FRANCUSKA-LE MONDE OD 24.8.99.ATTALI

FRANCUSKA LE MONDE 24. VIII. 1999. Europa 2020. kako je vidi Jacques Attali: 'velika zajednica' s četrdeset članova Claire Trean iznosi razmišljanja državnog savjetnika i bivšeg predsjednika Europske banke za obnovu i razvoj Jacquesa Attalija o budućnosti Europske unije: "Ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine zatražio je prije nekoliko mjeseci od Jacquesa Attalija da, kao privatna osoba, dade svoj doprinos razmišljanjima o budućnosti Europske unije koja su u tijeku, a napose o bitnim promjenama koje bi na koncu mogle dovesti do prijama velikog broja novih država članica. U pismu bivšem savjetniku Francoisa Mitterranda i bivšem predsjedniku Europske banke za obnovu i razvoj, Hubert Vedrine, govoreći o mogućnosti da Unija jednog dana ima 'više od 30 zemalja', rekao je kako je uvjeren da takvo proširenje, povijesno opravdano, iz temelja mijenja početni plan europske građevine i postavlja niz pitanja: 'Kako će na koncu izgledati takva Europa? Hoće li pojmovi solidarnosti, zajedničke vanjske politike, snažne Europe i jedinstvenog tržišta još imati smisla? Kako će djelovati JEDINSTVENA Europa s 30 članica, i hoće li moći djelovati? Hoće li se postojeće ustanove i sustavi moći prilagoditi toj promjeni? Na koliko se zemalja može proširiti euro?' U izvješću koje je koncem srpnja predao ministru i o kojemu je izvijestio i 'Le Monde', Jacques Attali ne razmišlja o Uniji od 30 članica, što općenito prevladava u ovom času, već o Europi koja će 2020. imati 35, pa i 40 članica. Osim šest zemalja s kojima su već započeli pregovori o ulasku (Poljska, Republika Češka, Mađarska, Slovenija, Estonija, Cipar) i pet drugih koje su predviđene za sljedeći val primanja (Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Latvija i Letonija), o mogućnosti prijama sada se govori kao o krajnjem cilju država nastalih na području bivše Jugoslavije, što najavljuje buduću Europsku uniju od tridesetak članica. Attali misli da bi proširenje koje će ići još dalje, jednoga dana moglo obuhvatiti ne samo Švicarsku, Maltu i Moldaviju, već i Bjelorusiju, Ukrajinu, Tursku, pa čak i Rusiju, Armeniju i Gruziju. Rasvjetljujući tako pitanje o poželjnim granicama Europe, on drži da je proširenje do krajnjih granica neizbježno, jer, smatra, to je svima u interesu: 'Više ne možemo čekati da neka zemlja dostigne gospodarsku razinu i demokratsku stabilnost zemalja članica kako bi ušla u Uniju, piše. (...) Ostaviti tu zemlju vani, znači dopustiti da se u njoj širi opasna mafija koja bi na koncu mogla destabilizirati Uniju. (...) Prijam bi tim zemljama omogućio da stabiliziraju demokraciju i uspostave infrastrukturu koja je prijeko potrebna da bi se smanjio raskorak sa zapadnim dijelom kontinenta.' (...) Razmišljanja o onome što drugi zovu 'promjenjivom geometrijom' ili 'Europom po narudžbi', potječu u najmanju ruku iz doba pada Berlinskog zida. Najveća je poteškoća - s dvanaest ili petnaest članova, iskustvo je to već pokazalo u slučaju socijalne Europe i eura, primjerice - u usklađivanju tih razlika u integraciji i solidarnosti prema djelokrugu, kako bi Europska unija mogla činiti cjelinu. Ta se problematika, koja je već zamršena kod starih članica, još više zamršuje s otvaranjem mogućnosti 'višestrukih' prijama. (...) Do 2020., planirani ulazak pet novih članica u sljedećih šest do sedam godina, nužno zahtijeva reformu ustanova koje u sadašnjem obliku neće moći djelovati s dvadeset članova. Europska je unija predvidjela dvije konferencije na razini vlada kako bi se započelo s time. Jacques Attali u svom izvješću nudi niz prijedloga za rješavanje toga problema."