DNEVNI PREGLED BR. 147 - 30. SRPNJA 1999.

GLAS AMERIKE - VOA 29. VII. 1999. Veleposlanik Jackovich: "Hrvatska bi trebala pronaći nekakvu kombinaciju nacionalnih interesa s interesima međunarodne zajednice". Prilog Mirjane Dedaić. Victor Jackovich bio je prvi američki veleposlanik u Bosni i Hercegovini, gdje je proveo dvije ratne godine. Sada u State Departmentu obnaša dužnost veleposlanika za jugoistočne europske inicijative, koji ima zadaću pratiti i osiguravati provođenje gospodarskih, prometnih i drugih inicijativa u jugoistočnoj Europi. = Kad radimo na regionalnim inicijativama, moramo poštovati činjenicu da svaka država ima svoje specifičnosti. Uvijek će biti prisutan taj regionalni pristup, makar samo u pragmatičnom pogledu grupiranja zemalja jugoistočne Europe. Ipak, moramo ostati svjesni da nisu sve države iste, premda imaju neke zajedničke crte. Hrvatska je, po našem mišljenju, potencijalni most između Balkana i Europe, tako da Hrvatska na taj način može igrati ključnu ulogu, ne samo što se tiče ove, već i svih ostalih regionalnih inicijativa, rekao je veleposlanik Jackovich i dodao da, premda pripada u regiju, Jugoslavija, s druge strane, ne ispunjava niti najosnovnije uvjete da bude uključena u tu inicijativu. No to se ne odnosi na Kosovo i Crnu Goru, koji mogu naći svoje mjesto u Stabilizacijskom sporazumu. S obzirom da Hrvatskoj prijete sankcije Vijeća sigurnosti, upitala sam veleposlanika Jackovicha kako gleda na posljednje poteze hrvatskog čelništva. = Mislim da se radi općenito o spremnosti jedne države da se uklopi u međunarodnu zajednicu i razne asocijacije i organizacije međunarodne zajednice. Ne radi se toliko o pravnom shvaćanju tog pitanja, već o spremnosti jedne države da se uklopi u te organizacije, da prihvati propise tih organizacija. I mi to očekujemo. Ne samo od Hrvatske, mi to očekujemo od svake države koja se ozbiljno namjerava priključiti europskim tokovima, europskom modelu, a to je sigurno Hrvatska. Veleposlanik Jackovich nije mogao odgovoriti na pitanje hoće li Hrvatska dobiti sankcije ili ne. Tek je naglasio da američka vlada nema kontrolu nad međunarodnim sudom za ratne zločine, te da Hrvatska ima odlične potencijale u Europi. = U području jugoistočne Europe Hrvatska igra važnu ulogu i mislim da će je uvijek igrati. Mi u našoj viziji već uključujemo Hrvatsku u Europu. I mislimo da je to buduće mjesto za Hrvatsku. Na pitanje jesu li ga iznenadile naznake da bi se hrvatski predsjednik Franjo Tuđman mogao naći na popisu osumnjičenih za ratne zločine, gospodin Jackovich ne odgovara izravno. Tvrdi da mu je vrlo zanimljivo slušati debate i polemike o ratu, sada kada je sve gotovo, i dodaje samo da ima puno ljudi koji su odgovorni za ono što se tamo dogodilo, no ne želi spomenuti ni jedno ime. On smatra da se treba manje baviti prošlošću, a više se okrenuti budućnosti. U tom smislu, Hrvatskoj daje sljedeći savjet: = Savjet za budućnost jest da nađe nekakvu kombinaciju nacionalnih interesa s interesima međunarodne zajednice. Okrenuti se budućnosti može tek kad prestane ratna prijetnja. Je li rat na Balkanu zaista gotov? = Rat je doista gotov na Balkanu samo ako smo jednom zauvijek shvatili da je izvorište tog rata bilo i jest Beograd i beogradski režim. Ako to shvaćamo, onda znamo gdje je centar, znamo gdje je izvor i znamo da se moramo konfrontirati s tim centrom, s izvorom tog rata. I ako održavamo tu svijest, ako smo uvijek svjesni toga, onda je lako izolirati taj izvor, lako je jednoga dana eliminirati taj