FR LIBERATION 31.8. RUSKE MALVERZACIJE

FRANCUSKA LIBERATION 31. VIII. 1999. Ucjenjivanje strahom od kaosa u bivšem SSSR-u "Ekonomist Keynes jednom je spomenuo jednostavno načelo: 'Dužni ste sto dolara vašoj banci. I imate problem. Ako joj dugujete milijun dolara, u tom slučaju problem ima vaša banka"... Postkomunistička Rusija modernizirala je to načelo: ako posjedujete više od 7 tisuća nuklearnih glava za rakete i imate status bivše supersile koja bi svojim kaosom mogla ugroziti stabilnost u svijetu, nećete imati problema s bankom... Od neočekivane propasti Sovjetskoga Saveza, Zapad i njegove financijske ustanove (MMF, Svjetska banka...) suočili su se, kad je riječ o Rusiji, s dvojbom u kojoj su odlučili sve odluke donositi zatvaranjem očiju. Već od početka ruske tranzicije, svi svjetski bankari i međunarodni dužnosnici koji su se nadvijali nad uzglavljem bolesne Rusije znali su da veliki dio vanjske financijske pomoći ide u džepove oligarhije koja se ubrzano stvarala. Odlučili su da će se ponašati kao da to nije ništa. Za vrijeme procesa privatizacije velikih dijelova ruskoga gospodarstva, početkom devedestih godina, međunarodne banke koje su sudjelovale u operaciji podjele privatizacijskih 'kupona' stanovništvu, koji su se vrlo brzo našli u džepovima nekolicine vještih ljudi, imale su osjećaj da sudjeluju u 'pljački stoljeća'... Ali dobile su upute od međunarodnih davatelja zajmova, među njima i Međunarodnoga monetarnog fonda, da nastave taj posao, iako će rezultat biti pojava 'stotinu obitelji' novoga ruskoga kapitalizma. To je bila cijena koju treba platiti za munjevitu privatizaciju, govorilo se. I ne samo to, neke su banke čak zamislile stvaranje investicijskih fondova u Rusiji koji bi trebali privući ruski kapital uložen u inozemstvu, a to je najčešće bio pronevjereni novac, kako bi on na taj način opet bio ubrizgan u rusko gospodarstvo, ali ovoga puta pod apsolutno poštovanja vrijednim žigom. Ne 'ponižavati'. Čemu takva popustljivost? Svaki put kad bi im postavili to pitanje, zapadni su dužnosnici jednako odgovarali: 1) odbijanje pomoći Rusiji pogodovalo bi pojavi kaosa u toj nuklearnoj sili; 2) ne treba 'ponižavati' Rusiju postavljanjem uvjeta kao što bi se to činilo prema Togou ili Bangladešu; 3) sigurno će biti upropaštenoga novca, ali 'tržište' se stvara postupno, a s vremenom će se sve to srediti... Ta je logika dovela do prihvaćanja Rusije, čije je gospodarstvo slabije od nizozemskoga, u skupinu sedam industrijski najrazvijenijih država, i ona je uz opći pristanak postala 'G-8'. Šteta. Ta je logika, nesumnjivo, sadržavala dio istine. Nuklearni je kaos dio strahova koji su, bili oni stvarni ili pretjerani, stalno tu u proteklih deset godina od nestanka SSSR-a. Bilo bi neodgovorno da su se zapadni dužnosnici prema tome problemu odnosili lakoumno u prvim godinama poslije završetka hladnoga rata. Isto vrijedi i za 'ponižavanje' Rusije koje se moralo izbjeći, kako je ne bismo vidjeli u situaciji u kojoj se našla Njemačka tridesetih godina, ponižena odredbama sporazuma iz Versaillesa. Sve zato da se ona, nakon što ojača, ne bi osvetila. Dobro se vidjelo, tijekom rata na Kosovu, koliko se brzo protuzapadnjački refleksi u Rusiji mogu pojaviti na površini. Unatoč tome, istina o razmjerima pronevjera i izravnoj upletenosti 'obitelji' ruskoga Predsjednika u tim aferama, a to se tek počelo otkrivati zbog razloga koji imaju toliko veze s ruskom koliko i s američkom unutarnjom politikom, relativizira opravdanost takvoga načina razmišljanja. Čini se da cinizmu ruskih vođa u tim aferama nema granica. Osobito sada, samo nekoliko mjeseci poslije odluke Rusije da ne plati dio svoga duga, što je izazvalo lančanu reakciju na financijskim tržištima u cijelome svijetu, a pronevjereni bi iznosi sigurno bili dovoljni za plaćanje toga duga. Mnogi već dugo prosvjeduju protiv zapadnjačke politike popustljivosti koja je, kako kažu, kriva za to da Rusija nije modernizirana nego čak i koči strukturne reforme, a time se spašava oligarhija čiji su korijeni uglavnom u prijašnjem komunističkom aparatu. I time se i dalje trajno, a to nije nikakav paradoks, diskreditira i sama ideja liberalizacije gospodarstva kojoj bi ta pomoć trebala pomagati. Hoće li ovo veliko otkrivanje prljavog rublja izazvati promjenu smjera? Ništa nije manje sigurno od te pretpostavke, unatoč pozivima na uvođenje 'moratorija' na pomoć koji se čuju tu i tamo u SAD-u i drugdje. Postoji opasnost da održavanje izbora u SAD-u i Rusiji zatre ovu raspravu. Ali barem nećemo kasnije moći govoriti da nismo znali..." - piše Pierre Haski.