NJ 28.VII.- WELT-BALKAN NE SMIJE U EU

NJEMAČKA DIE WELT 28. VII. 1999. Balkan ne smije u EU "Puščani prah nad Kosovom se slegnuo, vrijeme je dakle za kritička razmišljanja o tomu kako Zapad zamišlja smirivanje Balkana. Najprije prvi dojam: ono što je EU na Balkanu radio premalo, sada radi previše. Tako su šefovi vlada zaključili stabilizacijski sporazum u kojemu državama Balkana nude da postanu članovi euro- atlantskih struktura. To je psihologija nečiste političke savjesti - Srebrenica! - koja potiskuje pitanje predvidljivih povratnih djelovanja na budućnost europskog integracijskog procesa: što bi zapravo prijam jugoistočnih europskih država značio za sposobnost djelovanja EU-a i NATO-a? Ponuda se na prvi pogled čini posve prihvatljivom. Europska je integracija donijela mir onima koji u njoj sudjeluju. Zašto dakle ne proširiti taj mirni prostor i na jugoistočnu Europu? Svaki sukob u toj regiji bio bi stvar europske unutarnje politike. Ono što zvuči razumno, ne može izdržati podrobnije promatranje. Ne smije se zaboraviti da uspjeh europske integracije ima uvjete. Dva među njima su demokracija i tržišno gospodarstvo. Vrh EU-a u Kopenhagenu proglasio je to 1993. pretpostavkom za pristup. Čak ako se i optimistički pretpostavi da će države jugoistočne Europe te kriterije ispuniti za 20 godina, postoji i treći uvjet za uspjeh: politička integracija funkcionira samo tako dugo dok se ne prekorači politička granična vrijednost integracijskog prostora koji se teritorijalno povećava. Politička granična vrijednost može se empirijski opisati: nitko ozbiljno ne želi članstvo Rusije u EU. Za to nisu mjerodavna samo gospodarska i politička razmišljanja, nego ponajprije opravdani strah da bi prijam Rusije preopteretio EU. Doima se čudnim što šefovi vlada EU-a nisu očekivali spoznaje o ograničenoj sposobnosti integracije u slučaju stabilizacijskoga sporazuma, jer: EU je već zaključio pridružbeni sporazum s 13 država, koje imaju izgleda za pristup. Ako se doda broj jugoistočnih zemalja Europe, dobije se budućnost EU-a s 25 do 30 članica. Već danas se u EU s petnaest država vidi kako je teško postići napredak u produbljivanju integracije. Velika je vjerojatnost da integracija u tako napuhanom EU-u neće samo zastati, nego će se razvijati unatrag, sve do, u najboljem slučaju, povoljne zone slobodne trgovine. No čak se ni stanje povlaštene trgovine ne bi moglo dugo održati jer u globaliziranome svijetu nestanak EU-a kao svjetskopolitičkog i svjetskogospodarskoga sposobnog subjekta ne bi ostalo bez posljedica na rast i blagostanje. Tada bi nacionalna deviza mogla glasiti: Spašavaj se, ako možeš! Na tom krivom kolosijeku izgubilo bi se i ono što je koelnske 'vrhovne jurišnike' motiviralo za stabilizacijski sporazum: mirotvoran učinak europskih integracija. Na kraju dakle više ne bi bilo stabilnosti, nego novih nestabilnosti, i to u cijeloj Europi. To ne može biti u interesu ni EU-a ni država koje mu žele pristupiti. Stoga EU na posljetku neće primiti države jugoistočne Europe. Ako se dogodi drukčije i zemlje Balkana budu unatoč europskom političkom razumu primljene u EU, postoji opasnost da se ponove zle kobi europske povijesti, za koje se vjeruje da su prevladane. Kod retrogradne integracije opet bi se pojavile razlike u snazi, koje je Europska unija do sada integrativno svladavala. Posljedica bi bili savezi i protusavezi. Na predestinirani instrument sigurnosnopolitičkog povratnog osiguranja - zapadni savez - pri tom ne bi trebalo računati, osim u slučaju da NATO ne ostane pri ponudi za pristup Balkana, također predočenoj u stabilizacijskom sporazuma. Ta je pretpostavka vjerojatna, jer savez kao organizacija kooperativne sigurnosti ne poznaje instrument političke integracije. Svaki novi pristup smanjuje njegovu sposobnost djelovanja, jer bi svaki član svojim vetom mogao staviti izvan snage zahtjev konsenzusa za odluke NATO-ova vijeća. U slučaju zapadnoga saveza, prijam svih država jugoistočne Europe imao bi dakle razorni učinak na sposobnost djelovanja. Ostaje zabrinutost, da će stabilizacijski sporazum za jugoistočnu Europu i sam postati izvorom nestabilnosti. Više nego ikad potrebna nam je mudrost Monneta, Schumanna, de Gasperija i Adenauera. Treba spomenuti i Willyja Brandta, koji je nekoć upozoravao na 'sklonost gigantomaniji' u budućem planiranju Europe. Vrijeme je da se zagovarači federalne europske unije opet jave za riječ s upozorenjem na 'OESS-izaciju' EU-a. Balkan ne smije još jedanput postati ishodištem požara u Europi, niti se europsku integraciju smije staviti na kocku. Mir za Balkan stoga, osim obnove, može značiti ne pristupanje postojećem integracijskom prostoru, nego da ga uz djelotvornu pomoć EU-a u toj regiji sam izgradi" - piše Wolfgang Bruckmann, znanstveni suradnik SPD-a za vanjsku i europsku politiku u Bundestagu.