IHT 6.8. INTEGRACIJA STRATEŠKE INDUSTRIJE

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 6. VIII. 1999. Transatlantsko ujedinjenje proizvođača oružja "ne hoda" Jedno od otkrića rata na Kosovu bila je vojna nemoć Europe u usporedbi s SAD-om. Zaključak koji je iz toga proizišao jest da je potrebno transatlantsko ujedinjenje strateških industrija NATO- saveznika. Nedavni članak Charlesa Granta iz londonskog Centra za europsku reformu, tiskan u časopisu 'World Economic Forum', ponudio je pet razloga zašto bi se vojne industrije Europe i Amerike trebale ujediniti. Izjavio je da bi to ojačalo Atlantski savez, poboljšalo međusobnu operativnu suradnju zapadnih snaga, smanjilo trgovinski protekcionizam, održalo konkurenciju (odvraćanjem od sadašnje prakse državne pomoći "šampionima" vojne industrije pojedinih država) i uvelo Europu u revoluciju vojnih problema (tzv. RMA), što znači američki način vojnog rukovođenja uz pomoć napredne obavještajne tehnologije. Ovaj popis pretpostavlja da su sva daljnja atlantska ujedinjenja politički poželjna te da će se europske i američke buduće vojne operacije odigravati uglavnom u sklopu NATO-a. Takve pretpostavke bile bi sigurno dovedene u pitanje na europskoj strani (Francuska i ostale države koje žele da Europa ima potpuno samostalne vojne snage). Na američkoj strani nedoumice su još veće. Nakon iskustva s Kosovom, američko je vojno vodstvo manje cijenilo operacije saveznika, u kojima je 19 vlada NATO-ovih članica sudjelovalo pri donošenju odluka. Čak i kad se i nije imalo što za reći, kumulativna šteta od uključivanja saveznika pri donošenju odluka bila je poprilična. Prema nekim izvješćima iz Washingtona, generala Wesleya Clarka NATO će ranije umiroviti zato što se njegovi pretpostavljeni ljute zbog simpatije koju je pokazao prema nekim kritičnim savezničkim intervencijama na Kosovu, primjerice prema britanskome protivljenju razmještanju kopnene vojske. U prosincu prošle godine, na sastanku u St. Malou u Bretanji, britanska i francuska vlada složile su se da Europska unija "mora imati mogućnost za samostalno djelovanje, potpomognuto odgovarajućim vojnim snagama". Sada je to politika Europske unije. Dok Europa otvoreno priznaje ulogu NATO-a u stvaranju europske sigurnosti, želja EU-a da ostvari svoju vojnu samostalnost logično uključuje i odlučno održavanje samostalne europske strateške industrije. Tu 'RMA' argumenti nalaze svoje mjesto. Svi se slažu u ocjeni da je SAD toliko napredniji u vojnoj primjeni obavještajne tehnologije da sve ostale izbacuje iz igre. (....) Procjene NATO-a poslije kosovskog rata pokazuju nisku kakvoću savezničke vojne obavještajne službe, ranjivost visoke tehnologije pred srpskim protumjerama iz područja niske tehnologije te neuspjeh savezničke zračne sile u pokušaju da uništi bilo što od glavnine srpskog oružja i snaga, što se tražilo u toku akcije, ostavljajući zapravo srpsku vojsku gotovo netaknutom. To ne znači da tehnologija neće idući put biti uspješnija, ali to podsjeća da svaka zemlja s naprednom tehnologijom može sudjelovati u obavještajnoj ratnoj igri samo ako to želi. To dokazuju i postignuća europske tehnologije na području razvoja vojnih zrakoplova, Airbusa i komercijalnog programa rakete Ariane. Drugi prigovor ujedinjenju transatlantske vojne industrije jest taj da Washington nije sklon prihvatiti bilo što nad čime Sjedinjene države ne bi imale nadzor. Čak i ako buduća američka vlada ne bude u tom položaju, ostaje uloga Kongresa u praktički svim predvidljivim okolnostima. Industrija se već buni protiv ograničenja američkog izvoza satelita, koji je Kongres nametnuo nakon izvješća, prošle godine, da bi dva američka proizvođača mogla pomoći Kini da poboljša svoju tehnologiju proizvodnje raketa i satelita, kad su im propala istraživačka lansiranja. 'The New York Times' izvješćuje da vodstvo zrakoplovne industrije kaže da ih novi propisi sprječavaju čak pri opskrbi američkih saveznika". Problem je s ujedinjenim programom razvoja lovačkih zrakoplova. Planiran za 21. stoljeće, taj nasljednik sadašnjih američkih lovaca-bombardera zamišljen je kao zajednički program s Velikom Britanijom i ostalim saveznicima, ali prema washingtonskoj publikaciji 'Aviation Week and Space Technology', 'ono što smo spremni prepustiti našim saveznicima već je u tijeku'. Neki suvremeni američki zrakoplovi prodani arapskome svijetu sastavljeni su tako da zahtijevaju stalni američki nadzor nad nekim aspektima njihovih operacija. To je bio važan čimbenik kod prodaje zrakoplova F-16 Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Amerikanci upravljaju operacijama zrakoplovima tipa AWACS Saudijske Arabije. Europski industrijalci oduvijek rado misle da su američki vojni proizvođači otvoreni stranom preuzimanju, ali u nedavnom slučaju spriječen je pokušaj njemačke zrakoplovne tvrtke Dasa da kupi Northrop, glavnoga čuvara američke tehnologije za proizvodnju nevidljivih zrakoplova. Čak i unutar Europe, unatoč svim nagađanjima o sveeuropskom ujedinjenju strateške industrije, ujedinjenje koje se stvarno dogodilo jest unutar države: u siječnju je obrambene aktivnosti GEC-Marconia preuzeo britanski Aerospace, a tu je i udruživanje tvrtke Aerospatiale (uključujući i Dassault) s Matrom u Francuskoj. Dosta je sigurno predviđanje da neće biti transatlantskog ujedinjenja strateške industrije koje ne bi bilo izravno američko preuzimanje stranih kompanija, ostavljajući američkom partneru nedvojbeni nadzor. Nema slobodnoga tržišta koje bi obuhvaćalo nacionalni suverenitet i nacionalnu sigurnost, ni u Sjedinjenim državama ni u Europi, piše William Pfaff.