izvor i jednoga dana morat ćemo to na jedan ili na drugi način uraditi i vidjeti kako će to drugi raditi. Za vrijeme bosanskoga rata stalno sam govorio da je rat vrlo jednostavan, odnosno da je ta situacija vrlo jednostavna. Srbija je izvršila invaziju. Bošnjaci su se oduprli. Točka. To je sve. To je opis koji sam ja uvijek dao o toj situaciji. Dakle, sama situacija nije bila zamršena, zamršena je bila reakcija međunarodne zajednice. Iz tiska U današnjem pregledu američkoga dnevnog tiska osvrćemo se na komentar koji je u 'The Washington Postu' objavio poznati financijaš George Soros, a uoči sastanka na vrhu o Stabilizacijskom sporazumu. Stabilizacijski sporazum inspiriran je shvaćanjem da zemlje članice NATO-saveza nakon intervencije na Kosovu imaju odgovornost da osiguraju trajni mir, piše George Soros u današnjem 'The Washington Postu'. Problemi Balkana ne mogu se riješiti malo po malo. Potreban je jedan sveobuhvatni pristup. No Stabilizacijski sporazum je samo prazan okvir, njega treba ispuniti sadržajem. Po Georgeu Sorosu, problemi Balkana najbolje se mogu razumjeti u dva suprotstavljena koncepta građanskog života. Etnički ili plemenski koncept, koji zagovara zatvoreno društvo, i građanski koncept, koji zagovara otvoreno društvo. Jugoslavija je građanski koncept izgubila i zemlja se raspala, a u zapadnoj Europi je prevladao građanski koncept. Stoga i integracija Europi stoji kao sušti kontrast integraciji Jugoslavije. Europska unija stoga mora proširiti svoj zaštitnički kišobran i nad tom regijom, piše u današnjem 'The Washington Postu' George Soros. Različiti narodi mogu živjeti na Balkanu sve dok postoji jedna vlast koja čuva red i zakon. U povijesti tu je vlast osiguravalo Otomansko Carstvo i Austro-Ugarska. Titova Jugoslavija imala je sličnu ulogu, no dani velikih carstava i autoritativnih režima su završeni, a Europska unija je u poziciji, ukoliko je spremna pomoći, osigurati trajni mir u regiji. Ako Srbija ne bude primala pomoć koju će primati susjedne zemlje, Milošević neće još dugo ostati na vlasti, piše George Soros, dodajući da bismo mrkvom mogli postići ono što nismo postigli batinom. Plan za izgradnju otvorenoga društva u jugoistočnoj Europi nametnuo bi članicama Europske unije neke troškove, no ti su iznosi mali jer je cijela regija u gospodarskom smislu manja od Nizozemske. Troškovi jedva da bi nadmašili troškove humanitarne intervencije, a korist bi bila neusporedivo veća. Summit u Sarajevu ne smije se zadovoljiti praznim riječima već mora odrediti ciljeve Stabilizacijskoga sporazuma. Predsjednik Clinton, zaključuje George Soros u današnjem 'The Washington Postu', ima povijesnu prigodu u Sarajevu osigurati da naša intervencija na Kosovu ne bude uzaludna.(...) Današnji 'The New York Times' piše da bi potvrda Richarda Holbrooka za veleposlanika pri Ujedinjenim narodima mogla uslijediti vrlo brzo. U istom tekstu navode se riječi čelnika demokratske manjine u Senatu Toma Deshla koji je rekao da mu je senatski vođa republikanaca Trent Lott obećao da će se o tom glasovati prije ljetnog odmora Kongresa. (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 29. VII. 1999. Austrijska televizija prikazala je emisiju o predsjedniku Tuđmanu o kojoj govori dopisnica iz Beča Vesna Knežević: "Drugi program austrijske televizije prikazao je sinoć 45-minutnu emisiju iz serije 'Žarište', posvećenu ovoga puta hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Za poznavatelje hrvatske političke scene emisija, osim elegičnog naslova - 