DNEVNI PREGLED BR. 135 - 14. SRPNJA 1999.

BRITANSKI RADIO - BBC 13. VII. 1999. Pregled tiska "Jutrošnje britanske novine, kao što kaže podnaslov jednog članka u 'The Independentu', polako zaboravljaju kosovsku krizu, pa čak ih ni demonstracije protiv Slobodana Miloševića u Srbiji nisu potaknule da području Balkana posvete brojnije novinske retke. 'The Times' se bavi jučerašnjim demonstracijama u Valjevu i navodi riječi slikara Bogoljuba Arsenijevića koji ih je organizirao: 'Oporbene stranke nisu spremne za promjene, ali mi jesmo. Podržao bih svakoga čovjeka koji upotrebljava silu protiv Miloševića jer je i on sam okrutan, i zato se i mi moramo ponašati na isti način'. Nasiljem se na posredan način bavi dopisnik 'The Independenta'. Naime, on svoj članak posvećuje filmu 'Nož', koji puni beogradska kina, a koji je snimljen prema romanu jednog od čelnika srpske oporbe, Vuka Draškovića. 'Nož' se prikazuje pred punim gledalištem, izvješćuje Steve Crawshaw iz Beograda, a kroz njegovu se priču, smještenu u nacističku marionetsku Hrvatsku za vrijeme Drugoga svjetskog rata ponavlja srpska mantra - Srbi su vječne žrtve. No, oni koji zadivljeni izlaze iz kina odbijaju svaku usporedbu s Kosovom. Potvrđuju time, kaže novinar, nastojanje Srba da čvrsto zatvore oči pred srpskim zločinima, da ih učine beznačajnima i izmišljenima, dok sve srpske patnje čine i te kako stvarnima. Vuk Drašković bi mogao postati predsjednik postmiloševićevske Srbije, nastavlja dopisnik, no takva mogućnost neće pretjerano razveseliti one koji bi htjeli da Srbija postane tolerantna zemlja. S time se, čini se, slaže jutrošnji 'The Daily Telegraph'. Naime, taj list u jednom od svoja dva mala članka koja posvećuje Jugoslaviji, tvrdi kako Washington ne vjeruje da se u Srbiji pojavio čovjek koji bi mogao zamijeniti Slobodana Miloševića. Vuka Draškovića, koji je jučer najavio pomirenje s ostalim čelnicima oporbe, Amerikanci smatraju oportunistom, dok za Zorana Đinđića drže da nema dovoljno karizme i kvaliteta vođe. I 'The Guardian' spominje Vuka Draškovića i njegovu odluku da se pridruži antimiloševićevskim prosvjedima. No, za razliku od 'The Daily Telegrapha', 'The Guardian' nalazi gospodina Draškovića karizmatskom ličnošću. 'The Independent', 'The Times' i 'The Financial Times' bave se i gospodarskim aspektom rješavanja balkanske krize. Tu se vijesti ne doimaju povoljno. Naime, 'The Times' izvješćuje kako je Finska izrazila sumnju da će se sastanak na vrhu zemalja koje sudjeluju u Sporazumu o stabilnosti za jugoistočnu Europu održati, kao što se očekivalo, potkraj srpnja u Sarajevu. Naime, premalo je vremena da bi se organizirao skup od kojih 30-ak zemalja, a Sarajevo, uz to, nema sve potrebno da bi se to uspješno izvelo. List također javlja da još nisu donesene odluke o novcu koje bi međunarodne financijske organizacije trebale odvojiti za izgradnju Balkana. EU namjerava izdvojiti 320 milijuna funta za obnovu Kosova u sljedećih šest godina, izvješćuje list. 'The Financial Times' u svom je izvješću opširniji. On kaže da će EU taj novac namaknuti tako što će smanjiti pomoć ostalim dijelovima svijeta. No, Europljani su upozorili kako oni ne mogu sami snositi teret obnove Balkana, već očekuju pomoć međunarodnih financijskih institucija poput Svjetske banke, Europske investicijske banke, Europske banke za obnovu i razvoj te nekih zemalja donatora. Danas će o Balkanu raspravljati ministri financija zemalja G-7, nastavlja list te tvrdi kako oni neće govoriti o troškovima pomoći Balkanu, već će razraditi plan za mobiliziranje međunarodne financijske pomoći te strategiju pomoći Kosovu i susjednim zemljama. Na tom bi skupu danas u Bruxellesu trebali biti i glavni direktor MMF-a Michael Camdessus, koordinator Sporazuma o stabilnosti za jugoistočnu Europu Bodo Hombach te posebni predstavnik UN-a za Kosovo Bernard Kouchner, tvrdi 'The Independent'. Da im zadatak neće biti lak, kaže dalje list, navijestio je jučerašnji izvještaj Svjetske banke koja je upozorila na tehničke i zakonske probleme. Naime, Kosovo je, tehnički, i dalje dio Srbije koja je pod međunarodnim sankcijama, kaže list. Što znači da ne može, recimo, dobiti zajam od Svjetske banke jer mu vlada ne može biti jamac. Nadalje, njegova infrastruktura čvrsto je povezana s ostatkom Jugoslavije. U svom izvješću Svjetska banka navodi i štete koje je kosovska kriza prouzročila susjedima te među oštećenima navodi Hrvatsku, odnosno njezin turizam. List tome dodaje da će zbog kosovske krize privredni rast u šest zemalja koje okružuju Jugoslaviju (Bugarskoj, Rumunjskoj, Makedoniji, Bosni, Hrvatskoj i Albaniji) ove godine pasti za tri do četiri posto". *** Ovisi li uspješnost sukcesije bivše SFRJ o provedbi Sporazuma o stabilnosti? "Pregovori o nasljedstvu imovine bivše Jugoslavije službeno su bili prekinuti početkom ove godine zbog NATO-ovih napada na SRJ, a da je to bio više nego dobar izgovor za pregovarački predah potvrdila je i šutnja o njihovu nastavku nakon obustave zračnih udara. Posrednik u pregovorima o sukcesiji, britanski diplomat Arthur Watts u međuvremenu ih je zamrznuo. A kako je za BBC izjavio slovenski ministar vanjskih poslova, o uspješnosti provedbe Sporazuma o stabilnosti ovisi opseg daljnjih razgovora svih zainteresiranih strana u pregovorima o sukcesiji. Više o svemu od suradnika iz Ljubljane Gorana Ivanovića. Odgovor na pitanje kada bi uopće moglo doći do nastavka pregovora, pokušao je dati negdašnji čelnik slovenskih pregovarača, dr. Mojmir Mrak. Rješavanje problematike naslijeđa bivše SFRJ ponovno će se razmahati tek u okviru planirane obnove razrušenih područja. NATO, a posebno Europa, dolaze do nedvojbene spoznaje da im za dugoročnu stabilizaciju Balkana trebaju znatna novčana sredstva - radi se o 100 milijarda dolara. Zbog toga što se novac za novi Marshallov plan još ne nazire, realno je očekivati da će se Europa, između ostalog, zalagati i za odmrzavanje te uporabu sredstava koje čekaju na rješenje nasljedstva SRJ. Utoliko više jer rješenje problema sukcesije blokira upravo ona država koja novac najviše treba, rekao je dr. Mrak. Sadašnji predavač na ljubljanskom ekonomskom fakultetu bio je uključen u pregovore s inozemnim vjerovnicima što je bio tek dio razgovora o sukcesiji. Nasljedstveni proces još je pred cijelim nizom zapreka, među kojima je početna nesuglasje što se zapravo dogodilo na ozemlju bivše Jugoslavije. BiH, Hrvatska, Makedonija i Slovenija ustrajno zagovaraju kako se SRJ raspala i kako su sve novonastale države ravnopravne nasljednice. Istodobno, Miloševićeva Jugoslavija ne popušta od zadržavanja prava na kontinuitet bivše savezne, tvrdoglavo dokazujući kako su se preostale četiri države odcijepile. U pregovorima s inozemnim partnerima poštovalo se načelo ravnopravnosti svih, premda je i dalje nejasno što je predmet sukcesije i kako odrediti državno vlasništvo. Zato se još ne može naći niti ključ, ili više njih, za razdiobu imovine niti za ispunjavanje obveza pojedinih nasljednica. Osim toga, raspad Jugoslavije, u usporedbi sa Sovjetskim Savezom ili Čehoslovačkom, protekao je uz valove nasilja što dodatno otežava uređenje međusobih odnosa. Etapni način sporazumijevanja koji je pokušao trasirati posrednik Watts upozorio je barem to da cjelovitog rješenja problema nasljedstva bivše SFRJ nije moguće naći. Dijalog o vraćanju arhiva pohranjenih u Beogradu i raspodjeli jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih predstavništava u svijetu i novca blokiranog u nekim inozemnim bankama, poglavito u Švicarskoj, prvi je korak prema usuglašavanju. No, koliko god se činilo da su djelomični sporazumi prihvatljivi Beogradu, ili se već činilo kako će SRJ prihvatiti koncept četvorke o raspadu bivše Jugoslavije, teško je očekivati da će doći do bitnijih promjena za nastavak pregovora prije nego se promijeni režim u Beogradu, što nas opet vodi k preduvjetima međunarodne zajednice za oživotvorenje novog Marshallovog plana". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 13. VII. 1999. Pregled tiska "Njemački tisak na stranicama namijenjenima vanjskopolitičkim temama poglavito komentira studentske demonstracije u Iranu. Tako 'Westdeutsche Zeitung' iz Duesseldorfa konstatira: 'Islamska Republika nalazi se na prekretnici. Mladež se bori za svoju budućnost, za radna mjesta kojih nema jer je zemlja pod vjerskim dužnosnicima gospodarski propala - za socijalnu perspektivu, za više slobode. Studenti su već sada priskrbili predsjedniku Hatamiju prednost u borbi za vlast. Ako on uspije u njoj pobijediti, oni će od njega tražiti provođenje obećanih reformi'. 