ŠV 3. VIII.-NZZ-STARE SITNICE

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 3. VIII. 1999. Stare sitnice u mađarskoj svakodnevici "Gradski razgovor, ovaj put u ljetnim vijestima: jednom je zatvoreniku uspio bijeg iz zatvora na shematsko-pustolovan način - ljestve od komada plahte, skok u dubinu. Čovjek koji je sjedio u istražnom zatvoru optužen je za oružanu pljačku u 27 slučaja. Njegov plijen iznosio je preračunato zamalo milijun franaka. Uz to epilog u medijima, na neukusan zapadni način, kojemu se zemlja brzo prilagodila. Odvjetnik bjegunca zadovoljno izjavljuje na radiju da se neka filmska poduzeća zanimaju za 'story' njegova klijenta i da to žele dobro platiti. Odmah iza toga izjave iz drugog, očito još ne posve potonulog svijeta. Bjegunac je nanio štete 'samo bankama', navodi se mišljenje u narodu. Odbjegli pljačkaš uživa popularnost. Zašto? Odgovara jedna psihologinja: čovjek je svoje progonitelje opet nadmudrio a to stvara dojam da su država i policija ipak organi tlačenja. Na jednom savjetovanju u Budimpešti. Tema: frankfurtski sajam knjiga u listopadu 1999. na kojem će Mađarska biti počasni gost. Sudionici su književnici i prevoditelji, publicisti i vladini službenici. Prikupljaju se zamisli: kako bi Mađarska trebala nastupiti na sajmu, što ponuditi, koje prigode organizirati, kako se predstaviti? Iznose se prijedlozi, nazočni odvaguju za i protiv. Onda netko ustane i proglasi tu metodu neodrživom. Ne vodi, kaže, nikamo ako se tu međusobno izazivaju. Ne, ponajprije treba utvrditi kako bi trebala biti napravljena slika o Mađarskoj koju se kani u Frankfurtu pokazati inozemstvu. Toga bi se svi trebali držati. Prošlost pozdravlja: 'Kao prvo, drugovi, moramo izraditi ideologijsku crtu vodilju.' Promjena prizora. Novinarsko stručno zasjedanje s inozemnim gostima. Radi se o slobodi tiska i imovinskim odnosima u medijima istočne Europe. Govori se o neprijepornom pritisku koji mađarska vlada obavlja na državnu televiziju, pri čemu jedan sudionik upozorava na ponovnu pojavu 'fašističkih' metoda. Rabi - čista glupost - omiljeni izraz komunista koji su proglašavali 'fašističkim' sve i svakoga što im se protivilo. Srdita optužba stiže i iz drugog kuta: da vlada prešućuje najteže posljedice željenog pristupa EU-u za mala i srednja poduzeća, da blokira odgovarajuću obavijest tako da ništa od toga ne dođe u tisak. Teška optužba. Ali: tko priječi novinare da sami pribave odgovarajuće obavijesti i objave ih? Materijali EU-a nisu tajni. One koji ih žele pročitati, očekuje nekoliko tisuća stranica. Pokušaj da se u subotu poslije podne u zgradi parlamentarnih zastupnika za jednog izaslanika preda pismo. U zatvorenoj kuverti krije se zapravo jedna stranica NZZ-a, primjerak koji treba predati političaru - gesta uljudnosti i zahvalnosti za zadnji susret. Zgrada na obali Dunava, bivša partijska centrala u narodu nazvana 'Bijelom kućom', prazno odjekuje. Dva dugočasna policajca iz posebne jedinice 'vladine straže' nepristojno se protežu na ulazu. Može li se pismo samo tako ostaviti u pretincu? Ne, ne može. Ima li tu pazikuća? Nema. Bi li bilo moguće nekako predati omotnicu? Ne bi. Jer - i sada dolazi - straži je zbog sigurnosnih razloga zabranjeno primati poštanske pošiljke. Ali to je otvorena omotnica s jednom jedinom stranicom novina. Svejedno. Pomisao da i sami imaju prostora za prosudbu i da bi ga mogli iskoristiti, strana im je. Dosadna čarobna riječ 'inventura' nadživjela je komunističko doba. Da je dućan (uglavnom onaj u kojem hitno želite nešto kupiti) zatvoren usred bijeloga dana zbog 'inventure', stalno se događa i u zapadnjački blještavom budipeštanskom gradskom središtu. Radnički skupovi tijekom radnog vremena ipak su izišli iz mode, ljute kupce tek kao iznimka. Događaj prije nekog vremena u budimpeštanskoj zračnoj luci u od tada zatvorenom starom terminalu: putnici su stajali pred zatvorenim vratima kioska s novinama, dok su unutra sjedile gospodične i njihov pretpostavljeni i razgovarali. Vrijeme je prolazilo, a zatim je došlo do galame i ovih riječi: 'Molim za pet minuta strpljenja, gospodo', 'Pet minuta je odavno prošlo, sada želim dvoje novine'. 'No, ako baš mora biti', uzdiše jedna od gospodična, 'ali zašto tako žurite? Te iste novine dobit ćete u zrakoplovu'. Na to mušterija više ništa ne odgovara, ostao je bez riječi. Viza u jednu od Mađarskoj susjednih zemalja stoji 32 dolara. Švicarske franke ne primaju, ne, žalimo. Dakle, rano u jutro u Budimpeštu koja je puna mjenjačnica, kako bi se potrebnu svotu iz franaka preko forinta promijenilo u dolare. Prvi neuspjeli pokušaj: tu se devize samo otkupljuju, ali ne i prodaju. Drugi neuspjeli pokušaj: na žalost, nemamo dolara, tako rano u jutro nitko još nije mijenjao dolare. Poprište trećeg neuspjelog pokušaja je filijala OTP-a, zemaljske štedionice, dakle vodeće mađarske novčarske ustanove. Devizni tečajevi, kupnja i prodaja, da, i prodaja, ispisani su na ploči pred ulazom svjetlećim brojkama. No šalter nad kojim piše 'mjenjačnica', za sada je na žalost zatvoren. To će danas biti tako cijeli dan, kažu i sliježu ramenima. Neki među nama sjećaju se uzrečica o jačanju radne stege, mrmljaju i žure dalje. Dok konačno četvrti pokušaj ne uspije. Do tada još jedan post scriptum. Začudno je, blago rečeno, kako se u središtu Budimpešte godinama mogu održati mjenjačnice koje uz gesla 'No commission' i 'Best rates' strancu za njegovu valutu isplaćuju 15 do 20 posto manje u usporedbi s tečajem narodne banke. Turist koji po dolasku bezazleno tu zamijeni novac, drugi dan ljutito otkrije da njegov novac iza ugla vrijedi znatno više. No takvo nešto nema veze s komunističkom prošlošću. U najboljem slučaju s komunističkim predodžbama o kapitalističkom poslovnom svijetu u kojemu bi trebalo biti sve dopušteno" - piše novinar lista A. O.