'Jesen jednog patrijarha', nije donijela nove potankosti, ali senzacija očito nije ni bila namjera autorske ekipe. U krajnjem učinku pokazani su nacija uhvaćena u klopku, i vlastite neopreznosti, i država kao talac jedne stranke i njezina predsjednika. Ništa se dramatično nije dogodilo u inozemnoj percepciji hrvatskog Predsjednika, osim što je on za još koji korak dalje gurnut prema statusu što ga na međunarodnoj sceni uživa jugoslavenski predsjednik Milošević. Problem je u timingu, a on za hrvatskoga Predsjednika nije mogao biti gori. Samo dan uoči sarajevskog summita kada se zemlje regije bez Srbije dijele u dvije grupe, one što se pokušavaju predstaviti kao vjerodostojna okosnica zapadnog plana o rekonstrukciji jugoistočne Europe i one što se na sto načina trude dokazati da uopće ne pripadaju tom području, pa dakle ni Stabilizacijskom sporazumu. Tuđmanova Hrvatska nije u prvoj skupini, a u drugu je Zapad, a ponajprije Amerikanci - ne puštaju. Poruke austrijskog dokumentarca su sljedeće: Hrvatska je utonula u kriminal, a svi tragovi o počiniteljima vode do Predsjednikova najbližeg kruga. Iako se sam borio protiv ustaša, dopustio je da se njihova ideologija sasvim legalno uvuče u javni život zemlje. Predsjednik ne može sakriti veselje što je iz zemlje na razne načine otišlo pola milijuna Srba, a s druge strane htio bi na svaki način sakriti vlastitu umiješanost u muslimansko-hrvatski rat u Bosni. Osim toga, Tuđman ima problema u razini razumijevanja realnih činjenica. Nacionalni prosperitet i blagostanje, o kojima on tako često govori, završavaju na granicama najužeg kruga hrvatskoga rodbinskog kapitalizma, pojma što ga u današnjem izdanju primjenjuje i 'Neue Zuercher Zeitung'. Dva sinoćnja filmska reza ulaze već u političku antologiju hrvatske predizborne godine. Najprije kad Predsjednika, koji se sjetno prisjeća riječi svog oca da ako Franjo jednoga dana postane važan, ugledan i bogat i zbog toga zaboravi na bijedu naroda, više ne prelazi kućni prag. Odmah se naslanjajući na uspomene iz toga obiteljskog albuma Tuđman, autori austrijskog dokumentarnog filma konstatiraju današnju relativno jednostavnu socijalnu strukturu u Hrvatskoj. Nekoliko nemjerljivo bogatih obitelji, uključujući predsjedničku, i more osiromašenog puka. U drugom su kadru prikazane arhivske snimke 'Vlaka slobode' i Tuđmanova prvog odlaska u Vukovar nakon povratka grada pod hrvatsku jurisdikciju. Predsjednik sa svitom ulazi u vlak što se polako gubi na horizontu. Jedina asocijacija koja pritom pada na pamet vanjskopolitičkim novinarima austrijske televizije su predstojeći izbori: Hoće li Predsjednik i HDZ otići jednakom lakoćom kao vlak sa zagrebačkoga Glavnog kolodvora." (RFI) BRITANSKI RADIO - BBC 29. VII. 1999. Pregled tiska O sastanku na vrhu Stabilizacijskoga sporazuma u Sarajevu pišu danas svi britanski dnevnici. 'The Financial Times' piše kako se činilo da je izbor Sarajeva, kao mjesta na kojemu će Stabilizacijski sporazum na jugoistoku Europe biti službeno potpisan, bio dobra zamisao, no da su samo dan uoči početka skupa sve jače bojazni da u Sarajevu neće biti demonstrirano ništa više od čiste simbolike. Izostanak bilo kakvih jasnih financijskih obećanja Zapada u nacrtu deklaracije, koja bi trebala biti prihvaćena u Sarajevu, djelomično je dio smišljene politike. Financijska pomoć Europske unije i drugih zapadnih zemalja i institucija bit će ograničena na humanitarnu pomoć. Da bi Stabilizacijski sporazum bio uspješan, balkanske će zemlje morati preuzeti inicijativu u izgradnji suradnje, mišljenje je zapadnih donatora, stoji u 'The Financial Timesu'. 