'Frankfurter Rundschau' analizira događaje u Iranu ovako: 'Demonstranti zahtijevaju demokraciju. Ta natuknica možda još nije dovoljno oštro definirana; policijske batine su zato još žešće. Policija, tajna služba i vojska ne pokoravaju se predsjedniku države ili vladi, nego najvišem vjerskom autoritetu, institucionaliziranom nasljedniku ajatolaha Ruholaha Homeinija. A ovo naslijeđe, Alija Hameinija, više ne štiti policija, već ona, štoviše, 'žali zbog pojedinih izgreda'. Iza magle od riječi odvija se borba za vlast: tko zapravo kontrolira snage pod oružjem? Predsjednik Hatami se prije nekog vremena, nakon akcije tajne službe u kojoj je stradalo više intelektualaca, usudio privesti počinitelje, ali nije postavio ključno pitanje: tko snosi političku odgovornost? A sada se, eto, upravo to događa', piše 'Frankfurter Rundschau'. Hamburški 'Bild-Zeitung' radikalan je u svojim prognozama razvoja situacije u Iranu: 'Život kažnjava onoga tko kasni. Ovo sada moraju iskusiti vjerski dužnosnici u Iranu! Kao nekoć šah, tako danas ni čuvari vjere u Teheranu ne žele uvidjeti da se stvarnost promijenila. Već dugo ključa u redovima perzijske mladeži. Sa studentskim prosvjedima započelo je prije više od dva desetljeća svrgavanje šaha s vlasti. Čini se da su sada i dani islamske vjerske države odbrojeni', smatra 'Bild-Zeitung'. Prijedlog šefa vlade Porajnjske Falacke (Rheinland-Pfalza), Kurta Becka, da se u sljedeće dvije godine ukinu povišice plaće svim radnicima, izazvao je lavinu protesta sindikata. Beck je svoj prijedlog objasnio potrebom za saniranjem socijalnog sustava i privrede. To je unutarnjopolitička tema koja se nalazi u središtu pozornosti njemačkoga tiska. Dnevnik 'Thueringer Allgemeine' iz Erfurta komentira: 'SPD-ov čovjek, Kurt Beck, nije dobro gledao, čiju će kavu podgrijati svojim prijedlogom za ukidanjem povišica. A to je kava Helmuta Kohla iz 1997. godine. Tadašnji šef SPD-a je rekao: 'Tko ovako nešto radi, prevršio je svaku mjeru i mora izgubiti vlast'. Sreća za Lafontainea da ga se danas ne može pozvati na riječ. Sreća je to i za SPD, koji je želio sve napraviti bolje od CDU-a, a nije mu uspjelo. Kad se već bez ikakvog srama odmah nakon nekoliko mjeseci na vlasti preuzimaju prijedlozi prethodnika, onda su se barem morali ukloniti nekadašnji vlastiti protuargumenti'. List 'Westfaelische Nachrichten' iz Muenstera, naprotiv, pronalazi riječi hvale za Beckov prijedlog o ukidanju povišica: 'Ponekad se pokaže smisao za stvarnost tamo gdje ga najmanje očekujemo. Pa čak i ako premijer Porajnjske Falacke (Rheinland- Pfalza) zanemaruje tarifnu autonomiju, valja pozdraviti Beckov prijedlog, jer on pokazuje porast ekonomske razumnosti, barem u jednom dijelu socijaldemokratskih redova. Beck upućuje svoju stranku na obećavajući smjer. Konačno, nova radna mjesta može srednjoročno i dugoročno stvoriti samo onaj tko snizi cijenu rada, dakle, plaće i zarade, ili ih barem znatno ne povisuje. Čini se da ta spoznaja polako potiskuje stajališta Oskara Lafontainea u čelnistvu SPD-a', konstatira dnevnik 'Westfaelische Nachrichten' iz Muenstera". *** Simpozij u Stuttgartu: Između utopije i histerije Strategije za integracije migranata "U Stuttgartu je nedavno završio trodnevni skup stručnjaka za migracije, koji su raspravljali o strategijama za integraciju migranata. Predstavljani su modeli iz nekoliko zapadnih zemalja (Francuske, Velike Britanije, Nizozemske i SAD-a) i uspoređeni su s njemačkim modelom. Simpozij je imao radni naslov 'između histerije i utopije', a pratio ga je Alen Legović. Kako bi se trebalo odnositi prema vrlo osjetljivoj temi kao što je migracija i doseljavanje? Što je kasnije s integracijom? Koje odgovore na pitanja migracije može dati politika i znanost? - pitanja su koja su postavljena na samom početku simpozija u Stuttgartu. Već na samom otvorenju simpozija rečeno je da nitko nema gotove recepte za uspješnu integraciju migranata. Za integraciju je potrebno eksperimentiranje popraćeno procesom diskutiranja. To je izjavio profesor Aristide Zolberg iz New Yorka. Integracija ni u kojem slučaju ne smije postati nešto što se određuje odozgo. Osim toga parlamentarne demokracije zapadnih zemalja obvezuju se da se danas objektivno raspravlja i odnosi prema tom pitanju i zabranjuje povratak u autoritarne situacije koje bi nametale jednostavna i zavodljiva rješenja. Osim toga, i sve veće gospodarsko povezivanje u svijetu pospješuje prihvaćanje stranih kultura. Glavnu ulogu za uspješnu integraciju za Zolberga ima ponajprije učenje jezika zemlje u kojoj se živi. Klaus Bade, profesor za noviju povijest na sveučilištu Osnabrueck i jedan od vodećih njemačkih stručnjaka za migracije, naglašava da je Njemačka od ranih osamdesetih useljenička zemlja, koliko god to njemački političari negirali: 'Njemačka je najkasnije početkom osamdesetih useljenička zemlja na useljeničkom kontinentu - Europi. U Njemačkoj se integracija administrativno prakticirala i rezultat nije toliko ni loš, ali integracija u koncepcijskom smislu gotovo nije tematizirana. Znanstvenici, crkve, sindikati, povjerenici za strance i praktičari u radu sa strancima neprestano su se zalagali u javnosti za ovu temu, međutim odjek je bio malen ili nikakav. Izuzev tri političara, svih iz redova CDU-a, a to su Grof Alois Waldburg-Zeil, Heiner Geissler, bivši glavni tajnik CDU-a, i bivši gradonačelnik Stuttgarta Manfred Rommel. Sva tri političara potječu iz stranke koja se uglavnom oglušila na prijedloge nas znanstvenika, ali koji su sve naše prijedloge na neki način čak preuzeli i zastupali u redovima stranke, zbog čega su nerijetko imali problema u stranci'. Možda bi se to moglo sažeti ovako: Postoji naime jedna apsurdna teza koja govori da je integracijska politika u Njemačkoj zbog toga donekle uspješna jer se službeno ne tematizira. To je dakle utoliko apsurdno da je ova tema u javnosti potpuno iščezla, tabuizirana, a rezultati su bili izgredi protiv stranaca koji su se dogodili u Njemačkoj u ranim devedesetima, a moglo ih se spriječiti da nije postojao strah građana od stranoga i strah političara od građana kada je riječ o doseljavanju stranaca u Njemačku. Ustanovljeno je na simpoziju u Stuttgartu da politika i znanost imaju vrlo malo dodirnih točaka i, više od toga, da između politike i znanosti oko migracije i integracije stranaca nema nikakvog suglasja. Nedostaju kontakti između političara i znanstvenika. To potvrđuje i Gabriele Erpenbeck, povjerenica za pitanje stranaca savezne zemlje Donje Saske: 'Ustanovila sam da u biti nema sporazumijevanja između znanosti i politike. Uvijek iznova primjećujem da politika rezultate znanstvenih istraživanja djelomično instrumentalizira, i to u onim slučajevima kada se rezultati znanstvenih istraživanja uklapaju u političke svjetonazore. U Njemačkoj nema institucionaliziranih kontakata između znanosti i politike. Smatram da bi u Njemačkoj i na području migracije trebali stvoriti neku vrst stručnoga vijeća koje bi činili znanstvenici. Nešto poput onoga koje imamo na području gospodarstva. Rezultate koje bi ostvarili spomenuti stručnjaci, i njihova izvješća, ne pretakaju se odmah u politiku, ali u političkoj raspravi ipak imaju određenu ulogu. Tako nešto bi trebali i za područje migracije. To ne mora izgledati kao vijeće gospodarskih stručnjaka-savjetnika, ali mora biti nešto što je institucionalizirano. Tako glasi zahtjev Gabrielle Erpenbeck, povjerenice za strance savezne zemlje Donje Saske. Politika tendira vlastita uvjerenja podignuti na razinu opće istine te iz toga konstruirati budućnost, dok se znanost bavi sadašnjošću i prošlošću te istražuje razvitke kako bi na temelju toga došla do mogućeg razvoja u budućnosti. Profesor Bade misli slično. Njemačkoj je nužna institucionalizacija dijaloga, dakle stvaranje instituta koji bi pratio vođenje dijaloga oko migracije i integracije stranaca. U Njemačkoj se često nailazi na jezične probleme, probleme interdiciplinarnih pregovora, jer svaka znanstvena grana drukčije definira integraciju. Što treba promijeniti u Njemačkoj? Odgovore je pokušao dati profesor Bade: 'Ono što bi se trebalo promijeniti je spremnost da se problemi koje imamo u Njemačkoj reguliraju zakonom i politikom. Prvo, ne možemo nastaviti s razvodnjavanjem ovog problema u politiku prema strancima, politiku prema tražiteljima azila, politiku prema doseljavanju etničkih Nijemaca iz istočne Europe itd., a da u svemu ne razvijemo sveobuhvatni koncept rješavanja ovog problema. Drugo, u Njemačkoj se ne može voditi rasprava tko ima najbolje kvote doseljenika u zemlji. Najprije treba razgovarati o ciljevima, a nakon toga o brojkama. Treće, mora se shvatiti da migracijska politika zauzima središnje mjesto unutar društvene politike. I tu se naravno ubraja i kontrola broja doseljenika u zemlju, jer građanima se ne može na duži rok objasniti da je integracijska politika nešto dobro ako ju ne kontrolirate. Dakle, potrebni su sveobuhvati koncepti za čitavo područje te da se građanima objasne najrazličitiji aspekti migracije počev od gospodarskih preko političkih i kulturnih pa sve do socijalnih. A da bi se sve to moglo provesti u djelo potrebni su zakoni', zaključuje Klaus Bade. U Njemačkoj vlada nesporazum. Smatra se da su stranci koji dolaze u Njemačku neku vrst učenika koji se, kada dolaze u Njemačku, moraju podvrgnuti ispitu znanja njemačkog jezika, i ako se pristojno ponašaju i integriraju, tada Nijemci odluče da im se može dati i njemačka putovnica. Nijemci bi radije trebali pogledati u vlastitu prošlost, primjerice u SAD-u. Većina Nijemaca koji su dobili američke putovnice zasigurno nisu poznavali engleski i imali su velike poteškoće u sporazumijevanju i potpisivanju nekakvih formulara. Putovnice su pomoć za integraciju, a ne nekakve svjedodžbe o završenom procesu integracije koji na koncu traje mnogo duže. Zanimljivo je bilo u nastavku simpozija kako je Richard Alba sa sveučilišta u New Yorku opisao kulturne i socijalne aspekte integracije u SAD-u. Nakon dugog procesa migracije uslijedila je u Americi integracija. Proces integracije trajao je generacijama. U SAD-u se stoga govori o asimilaciji koja je odigrala ključnu ulogu u stvaranju američke nacije. Ovdje treba naglasiti da se proces asimilacije na samom svojem kraju može shvatiti kao nestanak etničkih razlika. Alba je uočio da je asimilacija bila na djelu u SAD-u i onda kada to migranti za svoju u Americi rođenu djecu nisu htjeli. Zanimljiv je i odnos Amerike prema pojmu multikulturalnost. SAD je multikulturna u svemu osim u vjeri. Uvođenje katoličanstva, primjerice u prošlom stoljeću u SAD-u, popraćeno je velikim napetostima, ali danas je katoličanstvo i jedna od američkih vjera. Iskustvo Amerikanaca i Nizozemaca sa zakonom protiv diskriminacije bilo je posebno zanimljivo njemačkim sudionicima simpozija, što je rezultiralo zahtjevima da se i u Njemačkoj podnese zahtjev za donošenje zakona protiv diskriminacije. Na rubu simpozija iz svojih zbirki eseja čitala je i hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić koja je na temelju tipično hrvatskog iskustva granica i na primjeru Istre prenategnuto prikazala ksenofobičnost od granica na malom prostoru i shizofreniju koja iz toga proizlazi. Očito Slavenka Drakulić ne može prihvatiti iskustvo granice kao dio vlastitog identiteta, jer - a to su priznali i američki stručnjaci simpozija - bez granica se ipak ne može, koliko god to nekoga smetalo". (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 