG TRŽIŠTA

minal NJEMAČKA DIE ZEIT 2. IX. 1999. Novac ipak smrdi "Semjon Mogilevič nedavno je u košulji zaboravio novčanicu od pet dolara. Stavio je košulju u stroj za pranje rublja, a nakon pranja novčanica je izišla čista. Barem je takvu izjavu ovoga tjedna dao za jedan ruski list. Istražitelji FBI-a i ostalih međunarodnih policijskih organizacija slabo mare za takve šale i optužuju toga multimilijunera za sasvim drukčiji oblik pranja novca, tvrdeći da zapravo pripada bogatim Rusima koji su uz pomoć 'Bank of New York' prebacili u inozemstvo milijune dolara. Iza toga krije se nekoliko mogućih kaznenih djela. Istražitelji smatraju sumnjivim već i samo podrijetlo Mogilevičevih milijardi, ali to je opet posebna tema. Osim toga, izvoz krupnoga kapitala u inozemstvo dopušten je u Rusiji samo u okviru strogih prvila, a to je opet jedno drugo kazneno djelo. Pranje novca samo po sebi služi tek za zamagljivanje pravoga posla. Riječ je o vještini iznenadnog plasiranja velikih količina novca (u inozemstvu ili u tuzemstvu), i to tako da sve izgleda sasvim normalno. Pranje novca unosan je posao u podzemlju jer tu uslugu svi trebaju: od ucjenjivača i unajmljenih ubojica, preko trgovaca drogom do utajivača poreza, a u Rusiji i do bjegunaca koji sa sobom odnose kapital. Pranje novca obično se odvija u tri faze. U fazi pretpranja novac se uplaćuje u banku koja ne postavlja previše pitanja. Kod Rusa su posebno omiljene off-shore financijske zone poput Cipra, Rige, Istanbula ili Dubaija. Novac se poslije, prema potrebi, prebacuje između banaka i fiktivnih tvrtki širom svijeta sve dok nitko više ne bude mogao slijediti njegov put. To je faza pranja. Na kraju slijedi ispiranje ili 'sastavljanje priča': novac se, pod nekim razumnim izgovorom, vraća u normalan optjecaj. Za tu su fazu posebno pogodne gastronomske tvrtke, staretinarnice ili mjenjačnice. Kod većih iznosa omiljena je isplata navodnog osiguranja ili dobitka na kladionici konjskih utrka. U Rusiji je gotovo svakodnevna pojava da imućne privatne osobe i mali poslovni ljudi skrivaju svoj novac u inozemstvu štiteći ga od državne blagajne, samovoljnih vlasti i nesigurnosti domaće privrede. Pri tome im pomažu brojni profesionalni perači novca u bankama i financijskim tvrtkama. Organizacija za borbu protiv pranja novca Financial Action Task Force on Money Laundry (FATF) pri OECD-u u Parizu već godinama upozorava na razmjere tih transakcija, ali Moskva zatvara oči. 'Rusija ispunjava samo dva od 40 minimalnih zahtjeva koje postavljamo u vezi s borbom protiv pranja novca', ljuti se šef FATF-a Patrick Moulette. Veće tvrtke i mafijaške organizacije same peru svoj novac. U tom kontekstu valja spomenuti 'lažno fakturiranje' (transfer pricing): rusko poduzeće prodaje savezničkoj tvrtki u inozemstvu svoje proizvode daleko ispod tržišne cijene, a ova ga prodaje po stvarnoj tržišnoj cijeni. Razlika u cijeni pretočena je u konvertibilne devize izvan ruskih granica, a dvije je tvrtke podijele. Alternativa: inozemna tvrtka-podružnica jednostavno ispostavlja ruskoj matičnoj tvrtki lažni račun. Nakon plaćanja, novac će opet završiti izvan granica. Dovitljivi knjigovođe smišljaju dodatne trikove u vidu plaćanja dividendi, lažnog izvoza robe, povrata kredita ili poslova s nekretninama, a u većini slučajeva takve su transakcije dodatno osigurane plaćanjem mita kontrolorima iz redova vlasti. Oni su u Rusiji loše plaćeni pa su, dakle, pogodni za podmićivanje. Međunarodne organizacije poput FATF-a ili Banke za međunarodni platni balans iz Basela smatraju pranje novca posebno neugodnom negativnom stranom globalizacije financijskoga tržišta. Međunarodni monetarni fond procijenio je da je 1996. širom svijeta oprano 500 milijardi dolara, ali nitko ne može pouzdano utvrditi visinu svote opranoga novca. Mnoge zemlje prisiljavaju danas banke na prijavljivanje 'sumnjivih transakcija', bankovni klijenti moraju se podrobno identificirati, a sve veći broj država proglašava pranje novca kaznenim djelom. Dakle, taj status više nije vezan samo za kaznena djela na kojima pranje novca počiva. U konkretnom slučaju, a riječ je o Rusiji, previše kruti zakoni o odljevu kapitala mogli bi čak imati štetan učinak. Stručnjaci smatraju da će rusku privredu biti moguće obnoviti samo u slučaju povrata odlivenoga novca. No, zašto bi ljudi vraćali svoj novac kad bi on potom mogao postati osnova za kaznenu prijavu i neće više moći biti prebačen u inozemstvo? Po mišljenju stručnjaka, Rusi bi u određenim granicama mogli ponovno velikodušnije dopustiti izvoz kapitala. U Latinskoj Americi pogodba između bjegunaca s kapitalom i vlade već je urodila plodovima: tko vrati svoj novac u matičnu zemlju, neće se suočiti s kojekakvim pitanjima", napominje na kraju članka Thomas Fischermann.