VOA 6. VIII. PREGLED TISKA

GLAS AMERIKE - VOA 6. VIII. 1999. Pregled tiska Britanski pisac Salman Rushdie oglasio se komentarom, objavljenim ovih dana u mnogim američkim dnevnicima. Rushdie piše: Nakon pokolja srpskih seljaka u Gračkom, britanski premijer Tony Blair ovih je dana na Kosovu pozvao albansko stanovništvo da prevlada neprijateljstva. Između ostalog, rekao im je da je NATO savez vodio rat zato što su njegove članice smatrale da je pogrešno dopustiti na kraju dvadesetog stoljeća u Europi etničko čišćenje i genocid. Rat nije vođen kako bi sada jedna etnička skupina ugnjetavala drugu, dodao je Tony Blair. Salman Rushdie nalazi da su ovo dobronamjerne, idealistične, pristojne riječi čovjeka koji drži da je vodio opravdani rat i za kojega riječ pravda uključuje i ideju pomirenja. No, te riječi pokazuju i nedostatak mašte, komentira Salman Rushdie. Ono što se dogodilo na Kosovu bilo je zvjerstvo čije tamne posljedice na ljudski duh možda leže i izvan sposobnosti pristojnih ljudi poput Tonya Blaira da ih tek željom odagna. Možda je ono što se dogodilo jednostavno rečeno - neoprostivo, piše Salman Rushdie. Kosovski Srbi, oni koji su pomagali vojsci, odajući u kojoj bi se rupi mogli skrivati njihovi albanski susjedi, sada su pobjegli. No Milošević ih u Srbiji ne želi, budući da oni predstavljaju živi dokaz njegova neuspjeha. I Blair želi da se ti Srbi vrate kućama, gdje bi ih trebao štititi KFOR. No, ti se Srbi boje vratiti zbog straha od osvete. 'I znate što', pita se Rushdie i odgovara: 'Oni su u pravu, a Blair, sa svojom vizijom novog Kosova koje simbolizira kakav bi Balkan trebao biti, je u krivu.' Realnost je da je na Kosovu ostalo malo Srba, koje je vjerojatno nemoguće zaštititi, vjeruje Rushdie. Staro, multikulturno Sarajevo uništeno je bosanskim ratom. Ni staroga Kosova nema, a vjerojatno ga neće ni biti. Blairovo idealno Kosovo tek je san. On i njegovi kolege trebali bi poduprijeti izgradnju slobodnog, etnički čistog albanskog entiteta, čije stvaranje izgleda kao povijesna neizbježnost. Jer, zaključuje Salmon Rushdie, poratno doba nije vrijeme za sanjarenje. U 'Boston Globeu' Joseph Nye piše da bi bila ozbiljna pogreška ako Amerikanci počnu vjerovati da je kosovska pouka da bombardiranjem možemo svijet učiniti boljim mjestom za život. Sjedinjene Države jesu dominantna sila, ali nisu i jedina. Zapravo Amerika je veća od svih drugih ukupno, ali nema nadmoć u svim ključnim područjima. Umjesto toga, moć je danas raspoređena u nečem što podsjeća na trodimenzionalnu partiju šaha. Gornja, vojna ploča ima jedan pol, a Sjedinjene Države daleko su nadmoćnije od drugih zemalja. Srednja, gospodarska ploča je višepolna sa Sjedinjenim Državama, Europom i Japanom koji proizvode dvije trećine svjetske robe i dobara. Donja je ploča transakcijskih odnosa koji prelaze granice bez nadzora vlade i ona je disperzivnije ustrojena. Ova složenost čini težim utvrđivanje i provođenje politike. Znači treba igrati na nekoliko ploča istodobno. Druga bitna razlika je, piše Joseph Nye u 'Boston Globeu', između 'tvrde moći', gospodarske i vojne moći da neke zemlje prisili na željeno ponašanje i 'meke moći', odnosno sposobnosti da izazove simpatije kroz ideološku ili kulturnu privlačnost. Naše društvene vrijednosti značajni su izvor mekane moći. A i meka i tvrda moć su vitalne, pa u današnjem informatičkom dobu moći postaju sve važnije. Do izvjesne mjere mekana moć je zapravo neizbježan nusproizvod i djelomično ovisi o tome koliko uspješno mi živimo naše ideale ovdje kod kuće. Jedna od manje očiglednih pouka s Kosova jest da Amerikanci trebaju u ovom informatičkom dobu paziti da zadrže svoju meku moć. I zaključimo ovaj pregled pisanja američkog tiska s komentarom Thomasa Friedmana u današnjem 'New York Timesu' pod naslovom 'Tri kosovska rata'. Posljednji ciklus nasilja na Kosovu, a ovaj put su Albanci ubijali Srbe, služi kao grafički podsjetnik da su se zapravo na Kosovu ove godine vodila tri rata. Prvi smo rat izgubili, drugi smo dobili, a za treći se još ne zna. Prvi je rat bio diplomatski, trebao je spriječiti etnički rat na Kosovu. Taj je rat izgubljen u Rambouilletu. Drugi rat se vodio samo da bi se preokrenuo rezultat prvog i vodio se bez suvislog stava o tome kakvo političko rješenje za Kosovo želi NATO savez. U trećem ratu vode se borbe oko toga kakvo bi Kosovo bilo najbolje rješenje. Sjedinjene Države i NATO savez žele samoupravu, multietničko i demokratsko Kosovo s punom autonomijom, ali kao dio Jugoslavije. To žele i Srbi, iako se odupiru spominjanju multietničke demokracije. Međutim devastirani kosovski Albanci sada, više no ikada, žele punu neovisnost, piše Thomas Friedman u 'New York Timesu'. To bi značilo stvaranje druge Albanije. A naše su kosovske opcije sljedeće: ili ćemo stvoriti dvije Albanije ili jedan Libanon. I ako se time ne pozabavimo na prikladan način, NATO savez će predsjedati i kosovskim ratom broj četiri. (VOA)