13. VII. 1999. Američki tisak o slučaju Holbrooke "Više od godinu dana od kada ga je predsjednik Clinton imenovao veleposlanikom Sjedinjenih Država pri Ujedinjenim narodima, Richard Holbrooke još nije preuzeo dužnost. Odbor američkoga Senata za vanjsku politiku još nije dao zeleno svjetlo da se tvorac Daytonskog mirovnog sporazuma može uputiti na dužnost američkog veleposlanika pri Ujedinjenim narodima. Naime, tvrdnje da se Richard Holbrooke ogriješio o sukob interesa te da je svoju post- daytonsku reputaciju kapitalizirao stotinama tisuća dolara trn su u oku još trojice republikanskih senatora, Charlesa Grassleya, Trenta Lotta i Mitcha McConnela, zbog čega Senat ne može glasovati o Holbrookeovoj nominaciji. Dvojica američkih kolumnista, Richard Cohen u 'Miami Heraldu' i Frank Gaffney Jr. u 'Washington Timesu' zauzeli su suprotna stajališta glede imenovanja Richarda Holbrookea. Pokušavajući prikazati čitav slučaj apsurdnim, Richard Cohen predlaže da se u engleski jezik uvede novi pojam - holbrooked - za nekoga tko je bez razloga stavljen na čekanje. Autor to objašnjava na sljedeći način: 'To nije kao žrtveno janje jer se Holbrooku ne pripisuje nikakva krivnja. Nitko čak ni ne rovari protiv njega. On je potpuno nevažan u ovome procesu. U međuvremenu, američka vlada je', dodaje Cohen, prikraćena za usluge koje silno treba zbog razloga koji nemaju veze s Richardom Holbrookeom, a koji su se, kako ocjenuje autor teksta, od opskurnih pretvorili u apsurdne. Frank Gaffney Jr. slaže se u 'Washington Timesu' da slučaj Holbrooke nema toliko veze sa samim tvorcem Daytonskom mirovnog sporazuma koliko ima s načinom ponašanja Clintonove vlade, poglavito, tendencijom zanemarivanja moralnih prosudbi koju taj autor uočava. 'Gospodin Holbrooke personificira praksu Clintonove administracije da zadovolji ratne zločince i teroriste u težnji za pokretanje hitnih, i u konačnici kontraproduktivnih, mirovnih procesa. Senat ne bi smio počastiti ni poduprijeti Clintonovu politiku pokretanja procesa koji jednostavno ne mogu rezultirati stvarnim mirom ili imati dugoročnu korist za američke interese, a u kojima se razgovara s poznatim ratnim zločincima, osobama odgovornima za etničko čišćenje, genocidalnim manijacima i državama koje sponzoriraju terorizam', smatra Frank Gaffney Jr. u 'Washington Timesu' te zaključuje: 'Posljednje što Sjedinjene Države trebaju za veleposlanika pri Ujedinjenim narodima, mjestu gdje se uvelike oblikuje američka vanjska politika diljem svijeta, jest čovjek kao što je Richard Holbrooke koji smatra da se politika može sigurno i pouzdano voditi - bez moralnih prosudbi. I dok Richard Holbrooke i dalje čeka na potvrdu nominacije, čovjek s kojim je često pregovarao, Slobodan Milošević, suočava se sa sve brojnijim prosvjedima. U jučerašnjem izdanju britanski 'The Financial Times' se pita: što međunarodna zajednica može učiniti da pomogne Srbima u zbacivanju njihova omraženog čelnika? List tvrdi da je odgovor u nastavku pritiska na Beograd političkom i gospodarskom izolacijom, te istodobno hitna financijska pomoć za susjedne zemlje, uključujući i Crnu Goru, kako je predloženo planom za obnovu jugoistočne Europe. 'The Financial Times' u svom uredničkom komentaru dodaje da, iz moralnih razloga, Srbi moraju učiniti više na zbacivanju s vlasti Slobodana Miloševića i uspostavljanju liberalne demokracije. Podsjećajući da se prosječni Srbi nisu usprotivili ratu na Kosovu, 'The Financial Times' zaključuje da Srbi moraju sada pokazati da shvaćaju kako je rat na Kosovu bio - velika pogrješka". (VOA) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 13. VII. 1999. Pregled tiska "Je li moguće očekivati ozbiljniju pobunu protiv beogradskoga režima? Je li pravi izazov Slobodanu Miloševiću Vuk Drašković i je li Željko Ražnatović Arkan pregovarao s Haaškim sudom u uvjetima svoje predaje, teme su današnjega svjetskog tiska. Građansku ili vojnu pobunu protiv predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića nije moguće očekivati u skoro vrijeme, izjavio je finski predsjednik Martti Ahtisaari za 'International Herald Tribune'. Posrednik za Balkan, koji je prošloga mjeseca isposlovao mirovni sporazum za Kosovo, ocjenjuje da je ono što se događa u Srbiji samo početak građanskih aktivnosti u obliku prosvjeda i skupova. Gospodin Ahtisaari kaže da nije iznenađen što je Slobodan Milošević još na vlasti i da su mnogi na Zapadu previše nestrpljivi čekajući na njegov odlazak. Ahtisaari drži da kritičari beogradskog režima griješe što ih brine samo Slobodan Milošević i naglašava da je problem u Srbiji puno dublji. Na pitanje novinara IHT-a da li bi EU trebala ukinuti sankcije protiv Srbije Ahtisaari je odgovorio da bi neke od sankcija svakako trebalo ukloniti. 'Želio bih da tamo normalno rade vodovodi i električni sustav, inače ćemo morati slati humanitarnu pomoć da bi ljude održali na životu. To je kao da sami sebi pucamo u nogu i nadam se da će na kraju prevladati zdrav razum', istaknuo je Ahtisaari dodajući da će Kosovo duže vrijeme biti međunarodni protektorat i da će međunarodna zajednica na cijelom području Balkana imati dugoročni angažman. Napori za svrgavanjem s vlasti Slobodana Miloševića pojačani su sinoćnjom potporom uličnih prosvjeda najjačeg oporbenog lidera Vuka Draškovića, piše londonski 'The Guardian'. List podsjeća da Draškovićev Srpski pokret obnove organizira u subotu demonstracije u Kragujevcu i da dosadašnji prosvjedi širom Srbije, u organizaciji Saveza za promjene, nisu izveli na ulice masu koju je u stanju okupiti Vuk Drašković. Najavljujući miting u Kragujevcu, nastavlja 'The Guardian', Drašković je lišio Miloševića najjačeg aduta, a to je kontrola nad medijima koji ignoriraju protestne skupove protiv Miloševića. Vuk Drašković, naime, zaključuje 'The Guardian', kontrolira popularnu televiziju 'Studio B'. Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije odbio je komentirati tvrdnje nekih medija da je srpski paravojni lider Željko Ražnatović Arkan zatražio da o uvjetima svoje predaje pregovora s Haaškim sudom preko belgijskih posrednika, piše danas britanska agencija Reuters. Pozivajući se na belgijskog tužitelja, američka televizija MSNBC izvijestila je da je Arkan kontaktirao Belgiju kako bi istražio mogućnosti svoje predaje Haaškome sudu i da je posljednji kontakt ostvaren 25. lipnja. 'Čak i da ima neke istine u svemu tome, mi ne bismo dali nikakav komentar', izjavio je za Reuters zamjenik glavne tužiteljice haaškoga suda Graham Blewitt. Američka televizija je citirala Arkana koji je kazao kako su vijesti o njegovoj mogućoj predaji Haagu ludost. Izvor blizak Haaškom sudu, zaključuje Reuters, tvrdi kako je malo vjerojatno da bi se glavna tužiteljica Loiuse Arbour uključila u izravne pregovore s optuženim za ratni zločin i da oko optužaba pogodbe jednostavno ne može biti". (RFE) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE WELT 13. VII. 1999. EU namjerava ograničiti pomoć za Kosovo "EU namjerava vrlo oprezno otvoriti novčanu slavinu za Kosovo i Balkan općenito. Dan uoči prve donatorske konferencije za Balkan, njemački ministar financija Hans Eichel pojasnio je u Bruxellesu da EU 'neće velikim novcem financirati velike infrastrukture'. Novac EU trebao bi se sliti tamo gdje je potreban. Zato EU trenutačno smatra da nema razloga staviti za predstojeću godinu na raspolaganje financijsku pomoć veću od 500 milijuna eura - oko jednu milijardu njemačkih maraka. Dakle, dodatna sredstva, koja nadilaze financijski okvir EU, prihvaćen u ožujku u Berlinu, neće biti izdvojena. Eichel je odmah predusreo moguću kritiku tako suzdržane pomoći, ustvrdivši da nije riječ o 'škrtosti ministara financija'- Štoviše, prijašnja su iskustva pokazala da su prevelike količine novca rezultirale besmislenim projektima, kazao je on. Eichel je time aludirao na financijsku pomoć EU Bosni i Hercegovini, koju je Europska revizorska služba (EuGH) već podvrgnula oštroj kritici. Naime, od točno dvije milijarde njemačkih maraka, koje je EU 1996. stavila na raspolaganje za obnovu teško razorene zemlje, tek je djelić stigao tamo gdje je uistinu potreban. Sredstvima EU obnovljeno je više od 6300 kuća, ali poslije se utvrdilo da nisu priključene na sustave za opskrbu vodom i električnom energijom - stanovanje u tim kućama nije bilo moguće. Slaba koordinacija, manjkava izvedba i djelomično besmisleni projekti - glasile su kritike koje je revizorska služba uputila na račun europske pomoći Bosni i Hercegovini. Ministri financija EU žele danas predusresti takvu kritiku. Pri obnovi regije treba izbjeći 'nesvrsishodna preklapanja i udvostručavanja koja rasipaju resurse', opomenuo je Eichel. Prvo treba provjeriti gdje financijska pomoć može biti logično upotrijebljena, dodao je njemački ministar financija. Valja ispitati njihovu 'sposobnost za apsorpciju', kazao je Eichel. Odgovornost za oporavak gospodarstva i trgovine na Balkanu snose same balkanske države, naglasio je on. Suzdržaniji i štedljiviji pristup obnovi Kosova, i Balkana općenito, potisnut će privremeno u pozadinu i Marshallov plan za Balkan, koji je Eichel aktualizirao već ovoga proljeća. Ministar financija nije odredio koliko će točno stajati obnova cijele regije, ali ocjenjuje da 30 milijarda dolara koje je spomenulo Povjerenstvo EU odražava 'razuman pristup' tom pitanju", prenosi novinar. Euro-skleroza "Tri su stvari važne za stabilnost neke valute: povjerenje, povjerenje i opet povjerenje. Upravo te tri stvari euro danas zastrašujućom lakoumnošću proigrava. Već pola godine nakon uvođenja njegov tečaj pada poput ugleda vjerolomnika. Prvi su put povjerenje narušili ministri financija EU, odriješivši Italiju krivnje za politiku zaduživanja i izdavši time ugovor za stabilnost. Drugi je put povjerenje narušila Europska središnja banka, snizivši u proljeće nepotrebno kamate. ESB upao je u klasičnu zamku novčane politike koja više vodi računa o konjunkturi nego o stabilnoj vrijednosti novca. Treći put povjerenje narušavaju ljevičarske vlade u