NJ 25. VIII. SZ: SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU HOLOKAUSTA I NACIZMA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 25. VIII. 1999. Nemoć demona "Povijest se piše u sadašnjosti. Svako razdoblje iznova smišlja svoju povijest. To posebno vrijedi ako je ta povijest prožeta traumatičnim događajima, koje kasnije rođeni naraštaji doživljavaju kao prekid kontinuiteta. Pritom kolektivno pamćenje povremeno djeluje poput ružičasto-crvenih naočala, koje uranjaju slavno podrijetlo velikih nacija u blago svjetlo junačkog izvorišta. Tako strahote mladenačkog terora francuskih revolucionara nestaju u mitu juriša na tvrđavu Bastille, a genocid nad indijanskim narodima blijedi u okružju sjećanja na potpisivanje deklaracije o nezavisnosti u Philadelphiji. Njemačka povijest nema sličnih blistavih datuma. Usprkos pričama o nadoknađenoj revoluciji iz 1989., mitska je polazna točka njemačke povijesti 1945. godina. Nijemci se moraju suočiti s vlastitom prošlošću i usprkos slobodi povijesne stilizacije nemaju povoda za slavljenje nacionalnog izvorišta. Suočavanje s prošlošću jedan je od njemačkih pojmova koji su - poput blitzkriega, rucksacka i kindergartena - uglavnom otporni na prevođenje na druge jezike. To se suočavanje odvija kroz dva prividno suprotstavljena oblika, koji funkcioniraju kao očitovanje neriješenih tema. U odnosu prema holokaustu, društvu i režimu, koji su ga stvorili, potiskivanje i demonizacija miješaju se kao prevladavajući oblici reakcije. Povijest SR Njemačke moguće je rekonstruirati prateći mijene tih dvaju oblika suočavanja s vlastitom poviješću. Oba pojma uvijek postoje istodobno, ali se međusobno izmjenjuju u monopolu na tumačenje. Ležernije rečeno, nekada je zgodno potiskivati, a nekada valja demonizirati. Konjunkturu tih dvaju oblika i njihovu međusobnu internu povezanost moguće je rekonstruirati. Dok je razdoblje neposredno nakon rata - usprkos prosvjedu bijesnih staraca - bilo obilježeno potiskivanjem, studentski prosvjedi stubokom su promijenili stanje u smjeru demoniziranja. Ta je promjena više bila povezana s tada aktualnim stanjem nego s pojavom novih stajališta, spoznaja i otkrića. Optužba, sadržana u obračunu s naraštajem očeva i krivaca, crpila je svoju eksplozivnost iz moralnog zgražanja, ali i iz osjećaja da su očevi i krivci ukrali povjesnu istinu. Optužba za fašizam postala je inflacijskom verbalnom ljuskom naraštaja, koji se odjednom počeo kolektivno ljutiti što im je varkom dočaravan lijepi svijet ponikao navodno iz marljivosti obnove. Teze o kontinuitetu imale su dobru konjunkturu. Uočavane su crte koje sežu iz razdoblja nacionalsocijalističkog režima sve do sadašnjosti. Svaka akademska disciplina, svaka profesija proizvodila je vlastitu literaturu priznanja. Povjesničari, liječnici i pravnici, pedagozi, sociolozi i psiholozi otkrivali su svoju nacionalsocijalističku prošlost. Doduše, odgovarajuća istraživanja većinom su se pojavljivala tek u trenutku kad su autori već istupili iz sjena figura koje su upravo demontirali. Nitko ne bi ranije riskirao predbaciti svom ocu, liječniku, aktivnu upletenost u akademski sustav pod nadzorom nacista. Takva literatura urodila je razvojem stava Mea Culpa, koji je pak također izazvao protureakcije. Počevši od svađe povjesničara do istupa Martina Walsera o kraju samooptuživanja, ponovno je prevladala frakcija potiskivača, zaodjenutih u ruho normalizatora i historizatora. No, i grčeviti oblik kontroverzi, nastao u okviru tog procesa, pokazuje da svađe oko primjerenog tumačenja povijesnih činjenica nipošto nisu nepristrane. (...) U pitanju je daleko veći ulog od ispravnog tumačenja povijesnih događaja. Riječ je o pitanjima tipa - tko smo, odakle dolazimo i što je osnova naše kolektivne egzistencije. Znanstveni diskurs stručnih povjesničara ne daje odgovore na takva pitanja. Pri suočavanju s njima neće pretjerano pomoći ni demonizacija ni normalizirajuće potiskivanje. I jedno i drugo oblici su reakcije, kojima povećavamo emocionalno-kognitivnu distancu prema vlastitoj kolektivnoj prošlosti. Odnos distancirane blizine, koji omogućuje neiskrivljeni oblik suočavanja, nije moguće razviti na taj način. No, kako ćemo kolektivno usvojiti prošlost i kakvu je hranjivu političko-psihološku vrijednost moguće destilirati iz te traumatične povijesti? Izravno usvajanje u smislu zaborava ili stvaranja mita nije moguće bez neurotičnog ostatka - baš kao što ni demonizacija holokausta kao odbacivanja civilizacije izvan povijesnog procesa ne pomaže pri suočavanju s tim problemom. Samo ako uspijemo iz perspektive već proživljene budućnosti, poznavajući banalnost zla, pogledati unatrag na našu vlastitu sadašnjost, imamo šansu naučiti nešto iz povijesti i suočiti se s njom tako da onemogućimo neurotična iskrivljenja. Što to konkretno znači? Monstruoznost nacističkog režima postala je kao takva vidljiva i dostupna percepciji tek u očima i srcima kasnijih naraštaja. Predočimo si kako će izgledati naša sadašnjost, gledana očima naših unuka. Je li moguće da će se naša svakodnevica, naši postupci i propusti, naši skrenuti pogledi i krivotvorena tumačenja u retrospektivi zgusnuti u sličnu monstruoznu sliku, kakvu smo otkrili u retrospektivi naraštaja onih koji su bili svjedoci razdoblja holokausta kao odgovorni i svjesni građani? Povijesna istraživanja prikupila su u međuvremenu dovoljno materijala za podrobno dokumentiranje čitavog opsega logike i mehanike normalnog trivijalnog spuštanja čitavog jednog društva u nečovječnu okrutnost, obilježenu uništavanjem ljudskih života. Usprkos svim demonizirajućim pomoćnim konstrukcijama i psihologiziranjima, valja napomenuti da je istinski zastrašujući moment normalnost i trivijalnost procesa i s tim u vezi nesposobnost njegova osvješćivanja među suvremenicima. Tog nasljeđa neće nas osloboditi ni kanonizirani rituali tugovanja ni bezbrižna normalizacija. Možemo samo slušati upozorenje, upisano u naše kolektivno pamćenje, i time se - bar malo - zaštititi od ponavljanja sličnog užasa, iako bi se on našim potomcima mogao pojaviti u sasvim drugačijem obličju", upozorava Reinhard Kreissl.