'The Times' sastanku na vrhu u Sarajevu posvećuje urednički komentar u kojem se upozorava da lijepe riječi neće stabilizirati Balkan. Radni dio summita trajat će samo tri sata, što će biti jedva dovoljno za poziranje fotografima i brze govore, stoji u uredničkom komentaru 'The Timesa', u kojem se naglašava da će, osim za obnovu Kosova, jedina znatnija svota novca biti plaćena za same troškove skupa, koji će, kako list navodi, iznositi 800 tisuća funta. 'The Times' poziva članice NATO-a da se sjete Marshallove pomoći poslijeratnoj Europi, zaključujući rečenicom: Izgradnja mira na Balkanu pokazat će se mudrom strateškom investicijom. U istom listu oprečno mišljenje o skupu u Sarajevu iznosi Robin Harris, savjetnik bivše britanske premijerke barunice Thatcher. On kao pogrešnu ocjenjuje usporedbu s Marshallovim planom, tvrdeći da balkanski ratovi ne izbijaju zbog siromaštva i da novac neće te ratove spriječiti. 'The Times' se protivi i osnovnoj zamisli Stabilizacijskog sporazuma za Balkan, budući da vjeruje da na samom Balkanu ne postoji neki specifični problem koji bi trebalo rješavati tim sporazumom. Ne postoji nikakav balkanski problem, no postoji i vjerojatno će i dalje biti prisutan srpski problem, piše savjetnik baronice Thatcher i pojašnjava da pogled na etnički zemljovid područja pokazuje da su Srbi u svim područjima u kojima su živjeli izazivali nasilje. Za to je, po njegovu mišljenju, kriva velikosrpska ideologija za koju kaže da je prihvaća većina Srba, što im onemogućava suživot s nesrpskim susjedima. Vjerojatnost da će Srbija biti uskoro uvedena u - kako Blair kaže - obitelj svjetskih nacija, vrlo je mala. Dolare i funte zapadnih poreznih obveznika trebalo bi stoga potrošiti na bolji način, stoji na kraju komentara Robina Harrisa u 'The Timesu'. 'The Independent' se pozabavio pitanjem sigurnosti svjetskih čelnika u Sarajevu i tvrdi da će zapadnjaci biti ugroženi nazočnošću mudžahedina i činjenicom da se summit održava na prvu godišnjicu terorističkih napada na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji. 'The Independent' podsjeća da je za te napade bio okrivljen islamist Osama bin Laden koji se navodno zavjetovao obilježiti obljetnicu, a čiji sljedbenici, kako piše 'The Independent', i dalje žive u Bosni pod zaštitom visokih bošnjačkih dužnosnika. List navodi neimenovane zapadne diplomate koji za kontinuiranu nazočnost mudžahedina u Bosni okrivljuju i NATO, a posebno američke vojnike, budući da u sektoru pod njihovom kontrolom djeluje najveći broj mudžahedina. Više od 4 tisuće SFOR- ovih vojnika i 5 tisuća bosanskih policajaca slilo se u Sarajevo i okolicu grada da bi jamčili sigurnost, piše 'The Independent'. Već danima kineske vlasti vode hajku protiv vjerske sekte Falum Gong. Mediji pod kontrolom komunističke stranke optužili su njezina vođu da sebe prikazuje bogom masa i da tako želi zamijeniti vladu. U mnogim gradovima policija plijeni i uništava stotine knjiga, zvučnih i videovrpca koje je sekta objavila, a uhićeni su i mnogi njezini pripadnici. No vodstvo sekte kaže da ih ne zanima vlast i da se sekta zalaže za zdrav život i stroge moralne norme. O tome što je Falum Gong piše James Miles: U svojoj najžešćoj ofenzivi od gušenja prosvjeda na Trgu nebeskog mira u Pekingu, prije deset godina, kineske vlasti pokušavaju srušiti uobičajenu predodžbu o Falum Gongu kao o mirnoj meditativnoj sekti koja promovira zdravlje čovjeka. Vlasti tvrde da je to čvrsto organiziran kult koji želi ugroziti i samu komunističku stranku.