Francuskoj i Njemačkoj, odbacujući liberalnu reformsku gospodarsku politiku i hoteći konzervirati euro-prostor kao dinosaura etatizma. Sažetek: tko triput proigra povjerenje, njemu više nitko ne vjeruje - čak i ako govori kao Gerhard Schroeder. Za novcem ne treba trčati - treba mu izlaziti u susret. To vrijedi za spekulante, ali i za gospodarsku i financijsku politiku, koja bi morala striktno poštovati ugovor o stabilnosti. Pritom valja napomenuti da ta politika treba novčanu politiku središnje banke, nedvosmisleno orijentiranu na stabilnost, i reformski impuls tržišnoprivrednog otvaranja. To bi bio korzet za euro, koji bi na kraju ipak trebao postati kičmom našeg blagostanja. Trenutačno mu pak prijeti samo brza deformacija, a deformirani likovi nigdje ne izazivaju povjerenje", upozorava Wolfram Weimer. Najbolje se živi u Kanadi "Po spoznajama Ujedinjenih naroda, Kanada i dalje nudi najbolje uvjete za život. U izvješću o ljudskom razvoju, koje razvojni program UN (UNDP) sastavlja od 1990., Kanada već šest godina uzastopce zauzima prvo mjesto. UNDP ocjenjivao je države po indeksu koji se ne orijentira samo po prihodima ljudi već i po takvim čimbenicima kao što je očekivani životni vijek, zdravstvena skrb i mogućnosti obrazovanja. Njemačka zauzima 14. mjesto. U ovogodišnjem izvješću težište je stavljeno na pitanje o raspodjeli potrošnje dobara i usluga u svijetu i o njegovu poticajnom ili ometajućem učinku na ljudski napredak. UNDP utvrđuje da unatoč snažnom porastu potrošnje u mnogim zemljama, više od jedne milijarde ljudi ne može zadovoljiti svoje najosnovnije potrebe. No, opći trend u razdoblju od 1975. do 1997. pokazuje da je u većini zemalja postignut jasan napredak u ljudskom razvoju, ističu autori izvješća. Primjerice, po UNDP-ovu je izvješću očekivana životna dob u zemljama u razvoju porasla s 53 na 62 godine, a stopa pismenosti sa 48 na 76 posto. Stopa smrtnosti kod djece u dobi do pet godina smanjena je na 1000 živorođene djece sa 149 na 85. Stručnjaci UNDP-a brinu zbog nedostatnog pristupa ljudi internetu u manje razvijenim zemljama. Tamo je surfer po internetu obično pripadnik 'elitarne manjine' jer je pristup svjetskoj računalnoj mreži previše skup, navedeno je u izvješću. Širom svijeta tipični je korisnik interneta muškarac mlađi od 35 godina, ima sveučilišnu izobrazbu i visoke prihode, živi u gradu i govori engleski. Primjerice, u južnoj Aziji, gdje živi 23 posto svjetskog stanovništva, internetom se služi manje od 1 posto ljudi. Siromašnije zemlje nedovoljno profitiraju od novih komunikacijskih tehnologija, kao važnog sredstva razvoja, žale se autori izvješća. Proces globalne integracije odvija se brzo ali neodmjereno, ističu oni. Pripadnici 'visokog društva svjetske računalne mreže' isključivo su građani koji imaju računalo i telefonske veze, pišu stručnjaci za razvoj. Stoga autori izvješća zahtijevaju podizanje 'poreza na bit' (mjerna jedinica informatičkog sadržaja - op. prev.), koje bi trebalo omogućiti snažniju povezanost svih ljudi sa svjetskom računalnom mrežom. Osim toga, valja izraditi međunarodni program za financiranje razvoja biotehnologije", prenosi novinar na kraju izvješća. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 13. VII. 1999. Moskva i KFOR - bolje suradnja nego isključivanje "Rusija će sudjelovati, ali nije dobrodošla. Ruski vojnici u sastavu KFOR-a trenutačno se usporenim tempom oprezno primiču svom operativnom području na Balkanu. Već je stigla pokoja prethodnica i pokoja prava postrojba - ali sve se oteže i daleko zaostaje za prvotnim vremenskim planom. Nakon psine u obliku zaposjedanja prištinske zračne luke, Rusi osjećaju snažan nepovoljan vjetar pri dolasku na Kosovo. S jedne ih strane NATO gleda s nepovjerenjem, a s druge albansko stanovništvo reagira otvorenim odbijanjem. Obje reakcije utemeljene su na valjanim razlozima. Albance, naravno, ljuti što su Rusi i Srbi uvijek jedni druge uvjeravali u svoju bratsku slavensku povezanost. Osim toga, ruski vojnici navodno su se borili i ubijali na strani Srba. Dakle, Rusi su stekli reputaciju neprijatelja. No, međunarodna zajednica ne smije dopustiti ni Srbima ni Albancima da joj određuju tko smije štititi mir na Kosovu. Što se tiče NATO-a, problem je u moskovskoj hirovitosti. Dogovori, postignuti u pregovorima o stacioniranju postrojba, previše su često dovođeni u pitanje. Ipak, Zapad je na kraju prevladao u širokoj lepezi pitanja. Na Kosovu nije formiran poseban ruski sektor, a jedinstveno zapovjedništvo nad KFOR-om prepušteno je NATO-u. Dakle, uz brojne valjane razloge za nepovjerenje, bolji razlozi govore danas u prilog ruskom sudjelovanju u KFOR-u. Bilo je teško uključiti Moskvu u potragu za mirom a isključivanje Rusa samo iz projekta zaštite mira otežat će proces rješavanja sukoba", upozorava Peter Muench. Čanak: "Milošević neće ostati na vlasti dulje od tri-četiri mjeseca" List objavljuje intervju Christiane Schloetzer s vojvođanskim oporbenim političarem Nenadom Čankom. Tema razgovora: obnova SRJ i sudbina Miloševićeve vlasti. - U Kikindi (...) su u nedjelju navečer tisuće ljudi prosvjedovale protiv Miloševića. U planu su novi prosvjedi, ali zasad ne i u Beogradu. Zašto? = Tek smo u fazi zagrijavanja. No, sat već jako brzo otkucava u Srbiji. Beograd će doći na kraju. Za 20. srpnja planiramo veliki prosvjed u Kragujevcu - u suradnji sa Zoranom Đinđićem i njegovim 'Savezom za promjene'. Prijetnje nas neće zaustaviti. Ne vjerujemo da će policija težiti izravnom sukobu s građanima jer ne zna ni zašto bi to priželjkivala. - Znače li prijetnje i zabrane da Milošević vidi u prosvjedima opasnost za svoju vlast? = Da, sigurno. Ljudi žele promjenu. Ovo je prvi put da imamo priliku za stvaranje širokoga građanskog pokreta protiv režima. Ovo će ljeto biti vruće. - Koliko će dugo Milošević još ostati na vlasti? = Ne više od tri-četiri mjeseca. Nešto se mora dogoditi prije zime. NATO-ovi zračni udari uništili su mnoge toplane. U mom gradu, Novom Sadu, bombe su razorile tri mosta na Dunavu, kojima su prolazile i vodovodne instalacije. Već smo stupili u kontakt s gradom Bečom. On će nam izgraditi pomoćni most, koji bi mogao biti završen prije zime. No, ne možemo početi s gradnjom jer Beograd odbija izdati vizu inženjerima. - Zašto? = Milošević želi da sav novac prolazi njegovim kanalima kako bi ga što više mogao pokrasti. - Znači li to da Zapad uopće ne bi trebao pomoći Beogradu pri obnovi uništene infrastrukture? = Ne, ni u kom slučaju. Milošević je majstor za prijevare. Svaki oblik humanitarne pomoći, koji prođe kroz njegove ruke, proglasit će uspjehom svoje politike. Ubuduće će biti uspostavljeni izravni kontakti između gradova u Srbiji, Vojvodini, s jedne, i onih u zapadnoj Europi, s druge strane. Šest takvih partnerskih kontakta već je uspostavljeno. No, Milošević trenutačno sve blokira. Zato je sada najvažnije osloboditi cijelu zemlju tog pritiska. To je pitanje opstanka. - Što će se dogoditi s kosovskim izbjeglicama u Srbiji? = Nitko se ne brine za njih. Gladuju. Ministarstvo prosvjete već je najavilo da djeca i učitelji s Kosova ove godine ne smiju ići u škole u Srbiji. Režim želi poslati srpske izbjeglice natrag na Kosovo ili ih prisiliti na bijeg - kamo god - jer čine novi izvor nezadovoljstva i prosvjeda. Sadašnji režim nije ni protualbanski ni protumuslimanski - on je nečovječan. - Ima li Milošević još dovoljno moći da izazove građanski rat? = On nadzire dijelove policije i elektronskih medija. Crnu Goru pokušava podijeliti. U Vojvodini nije tako lako formirati fronte. No, kaos i teror moguće je svuda izazvati. - OESS namjerava na Kosovu napraviti neovisnu televiziju - treba li to učiniti i u Srbiji? = Bezuvjetno. Srbija je jako moćan instrument. Zapad bi trebao stvoriti neovisnu televiziju za Srbiju. To mogu učiniti postaje koje imaju iskustva s odgovarajućim radijskim programom - poput Deutsche Welle i Radio Free Europe. - Svi bivši oporbeni savezi raspali su se. Hoće li novi opstati? = Đinđić i ja imamo iste ciljeve, ali ne i iste metode. Vojvodina je multietnička i proeuropska a u Srbiji pak postoje snažni nacionalni i tradicionalni osjećaji o kojima Đinđić mora voditi računa. No, obojica želimo građansko društvo i slobodnu privredu, zahtijevamo suradnju s haaškim sudom za ratne zločince i želimo se riješiti Miloševića. ŠPANJOLSKA ABC 13. VII. 1999. Novo povjerenstvo "Europsko povjerenstvo počinje od ništice, poslije podnošenja kolektivne ostavke u ožujku - udarca koji se nije dogodio nikada prije, a izazvao je i veliku krizu u tom stroju stvorenom prije 47 godina. Nova momčad započinje s izuzetno nadarenim ljudima. Čini se da je novost i velika uloga šest najsnažnijih država Europske unije: Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Italije, Španjolske i Nizozemske. No, ono što će zaista biti važno u prvih pet godina sljedećega stoljeća mogao bi biti snažan skok prema naprijed koji će Europsko povjerenstvo načiniti. Mnogi Europljani brane stare države i ne žele plan nove ujedinjene Europe. A veliki problemi, osobito kad je riječ o najboljoj industriji, znanstvenim istraživanjima, tehnologiji i obrani, prisilit će Europljane da udruže snage. Bez dostignute kritične mase pri zajedničkim naporima, Europa jednostavno ne postoji. U posljednje dvije godine bilo je dosta kočenja, čini se da je to jasno, a kočile su vlade pojedinih država Europske unije. Ali je ostvaren i golemi napredak na monetarnom planu. Reforma ustanova stići će možda i do Europskog vijeća i Europskoga parlamenta. A Europski sud i zajedničko vlasništvo ujedinjuju i zakonodavstvo. Europsko povjerenstvo moglo bi se opet pojaviti sa svojim pravim ciljem: da sutra (jer danas to nije) postane 'europska vlada'. Ustanove se stvaraju zato da bi nadživjele kratkotrajni ljudski vijek. Ali ljudi su kvasac koji podiže ustanove. To će dokazati i dolazak uglednoga profesora iz Bologne, važne osobe iz sjeverne Italije, dobrodušnoga lica, ali strašnoga ubirača neplaćenih računa. Pri kraju dugoga mandata Jacquesa Delorsa, Njemačka