NJ 31. 8. SZ KORUPCIJA U RUSIJI ODUVIJEK

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 31. VIII. 1999. Orijentalna vladavina "Je li šef Kremlja Boris Jeljcin upleten u skandal s mitom? Je li njegova kći Tatjana siva eminencija u središtu moći? Jesu li visoki dužnosnici Kremlja otuđili milijarde maraka i potom ih prebacili na Zapad - uz znanje svog šefa ili iza njegovih leđa? Čini se da ta pitanja neće biti razjašnjena u dogledno vrijeme. Kremaljska klika vjerojatno bi bila sposobna učiniti tako nešto. Dosad nije ništa dokazano, ali glavna je stvar izvan svake sumnje: milijarde nepoznatnog podrijetla putuju preko cijele zemaljske kugle. Takvi pothvati nisu mogući bez prikladnoga političkog zaleđa. Bogaćenje brojnih političara na njihovim dužnostima odlično se uklapa u takve pretpostavke. Činjenica da gotovo svi superbogataši u Rusiji potječu iz nomenklature i iz redova 'crvenih direktora', šefova bivših vojnih i naftnih kombinata, nije puka slučajnost. Naime, već je sovjetski sustav bio jako korumpiran - da nije bilo korupcije, ne bi mogao opstati tri i pol desetljeća nakon ublažavanja staljinističkih represija. Borbe za vlast između pojedinih klanova u partiji obilježile su današnju generaciju političara. Partijska je vladavina pak bila nemoralna u samom načelu jer je počivala na velikoj laži, koju je George Orwell pretočio u sljedeću rečenicu: 'Sve su svinje jednake!' Laž i nemoral preživjeli su promjenu sustava i još su organski dio ruske politike. Doduše, korupcija u Rusiji daleko je starija od partijske vladavine. Starija je nekoliko stoljeća. Sasvim je normalna u orijentalnom društvu, koje je Karl Marx opisao u svojim analizama ruske povijesti. Glavna su obilježja tog društva stroga hijerarhija i nepostojanje sustava podjele vlasti. Tako je bilo za careve vladavine, tako je bilo za vladavine komunista, tako je i sada pod Jeljcinovom vlašću. Po Jeljcinovu ustavu iz 1993. predsjednik države postao je u neku ruku arbitrom tri vrste vlasti. On imenuje najviše suce, može utjecati na zakonodavni mehanizam i vladati ukazom. Doduše, taj sustav funkcionira samo ako zemljom upravlja osoba, pučki nazvana 'strogim i pravednim vladarom'. Rusija ne boluje samo od gomilanja državne vlasti već i od kobne orijentalne pravne tradicije. Naime, zakoni su oduvijek bili instrument kojim su vladari zadržavali i širili svoju vlast. Zakoni nisu služili zaštiti pojedinaca od premoćne države. Ruski sustav vladavine nije se promijenio pod utjecajem prosvjetiteljstva, koje je u zapadnoj Europi stvorilo filozofske temelje demokracije. Tako sve grane državne vlasti u Rusiji služe sve do danas moćnicima a ne građanima. Vladar dopušta svojim namještenicima da se bogate zato što ga oni jačaju. Tako su i ruske vlasti temeljito korumpirane - bilo da je riječ o policiji, carini, poreznoj inspekciji ili stambenim uredima. Svi oni mogu nekažnjeno i bez ikakva rizika cijediti građane. Neovisna instancija za žalbe ili čak tužbe postoji tek na papiru - dakle, ne i u praksi. Još i gore: obični građani prihvaćaju korupciju kao nepromjenjivu okolnost - već generacijama to je gotova činjenica s kojom valja živjeti. Stanovništvo je već odavno shvatilo da cilj sudskih procesa, koji su pokrenuti protiv političara zbog korupcije, nije pobjeda prava i morala. Naprotiv, ti su procesi tek instrumenti u borbi za vlast - državni tužitelj služi tek kao izvršitelj u akciji neutralizacije unutarnjopolitičkoga protivnika. Ni mediji, koje Zapad često naziva 'sedmom silom', ne funkcioniraju kao korektiv. U Rusiji postoji čitava lepeza medija, ali je njihova sloboda jako ograničena. Nadregionalne televizijske postaje i listovi podijeljeni su među političkim i financijskim interesnim skupinama; serijski raspačavaju često vrlo fino iskonstruirane 'kompromate' (kompromitirajuće materijale) - ne treba isključiti mogućnost da i sadašnja afera oko kreditnih kartica Jeljcinove obitelji pripada toj kategoriji. No, mediji time ne pridonose podizanju razine društvenog morala. Naprotiv, jačaju opću moralnu dezorijentaciju. Jedan je publicist opisao tu stvarnost sljedećim aforizmom: 'Na Zapadu se politika vodi kompromisima a kod nas - kompromatima'. Je li Zapad proteklih godina mogao utjecati na takav trend? Na Zapadu ne raste ljekovita biljka koja bi izliječila narodnu boljku zvanu korupcija. Usprkos tome, političari u Bonnu, Bruxellesu i Washingtonu trebali su ustrajati na kontroli upotrebe zapadnog novca. Postojalo je dovoljno očitih naznaka. Sve je počelo s raskošnim vilama 'koordinatora' za gradnju časničkih stanova i naselja za ruske Nijemce, nastavljeno je skupim neuspjehom pretvorbe tvornica oružja a kuluminiralo je milijardama iz državnog proračuna, parkiranim na bankovnim računima na Zapadu. Dakle, ubuduće bi trebalo vrijediti sljedeće geslo: nuždan je nadzor svakog poslanog dolara i eura. Naime, sadašnji skandal neće riješiti problem. Ni promjena u Kremlju ne bi ništa promijenila. U svakom slučaju valja se nadati da će generacija nakon sljedeće biti drugačija", zaključuje Thomas Urban.