US 25. VIII. WT PROŠIRENJE NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 25. VIII. 1999. Američki rat? "Mi Kosovo možemo promatrati kao dio većeg balkanskog rata, no zanimljivo, za Bugarsku i druge zemalje u regiji, to je američki rat", izvješćuje iz Sofije Helle Bering. "Srbija, koja graniči s gotovo svakom balkanskom zemljom - Bugarskom, Makedonijom, Albanijom, Bosnom, Hrvatskom, Mađarskom i Rumunjskom (izuzeta je samo Grčk) po veličini je i lokaciji ovdje ključna zemlja. Kao posljedica toga, malo njih ovdje osjeća bilo kakvu sklonost da se zavadi s ćudljivim susjedom. Sve u svemu, oni bi to mnogo radije prepustili Sjedinjenim Državama. Ako se zbog toga Amerikanac osjeća potrebnim i cijenjenim, to ga isto tako i čudi. Kad vam je diktatura Miloševićevog kalibra u susjedstvu, ne biste li smatrali da je vaš interes, a možda čak i vaša dužnost, da joj se suprotstavite? No, ovdje bi mnogi radije oprali ruke od čitave stvari. Suočeni s tim prilično jasnim pitanjem, političari u balkanskom susjedstvu ponašaju se poput svih drugih političara - postaju donekle neodređeni. Smisao mnogih razgovora s političarima širom političkog spektra jest da je zbacivanje Miloševića zadaća srpskog naroda, da on svejedno ne može trajati zauvijek, da bi zasigurno bilo kontraproduktivno kad bi se ostale države uplitale u unutrašnje poslove Srbije itd. Stoga je osvježavajuće čuti izravni komentar nikog drugog do bugarskog predsjednika Petera Stojanova, koji zna biti toliko izravan da njegove suradnike oblije hladan znoj. Na pitanje zašto neke druge balkanske države nisu bile spremne preuzeti aktivnu ulogu u zbacivanju Miloševića, Stojanov kaže: 'Ne očekujte da s Miloševićem započnem rat koji vi niste dovršili.' U tom trenutku njegovi savjetnici izgledaju kao da će pasti u nesvijest. Poruka je jasna kao dan, i prilično je slična porukama kakve smo dobivali od arapskih zemalja poslije Zaljevskog rata 1991., koji je Sadamove arapske susjede učinio naizmjence kivnim i ustrašenim zbog njegove daljnje prisutnosti - i ovisnim o američkoj moći koja iračkog diktatora drži na uzdi. To je možda cijena koja se mora platiti za međunarodno vodstvo, u trenutku kad je Washington ekvivalent Rima na vrhuncu svoje moći, ali možda je i dalje poželjno da druge zemlje, bilo na Balkanu ili na Bliskom istoku, ne budu toliko spremne odreći se svoje dužnosti. Bugarska je danas jedan od najzanimljivijih primjera bivšeg sovjetskog satelita koji se nastoji priključiti Zapadu, ali je vezan zemljopisnim, etničkim i političkim ograničenjima. Bugari se očajnički žele priključiti Europskoj uniji, a njihova molba za članstvo u NATO-u neriješena je već devet godina. Iskreno, već su pomalo umorni od čekanja. (...) Može se tvrditi, i to s pravom, da zemlje koje su nekad bile zatočene iza željezne zavjese zaslužuju da ponovno osvoje mjesto koje im pripada kao europskim državama. Sofija, glavni grad Bugarske, svjedoči o tom europskom nasljeđu, sa širokim pariškim ulicma i bečkom arhitekturom s kraja stoljeća - iako je puna džamija, sinagoga i ruskih pravoslavnih crkava. Ipak, kad je dosegnuta kritična točka u kosovskom ratu, i Bugarska je trebala odabrati stranu, nije se bilo lako odlučiti za NATO - protiv ruskih i srpskih susjeda. Vladina odluka da će poduprijeti rat nije bila popularna. Danas se na ulicama Sofije još mogu vidjeti ljudi koji prodaju srpske zastave, a 70 posto njih osuđuje bombardiranje, prema ispitivanjima javnog mnijenja. Nije pomogla ni činjenica da je pet bombi NATO-a koje su bile namijenjene Srbiji našlo svoj put do bugarskog teritorija, uključujući i jednu koja je pala na Sofiju. (...) Bilo je potrebno da Washington ozbiljno iskoristi svoj utjecaj kako bi se uvjerilo vladu u Sofiji da uskrati ruskim zrakoplovima let bugarskim zračnim prostorom. Ta odluka, kao dokaz bugarske odanosti NATO-u, ovdje ne predstavlja razlog za ponos. Pitanje je može li Bugarska uspjeti u tom delikatnom balansiranju između Istoka i Zapada. Istina, predanost Europske unije i NATO-a proširenju svojih granica na Istok u najboljem je slučaju mlačna, no slušajući glasove iz bugarskog glavnog grada, čovjek shvaća da nije samo jedna strana podvojena o tom pitanju."