je odlučila zamrznuti na neko vrijeme Europsko povjerenstvo i uspjela je postići da njegov predsjednik postane Jacques Santer. Ali tvorci te varke nisu ni zamišljali kakve će strašne posljedice imenovanje jednoga naivčine na kraju donijeti. Napredak stvaran četiri desetljeća završio je kao ruševina. Sada opet počinje obnova, a povjerena je jednome zaista sposobnome Britancu, Neilu Kinnocku, dok će još jedan Britanac voditi vanjsku politiku petnaestorice. Španjolska je dobila dva važna mjesta - Loyola de Palacio nalazi se na mjestu potpredsjednice, a Pedro Solbes, kojemu priznaju veliko iskustvo i poštenje, bit će zadužen za delikatno područje eura. Nijemci će, na čelu s Guenterom Verheugenom zaduženim za pitanja proširenja, voditi rješavanje još jednoga velikoga problema, danas zacrtanoga samo na karti. Dvojica Talijana, Prodi i Monti, obojica iz stranaka desnog centra, donijet će veliku količinu ugleda vlasti, a čini se da se i dvojica Francuza pojavljuju na pozornici kao vrlo važni političari, sa Jacquesom Delorsom koji će, uz pomoć ovlaštenja, zapovijedati europskom trgovinom. Ali sve to, iako je i to mnogo, ostaje na površini problema. Za upravljačem europskoga stroja nalazi se sedam glava (Prodi, Solbes, Lamy, Patten, Verheugen, Barnier i, najstariji od njih, Nizozemac Frits Bolkestein). Njih spaja ista vjera u neizbježnost stvaranja jedinstvene Europe koja neće biti samo još jedno tržište, nego nešto sasvim drugo: jedna Europa, bez birokracije, liberalizirana, ali i braniteljica poboljšane države blagostanja, sposobna za konkuriranje SAD-u i smanjivanje gospodarskoga protekcionizma. Zaista je važno da se Europa opet vrati svojim idejama - jer ideje pokreću svijet - i iziđe iz ovoga tužnoga duševnog i operativnog nereda u koji je upala za vrijeme prethodnoga predsjednika Povjerenstva. Naša prognoza: do 2004. zajednička vanjska i obrambena politika malo će (barem malo) napredovati, euro će se učvrstiti, kao jedino koliko-toliko brzo sredstvo za ujedinjavanje kojim Europska unija sada raspolaže, i ostvarit će se odlučan napredak prema pripajanju Poljaka, Čeha, Mađara, Estonaca i Slovenaca (ne više njih, ali ni manje). No, prije svega, postojat će jedan predsjednik i jedna izvanredno dobra i sposobna momčad koja će europske povjerenike izvući iz sadašnje situacije, a možda će reformirati i sustave donošenja odluka. Drugim riječima, Europsko će povjerenstvo moći načiniti taj korak prema postojanju europske vlade. Čini se da se sve to može zaključiti, kako bi rekao Bonaparte, iz pukog razvoja situacije", piše Dario Valcarcel. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 13. VII. 1999. Globalizacija proširuje raskorak između bogatih i siromašnih, kaže UN-ovo izvješće "Globalizacija pogoršava raskorak između bogatih i siromašnih zemalja i pojačava američku prevlast na gospodarskim i kulturnim tržištima svijeta, prema najnovijem izvješću o ljudskom razvoju koji je u ponedjeljak objavio UN-ov Program za razvoj", piše Judith Miller. "Izvješće na 262 stranica, deseto koje je Program objavio, ovaj se put usredotočilo na širenje interneta i računalne tehnologije i učinak globalizacije. Ono zaključuje da bi se takozvana 'pravila globalizacije' trebala ponovno napisati da bi se spriječio još veći pad u 60 zemalja kojima je lošije nego što im je bilo 1980. Iako ne daje specificirane prijedloge kojima bi se postiglo da međunarodna tržišta rade 'za ljude umjesto za profite', izvješće preporučuje, poput prethodnih inačica, brži oprost od duga, preusmjeravanje pomoći u najsiromašnije zemlje i osnivanje skupine koja bi ocjenjivala 'globalno upravljanje'. Ono također zagovara porez od 1 centa na duge e-mailove, kako bi se prikupilo 70 milijarda dolara godišnje koji bi se uložili u povezivanje onih koji nemaju pristup internetu. Izvješće upozorava da uočljive, sve veće nejednakosti u raspodjeli bogatstva znače 'opasnu polarizaciju' između bogatih i siromašnih zemalja. 'Globalne nejednakosti u prihodu i životnom standardu dosegle su groteskne razmjere', upozorava se u izvješću. Kao u prethodnim izvješćima, i ovo malo govori o ulozi koju same siromašne zemlje igraju u svojoj nevolji. Ono govori malo o korupciji i lošem upravljanju resursima u mnogim siromašnim zemljama, što je obeshrabrilo strana ulaganja i bacilo u vjetar milijune dolara inozemne pomoći. U izvješću se ističe premoćna uloga Sjedinjenih Država, i kao rezultat toga, engleskog jezika - jezika 80% stranica na internetu - na novom tržištu globalnih telekomunikacija. Također se bilježi da se 26% Amerikanaca služi internetom - naspram 3% Rusa, 0,4% stanovništva južne Azije i 0,2% stanovnika arapskih zemalja. I kaže se da Sjedinjene Države imaju više računala od ostatka svijeta zajedno. Izvješće također ističe da je godišnja prodaja General Motorsa veća od iznosa bruto domaćih proizvoda Tajlanda ili Norveške, i da Ford stvara više prihoda nego Saudijska Arabija. Amerika i druge bogate, industrijske zemlje drže 97% svih svjetskih patenata. Nadalje, stoji u izvješću, raskorak između globalno dobro povezanih i nepovezanih ljudi vjerojatno će rasti još više, s obzirom na razvoj tehnologije. Očekuje se da će sadašnji broj korisnika interneta, 150 milijuna ljudi, narasti na 700 milijuna do 2001. godine. Amerikanac treba uštedjeti iznos jedne svoje mjesečne plaće da bi kupio računalo; stanovnik Bangladeša mora uštedjeti iznos svojih ukupnih osmogodišnjih prihoda da bi učinio isto. Richard Jolly, glavni autor izvješća, kaže da ono nije ni antiameričko niti da zauzima stajalište protiv slobodnih tržišta. 'Izvješće prihvaća tržišta kao najbolje jamstvo djelotvornosti', kaže Jolly, 'no ne nužno i pravednosti.' Amerika je, izjavio je on, među prvima shvatila opasnosti monopola i donijela antitrustovske zakone kako bi ublažila koncentraciju gospodarske moći u 'megakorporacijama' - 10 najvećih svjetskih korporacija. Međunarodna zajednica, izjavio je on, tek treba shvatiti kako riješiti problem takvih koncentracija na globalnom tržištu." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. VII. 1999. Međunarodni zakon, da, ali NATO je bio potreban "Sada kad su Sjedinjene Države uspješno ratovale a da se nisu sukobile s privremenim sudom za ratne zločine u Haagu, one bi trebale prestati ometati stvaranje trajnog suda za ratne zločine. To je barem mišljenje mnogih organizacija za ljudska prava" piše Fred Hiatt. "Zamisao o trajnom sudu proistječe iz privlačne vizije svijeta u kojemu vlada međunarodni zakon. No Kosovo je pokazalo da katkad samo sila može zaustaviti zlo. Intervencija NATO-a možda je bila kršenje međunarodnoga zakona, no svejedno - ispravna. Nije sigurno da bi se trajni sud mogao prilagoditi toj složenoj stvarnosti. Danas djeluju dva suda za ratne zločine, a oba je stvorio UN kao odgovor na nečuvene zločine u Ruandi i u bivšoj Jugoslaviji. Oba suda daju vrijedan doprinos načelu da počinitelje zločina protiv čovječnosti treba kazniti. Sad većina zemalja planira uspostaviti trajan sud za ratne zločine. Taj sud ne bi bio dio UN-a. On bi imao trajnu službu tužitelja i istražitelja i sam bi odlučivao što će istraživati. Ne bi imao političko utočište u Vijeću sigurnosti, kao dva postojeća suda; njegovi službenici možda ne bi imali usredotočenost ili osjećaj misije koji je privlačio najbolje tužitelje u Haag. Clintonova vlada kaže da načelno podupire takav sud, ali želi više zaštite za američke oružane snage u inozemstvu, kao i druge promjene u ugovoru. Tijekom bombaške kampanje NATO-a, Human Rights Watch pronašao je mnoga moguća kršenja međunarodnoga zakona. U pismu NATO-u od 13. svibnja zatražio je 'disciplinsku ili kaznenu istragu' svakog mogućeg 'ozbiljnog kršenja' zakona, i ustrajao je na poduzimanju 'prikladnih disciplinskih ili sudskih mjera'. Napad na srpske televizijske i radijske prijenosnike, sugerirao je Human Rights Watch, bio je kršenje zakona; a kršenje je bilo i ne dati 'jasno upozorenje' prije tog napada. Bombardiranje tvornica u vlasništvu političkih saveznika Slobodana Miloševića, uništavanje električnih centrala u Srbiji, bacanje kasetnih bomba - sve je to, natuknula je organizacija, možda kršenje odredaba Ženevske konvencije. Napad na kinesko veleposlanstvo u Beogradu, iako slučajan, bio je također kršenje zakona, ako je rezultirao iz 'propusta da se poduzmu potrebne mjere opreza.' Povjerenstvo odvjetnika za ljudska prava upozorilo je NATO da su napadi na 'civilne mete' ratni zločini. Liječnici za Human Rights tvrde da su pravila uključenja NATO-a, koja su od pilota tražila da lete visoko iznad dometa srpskih raketa, ugrožavala civile te ih stoga 'međunarodni humanitarni zakon očito zabranjuje'. Amnesty International je 18. svibnja ustvrdio da je 'opetovano pisao NATO-u da izrazi svoju zabrinutost' jer bombardiranje u kojem se ubijaju civili 'možda predstavlja nezakonite napade'. Te organizacije, koje su veći dio svojih kritika ostavile za srpske zločine, bile su mnogo umjerenije od nekih. Kineska vlada, ruska Duma i Američka udruga pravnika nisu uopće sumnjali da NATO čini ratne zločine. Po međunarodnom zakonu oni su možda u pravu. Ugovor kojim se uspostavlja trajan sud agresiju smatra ratnim zločinom, a NATO je bez sumnje napao suverenu zemlju bez UN-ova odobrenja. Vjerojatno je, međutim, da bi NATO da je tražio UN-ovo odobrenje, i dalje čekao - dok bi Slobodan Milošević uspješno i trajno većinu kosovskih Albanaca izbacio iz njihovih domova. Moguće je da bi saveznički zrakoplovi da su letjeli niže, svojim bombama ubili manje civila. Također je moguće da bi stalni gubici u zrakoplovima i pilotima toliko uništili političku potporu u javnosti i među političarima zemalja NATO-a, da bi Milošević prevladao . (...) Malo se ratova vodilo iz tako altruističkih motiva i s tolikom pomnjom da se izbjegnu civilne žrtve. Ako zagovornici ljudskih prava NATO smatraju mogućim zločincem čak i u ovom slučaju, teško je vidjeti kako istodobno mogu tvrditi da trajni sud za ratne zločine NATO-u ne bi trebao zadavati brige. Međunarodni je zakon važan. Nitko ne želi da si Rusija sad uzme pravo da napadne Litvu, recimo, kako bi 'zaštitila' Ruse u tom području. Zapravo, nitko ne želi da NATO ili Sjedinjene Države olako poduzimlju intervencije bilo gdje. No oni koji su pozdravili američku intervenciju za zaštitu Kosova, koji su tražili takvu akciju, koji su shvatili da samo američko vodstvo može spasiti Kosovare - takvi ljudi bi također trebali shvatiti da biti vođa znači biti meta." THE WASHINGTON POST 13. VII. 1999. Ratovi zbog govedine "Jučer je sud Svjetske trgovinske organizacije odredio iznos kazne koju Sjedinjene Države (i Kanada) imaju pravo utjerati od Europske unije zbog nezakonite politike koja je deset godina sprječavala uvoz američke govedine. To je drugi put da je Svjetska trgovinska organizacija odredila takav iznos; prvi put se to dogodilo u travnju, kad je odredila kaznu od 191,4 milijuna dolara u korist Sjedinjenih Država, radi nezakonite europske politike uvoza banana", piše Michael A. Samuels, bivši zamjenik američkog predstavnika za trgovinu i izaslanik u Općem sporazumu o pristojbama i trgovini. "Odluke Svjetske trgovinske organizacije u tim primjerima znače prekretnicu u povijesti međunarodne trgovine. Prvi put u zamalo pola stoljeća, međunarodno trgovinsko tijelo odobrilo je kaznu zbog nezakonitog ponašanja. Potvrđujući predodžbu da zemlje koje krše međunarodne trgovinske zakone moraju snositi neke posljedice, Svjetska je trgovinska organizacija povećala svoju vjerodostojnost i prošla test koji njezin prethodnik, Opći sporazum o pristojbama i trgovini, desetljećima nije zadovoljavao. (...) No problem koji i dalje postoji u primjeru banana, a sasvim će se sigurno ponoviti i u primjeru govedine, jest da se gubitnika u parnici ne prisiljava da promijeni svoje nezakonito ponašanje. (...) U primjeru banana, Svjetska je trgovinska organizacija presudila da su američki poslovni interesi pretrpjeli gubitke od 191,4 milijuna dolara u svakoj godini postojanja takve politike Europske unije, pa su ukupno oštećeni za više od 1 milijarde dolara. No jamči li presuda odštetu zbog oštećenih američkih interesa? Ni penija. Tako dugo dok Europska unija provodi svoju nezakonitu politiku, sve što se može učiniti jest da Sjedinjene Države nameću kazne milo za drago, u istoj količini, europskim izvoznicima koji ovdje prodaju svoje proizvode. Sjedinjene su Države nametnule sankcije europskim poslovima koji nisu izravno uključeni u razmiricu. Europska unija i dalje nastavlja svoje nezakonite trgovinske navade. A multinacionalni trgovci bananama u Europskoj uniji i dalje izvlače profit iz tih nezakonitih navada. U mjesecima nakon što je Svjetska trgovinska organizacija presudila u slučaju banana (i više od dvije godine od prve odluke te organizacije) nisu učinjene nikakve promjene da bi se sustav Europske unije uskladio s pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Svaki dan nastaje nova šteta za nove stranke. Za ljude koji žele vjerovati da bi Europska unija na posljetku mogla ispuniti svoje obećanje da će uskladiti politiku trgovine bananama s pravilima Svjetske trgovinske organizacije, nedavni događaji nisu bili ohrabrujući. Dužnosnici Europske unije u Bruxellesu još danas predlažu nezakonite prijedloge 'reforma' u primjeru banana. Oni očito ne trpe pritisak 15 zemalja Europske unije da nadoknade štetu. Slučaj govedine kreće sličnim smjerom. Dužnosnici Europske unije upozoravaju da nikad neće ukinuti svoju zabranu uvoza američkih proizvoda. Pod tim okolnostima, nije čudo da su američke poljoprivredne skupine sve više razočarane postupkom Svjetske trgovinske organizacije i da pozivaju na znatne reforme u sustavu rješavanja razmirica. Što činiti dok Europljani okolišaju, a sudbeni postupci Svjetske trgovinske organizacije ostaju isti? Evo nečeg za početak: zemlje svijeta trebale bi se prestati ponašati kao da slučajevi banane i govedine završavaju kad se donese presuda. Činjenica da oni neće biti dovršeni dok Europska unija ne promijeni svoju nezakonitu politiku. (...) Svjetska trgovinska organizacija ne može obavljati svoj posao ako njezin najveći član otkazuje poslušnost. Kad Europska unija uskladi svoju politiku s međunarodnim trgovinskim pravilima - i samo tad - ti će slučajevi biti gotovi i bit će to pobjeda, ne samo za Sjedinjene Države već i za čitavu svjetsku trgovinsku zajednicu." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 13. VII. 1999. Srbija: oporba - opasan izbor "Prošloga tjedna, autobus pun oporbenih organizatora iz Beograda zaustavljen je na policijskoj nadzornoj točki, približno na pola puta petosatne vožnje do Užica, gdje se trebao održati prosvjedni skup. Policajci su od demokratskih aktivista zatražili da pripreme isprave. Autobus je ispunila napeta tišina. Prilikom prije održanoga prosvjeda u Čačku, 'oporbeni autobus' je zaustavljen i vraćen odakle je krenuo baš ispred grada, no organizatori su tada ostatak puta prošli pješke. Ovoga je puta autobus zaustavljen daleko od odredišta. Hoće li mu biti dopušteno da produži? Dva policajca pažljivo su ipregledala isprave svih putnika, zatim su pustili autobus da prođe. Olakšanje je bilo gotovo opipljivo kao i prilika za brzu proslavu u autobusu na putu prema promjeni režima jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. Ali samo pola sata prije nego što je prosvjedni skup trebao početi, mjesna je policija organizatore obavijestila da okupljanje nije legalno. Struja potrebna za zvučnike i mikrofone je isključena. Oporba je ignorirala policiju, donijela generator i održala govor pred nekoliko tisuća ljudi. Srpski poslijeratni pokret oporbe nastavlja sa svojim nastojanjima unatoč brojnim sličnim zaprekama. Policijska maltretiranja, prisluškivanja telefona, zastrašivanja, prijetnje, uhićenja, 'informativni razgovori' i otkazi događaju se svakoga dana. 'Kad ljudi na Zapadu kažu 'zašto se ne riješite Miloševića', ponašaju se kao da je to lako. Suočeni smo sa situacijama koje prosječnom zapadnom Europljaninu ili Amerikancu nisu zamislive', tvrdi organizator Demokratske stranke. 'A bombardiranje nas je zapravo i unazadilo jer ga je režim iskoristio kao izgovor za racije.' Da bi se suprotstavila Miloševiću, jugoslavenska oporba djelovala je za proteklih deset godina na različite načine. Veliki dio vremena nastojanja su ometana međusobnim borbama unutar oporbe i Miloševićevim autoritativnim taktikama. Ipak, zvjezdani trenutak oporbe dogodio se na prijelazu iz 1996. u 1997. godinu kad je koalicija neovisnih medija, studenata i oporbenih čelnika, pod imenom 'Zajedno', u Beogradu vodila snažne demonstracije tri mjeseca. Sukob na Kosovu djelotvorno je onemogućio veliki dio oporbe, i to već početkom 1998. Milošević je iskoristio zgodu da ojača svoju vlast i učvrsti svoj nadzor nad medijima, utišavajući tako svoje protivnike. Sada, nakon poraza na Kosovu, oporbenjaci ponovno dižu svoj glas. Pozornost je usmjerena na dvije skupine: Savez za promjene, koaliciju manjih oporbenih stranaka koju predvodi Vladan Batić, koji organizira prosvjedne skupove izvan Beograda, i na veću organizaciju, Srpski pokret obnove, koju vodi Vuk Drašković, s potporom oko 15 posto srbijanskoga stanovništva. Ma kojoj oporbenoj skupini članovi pripadali, trpe prijetnje i zastrašivanja. 'Kad smo (na prosvjednom skupu u Užicama) razdijelili papire za potpisivanje peticije kojom se tražilo uklanjanje Miloševića, prijetili su nam uhićenjem, no zatim su se povukli', kaže Nenad Simović, predstavnik Kršćanskih demokrata u Užicama. U Nišu, trećem po veličini jugoslavenskom gradu, aktivisti iz Demokratske stranke skupili su u dva dana 12.000 potpisa za Miloševićevo povlačenje s vlasti. 'Za potpisivanje naše peticije čekalo se u redovima', kaže aktivist Demokratske stranke u Nišu. 'Zatim se pojavila policija kako bi nas upozorila. Kasnije su nam muškarci u civilu iz službe državne sigurnosti kazali da odmah odemo.' Aktivisti za skupljanje potpisa sada u Nišu djeluju tajno. Jučer je u Beogradu Demokratska stranka skupljala potpise za Miloševićevu ostavku na 24 mjesta. 'Službeno, dopušteno nam je da skupljano potpise, ali se policija ipak pojavi na svakom mjestu potpisivanja kako bi zastrašivala i maltretirala naše aktiviste', kaže Ljiljana Lučić, potpredsjednica Demokratske stranke. Neke osobe koje skupljaju potpise pozvane su u policijsku postaju na ono što je ovdje poznato kao 'informativni razgovor'. Organizatori oporbe očekuju i mnogo gore stvari, a nedavna događanja u gradu Leskovcu na jugu Srbije služe kao primjer onoga što tek slijedi. Leskovac je postao uporištem antirežimske aktivnosti 1. srpnja, kada je Ivan Novković, urednik TV Leskovac u program pustio videosnimku na kojoj je snimio sebe kako govori u kameru tijekom poluvremena veoma gledane košarkaške utakmice Jugoslavija - Njemačka. Novković je pristojno pozvao građane Leskovca na 'sastanak' sa svrhom da se na ostavku pozove mjesni čelnik tog područja i socijalistički silnik Živojin Stepanović - Miloševićev prijatelj. Novkovićeve su se ruke tresle dok je Stepanoviću postavljao niz retoričkih pitanja: 'Kako se osjećate kad dajete otkaze ljudima zbog toga što razmišljaju različito od vas? Smatrate li da ste poticali pozitivne promjene kada ste 40.000 ljudi poslali u rat? Vjerujete li u Boga?' Na Novkovićevu 'sastanku' pojavilo se dvadeset tisuća ljudi, a on je postao oporbeni junak koji u zatvoru služi kaznu 30 dana pritvora. Njegovo suđenje bilo je brzo i održano je u tajnosti, a kad iziđe neće više imati svoj posao. Ostalih osam ljudi koji su surađivali s njim u toj smjeni privremeno su udaljeni. U Beogradu gdje uredi Kršćanske demokratske stranke Srbije služe kao stožer Udruge za promjene, mobiteli ne rade, a zamijećene su i druge čudne stvari. 'Zbilja nam nije jasno zašto. Postoji neka vrsta smetnji', kaže zaposlenik sarkastično. 'Znamo da se naši uredi prisluškuju', rekla je gospođa Lučić. 'To je dio oporbenog života.' Oporbeni čelnici sad govore o potpunim žrtvama, mislima koje su se rodile u krajnjem očaju. 'Iako se ljudi iz oporbe boje organiziranja, mnogo su zastrašeniji mišlju da će Milošević biti na vlasti i 2000. godine', kazao je Slobodan Orlić, potpredsjednik socijaldemokrata. 'Izgubio sam svoj posao zbog politike. Pa što onda? Moramo se osloboditi straha. Očekujemo da ćemo biti zastrašivani i maltretirani, no ne mogu uhititi cijelu Srbiju', kaže Goran Svilanović, predsjednik Saveza građana oporbene skupine. 'U Srbiji uključenost u profesionalnu oporbenu politiku za sobom vuče goleme rizike, no moramo gurati naprijed. Nemamo izbora', kaže Živojin Stjepić, član demokršćana. Ovoga se tjedna trebaju održati oporbene demonstracije u Jagodini i u Kraljevu", piše Alex Todorović. FRANCUSKA LE MONDE 13. VII. 1999. SAD udvara Njemačkoj "Kosovski je rat dao novi poticaj želji Europljana da stvore identitet sigurnosti i obrane, kao što je odlučeno na sastanku Europskog vijeća u Koelnu početkom lipnja. Nije li to besmisleno na prvi pogled? Kako god bilo, to pitanje postavlja Henry Kissinger: 'Zašto Europljani žele svoju obranu, pita se bivši američki državni tajnik, upravo u času kada završavaju uspješnu vojnu operaciju u uskoj vezi sa SAD-om?' To je razmišljanje značajka neodređenosti kojom Amerikanci dočekuju europske napore na pripremi politike obrane koja će, u suradnji s NATO-om, omogućiti petnaestorici da djeluju s vlastitim zapovjedništvom. Susret Sjevernoatlantskog saveza na vrhu u Washingtonu potvrdio je europski identitet sigurnosti i obrane (IESD), ali i postavio uvjete. Američki su čelnici, ipak, sumnjičavi glede europske sloge i zbunjeni zbog teškoća koje bi ta moguća sloga mogla izazvati unutar NATO-a. Oni također računaju na bilateralne odnose s glavnim europskim državama, a Njemačka je već neko vrijeme predmetom posebne pozornosti. To nije slučajno. Washington, svakako, i dalje daje prvenstvo odnosima s Velikom Britanijom; pod utjecajem Tonyja Blaira ona pokušava steći ugled u Europi, ali gdjekad ostaje po strani. Općenito, Francuska je saveznica na koju SAD može računati, ali nezgodna saveznica, uvijek spremna na prepirku. Preostaje Njemačka. Iako se tijekom hladnog rata uvijek brinula da se ne otuđi od sile koja je jamčila njezinu sigurnost, nije mogla imati ulogu ravnopravnog partnera zbog svoje podjele i ograničenja koja je u vanjskom djelovanju nametnula sama sebi i koja su joj nametnuli pobjednici iz Drugoga svjetskog rata. Već od svibnja 1989., tj. više od godinu dana prije ujedinjenja, predsjednik Bush je bonnskim čelnicima jamačno predložio 'partnerstvo u upravljanju poslovima' ('partnership in leadership'). No potez je bio preuranjen. Gotovo deset godina nakon ujedinjenja, kada Savezna Republika iz Bonna seli u Berlin, kada njezini zrakoplovi sudjeluju u savezničkom bombardiranju Srbije, a njezini vojnici u potpunosti preuzimaju obveze u uspostavi mira na Kosovu, položaj Njemačke se promijenio. Ona postaje sila kao i druge, i 'normalno je da joj se približavaju druge sile, napose SAD', rekao je savjetnik kancelara Schroedera. Njemačka je diplomacija tijekom čitavoga rata na Kosovu bila veoma djelatna u traženju mirnog rješenja i u uspješnom pokušaju da se Rusi vrate 'na brod', prema uobičajenom izričaju. Ona više nema razloga da bude sramežljiva i da oponaša druge. Ona preuzima svoju odgovornost i odlučna je u nakani da brani svoja stajališta, pa i od svojih saveznica, ne da bi im se protivila, već da bi pokušala uvjeriti ih. Njemačka je, dakle, važan sugovornik u Europi. Njezina gospodarska moć, njezin utjecaj u srednjem i istočnom dijelu Kontinenta, njezina nova diplomatska sloboda, trebali bi od nje načiniti uglednog saveznika. Amerikanci se nisu prevarili i udvaraju joj to više što još ne znaju kojim će smjerom krenuti europska politika. Oni imaju stanovite zasluge. Ne samo da su pedeset godina jamčili sigurnost, već su pružili veliku pomoć u času ujedinjenja. Oni ne propuštaju istaknuti da su bili prvi - i stanovito vrijeme i jedini - među saveznicima Bonna na Zapadu, koji su bez primisli podupirali njemačku težnju za ujedinjenjem. Sva njemačka izdanja nakon 1989. odaju istaknutu počast toj potpori. Njemački čelnici mogu biti zadovoljni. Prošlo je vrijeme kada ih je degaullistička Francuska stavljala pred nemoguć izbor između Pariza i Washingtona. Još je manje danas potrebno birati između SAD-a i Europe. Ipak, Nijemci bi se mogli naći u osjetljivim prilikama budu li Amerikanci više nastojali razviti bilateralne odnose s europskim partnerima, a ne s Europskom unijom koja i sama želi postati političkom, pače i vojnom silom. Neki misle da je kosovska kriza pokazala put kojim treba ići; drugi pak drže da je ona samo postavila temelje za europski identitet koji još treba potvrditi. Nijemci, kao i njihovi europski partneri, moraju dati na znanje SAD-u da se taj identitet neće odrediti polazeći od sučeljavanja s njima, već zajedno s njima", piše Daniel Vernet. Kohabitacija: do kada? "Valery Giscard d'Estaing uvjerio je Jacquesa Chiraca. U srijedu 14. srpnja, državni bi poglavar trebao preuzeti program koji je izradio njegov predšasnik... iz 1984: ujediniti dva od tri Francuza. U času kada g. Giscard d'Estaing čini pritisak na g. Chiraca da opet postane 'predsjednik svojih birača', privodeći kraju 'dugotrajnu sporazumnu kohabitaciju' ('Le Monde' 11./12. VII.), Predsjednik Republike čini suprotan odabir: on je 'Predsjednik svih Francuza', i to želi i ostati, barem još neko vrijeme. Uostalom, prema ispitivanju javnog mišljenja koje se u Elizeju brižljivo i redovito prati, zemlja to od njega traži. Takav bi trebao biti odgovor kojim će g. Chirac na tradicionalnom televizijskom nastupu u prigodi državnog blagdana, izići pred desnicu koja je izgubila kompas i zahtijeva od njega proturječno ponašanje - 'predsjednik - arbitar', ali i 'inspirator' desnice, 'prirodni kandidat', 'vođa oporbe' - državni bi poglavar morao biti sve to istodobno. 'Predsjednik - arbitar', za sve one koji ga nagovaraju da raspiše prijevremene izbore i da prekine 'ublažavajuću' kohabitaciju, da se poslužimo kritikom bivšeg predsjednika RPR-a Philippea Seguina. 'Dobivam puno prijedloga za podjelu, ali to nije moja nakana, ja želim ujediniti', mogao bi ukratko reći g. Chirac. U stvari, u Elizeju misle da bi ograničenje uloge državnog poglavara - zadnjeg aduta u rukama desnice - na vođu oporbe, bilo politička pogrješka. Naprotiv, 'inspirator' oporbe, da. Emisija 14. srpnja trebala bi pružiti g. Chiracu prigodu da pokuša ispraviti strašne posljedice zajutraka na kojemu je 16. lipnja u Elizejskoj palači okupio dvadesetak parlamentarnih zastupnika iz RPR-a, UDF-DL-a, koji su još bili pod utjecajem poraza desnice na europskim izborima ('Le Monde', 18. VI.). Nema više govora o tome da se strankama povjeri izrada projekta kao što se govorilo do tada: za ponovno osvajanje, Jacques Chirac ima zamisli i želi ih ostvariti. Uostalom, on je to već započeo 5. srpnja u Bordeauxu, oduševljavajući se lokalnim prijedlozima i decentralizacijom i suprotsavljajući ono 'što se doista događa u našem društvu' 'odlukama odozgo'. 'Prirodni kandidat', svakako. Nasuprot onima iz njegova tabora kojima počinju rasti predsjednička krila, državni će se poglavar morati - opet - nametnuti kao jedini kandidat koji desnicu može vratiti na vlast. Njegova zadaća, uostalom, nije toliko da uvjeri vođe stranaka, kojima ne vjeruje, koliko njihovu bazu, sve one parlamentarne zastupnike koji se brinu za svoj ponovni izbor, sve gradonačelnike koje napadaju birači ogorčeni zbog svađa i mržnje, a iznad svega, narod desnice kojemu je on danas zadnje uporište. 'Vođa oporbe'? Tu se stvari zamršuju i čine pogibeljnom vježbu 14. srpnja, kao što je u utorak 13. srpnja priznao službeni predstavnik RPR-a Patrick Devedjian. 'Igra je teška', izjavio je na RTL-u. 'Njegova je dužnost osigurati dobro djelovanje ustanova, ali on može i pokazati da je drugačiji', a da kohabitaciju ne 'čini jačom'. Da bi zadovoljio zbunjeni narod desnice, g. Chirac se, u stvari, mora jasno ograditi od Lionela Jospina. Ta bi ga potreba morala potaknuti da češće preispituje politiku vlade. Kao što je već najavio u nekoliko navrata, državni bi poglavar trebao nastojati da se g. Jospin ograniči na upravljanje javnim životom koje bi gomilalo pogrješke konzervativnosti, ideološke krutosti, državnog centralizma i ... nepokretnosti. G. Chirac napose mora izložiti razloge najavljene u Bordeauxu, o potrebi da se iskoristi povratak rasta koji je 'otvorio nov manevarski prostor za javne financije. To je vrlo povoljno razdoblje, dodao je g. Chirac, za provedbu reforma koje će povećati djelotvornost javne vlasti (...) smanjujući poreze koji opterećuju rad i zapošljavanje'. Ipak, nema govora da se odmah preskoči granica iznad koje kohabitacija više neće biti valjana. Za tu zadnju fazu, na svladavanje koje ga vođe stranke potiču nakon poraza na europskim izborima, g. Chirac traži odgodu. Philippe Seguin koji se zauzima za uvođenje predsjedničke vlasti, Francois Bayrou koji se proglašava pristašom petogodišnjeg mandata, Valery Giscard d'Estaing koji zagovara prijevremene predsjedničke izbore u 2000. i Alain Madelin koji traži 'pravu narodnu raspravu, poput one iz 1958., koja će završiti referendumom' kojim će se istodobno uvesti petogodišnji mandat i predsjednička vlast: sve ove osobe iz oporbe koje su u prevelikoj žurbi, bit će, dakle, razočarane u srijedu 14. srpnja. Poslije će se vidjeti. G. Chirac želi sam utvrditi raspored u tu svrhu, ne želi zatvoriti dokraja nijedna vrata, pa ni ona petogodišnjeg mandata. Poslije, tj. u času kada on bude mislio da može uvjeriti javnost u ograničenost kohabitacije koja će biti čimbenik kočenja i nepokretnosti.' Tijekom televizijskog nastupa, državni poglavar, dakle, treba ugovoriti neku vrstu sastanka s vladom kako bi se donio završni račun o njezinim reformama: mirovinama, porezima, socijalnoj zaštiti, obiteljskoj politici itd. Bit će to trenutak da se upozori na 'politiku koja ne priprema Francusku za treće tisućljeće'. Nije li zato najbolje čekati prekretnicu stoljeća, primjerice 31. prosinca 1999. i dane nakon toga? Još nekoliko mjeseci, gospodine krvniče. Jacques Chirac će tada moći poslušati drugi savjet Valeryja Giscarda d'Estainga", zaključuje Pascale Robert-Diard. LIBERATION 13. VII. 1999. Vojska izložena opasnosti uvjeravanja "Kakvoća odnosa koju vojska održava s građanima i državom tema je vječnih pitanja. Nestanak sovjetske prijetnje, ukidanje obveznog služenja vojnog roka i stalno smanjivanje proračunskih sredstava namijenjenih obrani (danas je to stabilizirano) brojne časnike navodi da se zapitaju koje je njihovo mjesto u društvu. A pripadnici vojske izuzetno su osjetljivi na to što o njima misle civili, dok su, naprotiv, civili relativno nezainteresirani kad je riječ o tome kako diše vojska. Suočena s takvom situacijom i bojaznima koje zbog toga mogu nastati, vojska uglavnom ima dvije mogućnosti. Prva je mogućnost nametanje svojega stajališta. Država i narod nemaju pravo okretati glavu od svoje vojske i njezinih pripadnika. Ako danas živimo u miru, to je zato što je vojska uspješno obavila svoj zadatak, a to je smanjivanje mogućnosti pojave novoga rata na francuskome teritoriju. Prema tome, uspješno obavljanje toga zadatka ne smije izazvati napuštanje onih koji su ga ostvarili, nego bismo im trebali biti zahvalni. Ako nacija toga nije svjesna, treba je na to podsjetiti. Neki časnici drže da samo vojska utjelovljuje vrijednosti koje su civili već odavno napustili. Civil je počeo svašta dopuštati, postao je beskrupulozan, profiter i sebičan. Ukratko, društvo i ne zaslužuje takvu dobru vojsku kakvu ima. Takva vrsta osjećaja djeluje kao kiselina na vezu između vojske i nacije. I pridonijeli su još većem izoliranju vojske od civila, i to snažnije od antimilitarističke promidžbe. U onih koji su najčešće zazivali obrambeni duh, postojala je snažna tendencija da ga jednoznačno shvaćaju. Rado su se pitali što bi to sve trebala učiniti nacija da se približi vojničkome duhu, a mnogo manje što bi se sve trebalo učiniti u obrnutome smjeru. Na sreću, novi naraštaj časnika koji je stupio u vojsku shvatio je da vojska nije iznad nacije, nego u toj naciji, ali i da one nisu jednake. Vojska je sredstvo, a nacija je svrha i smisao. Takvo stajalište, prikladnije i djelotvornije, sve je češće među časnicima, a sada i većina njih tako razmišlja. Sastoji se u tome da se na društvo ne gleda tako da se razmišlja kakvo bi ono trebalo biti, nego kakvo ono jest, a to opet ne znači da treba odustajati od toga da se promijeni na bolje. Časnici moraju odustati od ideje savršene Francuske, kakva nikada nije postojala, i bolje shvatiti suvremenu Francusku. Realizam vodi do shvaćanja da se danas više ne mogu postavljati zahtjevi, nego da najprije treba uvjeravati. Zato se obično kaže da će mudar i pedagoški diskurs o obrani većina sugrađana dobro prihvatiti i razumjeti. Političko i sociološko okruženje te situacija u državi i na međunarodnoj razini vojsku vode prema napuštanju kulture nametanja i prema kulturi uvjeravanja. A ukidanje obveznog služenja vojnog roka olakšalo joj je taj zadatak. Argument autoriteta više ne djeluje automatski, sada se igra na privlačnost. Nekada se, kad je u pitanju bilo preživljavanje države, o obrani nije raspravljalo. Danas je sve postalo tema za raspravu, pa i vojska svakodnevno mora opravdavati način trošenja sredstava koja joj daje država. Zato vojska mora dovršiti psihološku revoluciju u kojoj se već dugo nalazi. Ukidanje obveznoga služenja vojnog roka dokrajčilo je i posljednji izvor antimilitarizma. Jer to služenje doživljavalo se kao nepotrebna i zastarjela prisila. Umjesto da bude veza između vojske i države, obvezni vojni rok postao je kočnicom za normalizirano stanje između mladih i vojske. Većina časnika protivila se ukidanju obveznoga vojnog roka. Tu je odluku donijela politička vlast. Političari su je proveli, jednako kao i golemu unutarnju reorganizaciju vojske, a da pri tome nisu izazvani vanjski potresi. Časnici su svjesni da je najveća opasnost u sve većoj ravnodušnosti prema vojsci, više nego u novoj pojavi antimilitarizma koji danas kao da više i ne postoji. Jer dobro se vidi kakav bi se tu začarani krug mogao stvoriti: vojska koja sve manje predstavlja društvo trebala bi novačiti među sve manjim brojem mladih i postala bi još manje reprezenatativni uzorak društva. Nova granica nastaje unutar same države, a ta je granica civilno društvo. Pravi će cilj biti postignut onoga dana kad se ne bude govorilo više o vezi između vojske i nacije nego što se govori o vezi između obrazovanja i nacije, policije i nacije i pravosuđa i nacije. (...) Jasno, može se reći da nema francuskih Arapa među generalima. Ali nema ih ni među direktorima najvećih tvrtki, među rektorima sveučilišta, ni među financijskim inspektorima. Stanje je žaljenja vrijedno, ali se ne javlja samo u vojsci. A velika većina mladih odbija svijet i društvo koji se temelje na divljoj konkurenciji, zakonu džungle, nepostojanju pravila, bratstva i ljudske topline. To odbijanje svijeta bez ljudske topline vojsku čini izuzetno privlačnom. Jer, zaista nema mnogo zanimanja koja tako dobro mogu pomiriti izvršavanje svojih dužnosti i poštovanje ostalih, gdje želja za postizanjem uspjeha ne znači nužno i gaženje svojega susjeda. Kopnena vojska, koja je uspješno temeljila svoje novačenje odličnom tehničkom opremljenošću ima i, što se tiče njegovanja tijela i međuljudskih odnosa, odličan element za promidžbu. U interesu vojske jest da se osloni na svoje vrijednosti, a ne na svoje mitove, da časnike ne predstavlja kao ljude koji se smatraju junacima, nego kao ljude koji obavljaju svoje dužnosti i koji žive u otvorenoj profesionalnoj sredini, u kojoj je najvažnije poštovanje drugih ljudi. U sredini koja zna kako da ostane humana u svijetu koji je sve manje takav. (...) Većina časnika spremna je za ulazak u XXI. stoljeće. Ne namećimo im više pravila iz XIX. stojeća", piše Pascal Boniface, direktor Instituta za međunarodne i strateške odnose. SLOVENIJA DELO 13. VII. 1999. Aktivnost - ulaganje u sigurnost "Esejističko pisanje o slovenstvu kroz desetljeća čita se kao traženje matematičke formule koja bi sama od sebe riješila većinu problema Slovenaca. Kad bi se otkrila, zajamčila bi život bez rizika i oprezno (dakle promišljeno), po mogućnosti neprimjetno (dakle neutralno) odazivanje na inicijative okoline. Formulu nisu tražili prirodoslovci, nego ponajprije literati, zato se skupljanje unutarnjih snaga za promjenu stanja duha više općenito bavilo značenjem nacionalne države Slovenaca kao njezinog dugoročnog usmjerenja. Kad je nastala država, pokazala se formulom vrhunca a ne početka. Beskonačne strasne dvojbe u pogledu na zemljopisni smještaj između sjeverozapada i jugoistoka - i polemike s međunarodnom okolinom, koja je o tomu imala suprotna mišljenja - zato su još nedavno sužavale prostor za oblikovanje stvarne vanjske politike Slovenije i, kao prosječni presjek javnoga mišljenja, političarima više nalagale mirovanje i odsutnost nego aktivnost i nazočnost. Europska se sredina u tom razdoblju zbog novog odnosa snaga u cjelini, silovito mijenjala i Sloveniji je prijetilo da će ju promišljenost (proračunatost) i suzdržanost (nepokretnost) skupo stajati. Američka je ministrica vanjskih poslova u srpnju 1997. - nakon što je Slovenija s obzirom na pridruživanje NATO-u izgubila dodir sa srednjoeuropskim državama - tijekom posjeta Ljubljani sa značajnom neposrednošću rekla, da bi Slovenija morala imati 'više osjećaja za preuzimanje odgovornosti'. Izjava se odnosila na stanje političkoga duha u Sloveniji, koja je od NATO-a očekivala samo sigurnost, a manje računala na dužnost solidarnosti na kriznom području Balkana, a sadržavala je i konkretno vrijednosno stajalište. Neki su izjavu shvatili kao izraz oholosti sile, drugi su je htjeli izbrisati traženjem objektivnih uzroka neuspjeha Slovenije u svrstavanju u europske integracije. Još je lipnja 1998. predsjednik slovenske vlade na nastupu na konferenciji NATO-a u Beču izazvao pozornost naglašenimm nezanimanjem Slovenije za krizu na Kosovu, koja je već tada bila NATO-ova tema broj jedan. Brze promjene, nastale poslije ovogodišnje vojne intervencije NATO-a protiv Srbije, Sloveniju su na sreću uvjerile da više nema vremena za odgađanje. Predsjednik vlade je prije nekoliko dana na gospodarskom vrhu u Salzburgu nastupio baš s programom angažiranja pri obnovi ratom pogođenih područja, ministar vanjskih poslova je nastupom pred zastupnicima OESS-a dobio odobravanje i pobudio zanimanje za pojedinosti. Zaključak o uvrštenju slovenske vanjske politike u kontekst OESS- a, realna je prosudba mogućnosti s kojima bi Slovenija mogla zadobiti poštovanje na europskoj pozornici. Izaslanici su pozdravili njezinu spremnost da uvelike, čak iznad svojeg fizičkog značenja, pridonese uspjehu sporazuma o stabilnosti. Američki je izaslanik potvrdio ministrov prijedlog da bi Slovenija mogla uspješno djelovati na području sigurnosti narodnih manjina i uspostavljanju uzajamne snošljivosti, a ulogu modela mogla bi imati i sa spremnošću da se pridruži starijem, još između blokova sklopljenom sporazumu o smanjenju količine oružja u srednjoj Europi. Među strategijsko opredjeljenje ciljeva idu i zdrave ambicije da se Slovenija kandidira za važne funkcije i pripremi kadrove koji bi za kratko vrijeme mogli preuzeti dužnosti. Najava da će se Slovenija kandidirati za funkcije u OESS-u, pa i za jednogodišnje predsjedanje, logična je posljedica odluke o angažmanu na području gdje se očekuje da će - u korist međunarodnoga mira - uporabiti adute poznavanja jezika i mentaliteta ljudi. U OESS-u, gdje kadrove na međunarodnim misijama plaćaju njihove države, načelna odluka o solidarnom angažiranju zahtijeva i pravodobnu pripremu financijskog okvira. Bude li Slovenija htjela imati svoje ljude - od vojnika do policijskih i drugih stručnjaka - morat će osigurati sredstva i znati da preko novog europskog koncepta sprječavanja sukoba ulaže u vlastitu širu sigurnost" - piše Mojca Drčar Murko.