(...) (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 28. VII. 1999. Pregled tiska Današnji pregled pisanja njemačkoga dnevnog tiska počinjemo komentarima sve izraženijih lomova u vladajućoj stranci SPD. Izravan je povod pismo Rainharda Klimmta, ministra predsjednika savezne zemlje Saarland, koje je poslao kancelaru Gerhardu Schroederu i u kojemu kritizira sadašnju politiku socijaldemokrata. "Koelner Stadt-Anzeiger" sukob unutar SPD-a ovako opisuje: Klimmtov prigovor Schroederu kako kancelar vodi neoliberalnu politiku stranu socijaldemokratskim temeljnim vrjednotama, pogađa ono što dijelu SPD-a, koji je do sada činio srž stranke, leži na srcu. Kako političarima, tako i biračima stranke. Schroeder bi te socijaldemokrate mogao nazvati staromodnim debelokošcima jer im u novom programu štednje nedostaje socijalne pravde. Predsjednik SPD-a ipak još nije uspio uvjeriti članove i tradicionalne birače da svi građani trebaju pridonijeti uspjehu reforme. Tek u tom bi slučaju građani dali svoj prilog programu štednje i tek tada bi stranka stala uz svoga kancelara, zaključuje "Koelner Stadt" sve veća razmimoilaženja u vladajućoj stranci. "Thueringer Allgemeine" iz Erfurta Klimmtovo pismo analizira iz posebnoga kuta i primjećuje da nije slučajno što zahtjev za spasom socijaldemokratskoga svjetonazora dolazi baš iz savezne zemlje Saarland. Ne samo zato što će se ondje uskoro održati izbori. Oskar Lafontaine se doduše razišao sa saveznom politikom, no to nikako ne znači da je odlučen rat uvjerenja u stranci SPD. Klimmtovo upozoravajuće pismo sadrži formulacije koje kao da je pisao bivši ministar financija i čelni čovjek stranke te bivši ministar predsjednik Saarlanda, Lafontaine. I on također želi gospodarstvu dati zamah povećanom potražnjom i dovodi u pitanje smanjenje poreznih stopa i program štednje. Sada se Schroederu osvećuje što nije, kao njegov uzor Tony Blair, prije sjedanja u kancelarsku fotelju reformirao svoju stranku. To je razlog sve većih nesuglasica u socijaldemokratskim redovima, smatra list "Thueringer Allgemeine" iz Erfurta. "Maerkische Oderzeitung" iz Frankfurta na Odri dodaje da Schroeder izjavljuje da se kod Klimmtova pisma radi o pojedinačnom mišljenju. No, to bi se brzo moglo promijeniti ako na skorim izborima u saveznim zemljama Brandenburgu, Thueringenu, Sachsenu, Berlinu i Saarlandu uslijede porazi. Schroederov sistem je zasad miran, a kritičarima njihove politike uvijek mogu uzvratiti protuargumentima - prošlogodišnjim pobjedama u Niedersachsenu i na saveznoj razini. Ako se zaredaju porazi, počet će i diskusije oko Schroedera, kojemu zasad nema alternative na vidiku. Ali i to se može promijeniti. Rudolf Scharping, čovjek koji je u prošlogodišnjem duelu s duetom Schroeder-Lafontaine izgubio kandidaturu za kancelarsku dužnost, čini se spremnim. Njegove ambicije sigurno nisu izgubljene, analizira "Maerkische Oderzeitung" iz Frankfurta na Odri mogući razvoj političkih borba u vrhu njemačkih socijaldemokrata. Pažnju njemačkoga tiska danas zaokuplja i vijest o prijevremenom odlasku s dužnosti glavnog zapovjednika NATO-a za Europu, američkoga generala Wesleya Clarka. Tragom te vijesti "Straubinger Tagblatt/Landshuter Zeitung" pobliže predstavlja Clarka te piše da je Wesley Clark general koji posjeduje četiri zvjezdice. On nastupa primjetno distancirano, ali ipak vrlo riješeno da napravi što se napraviti mora. Njegovi izvještaji su napravljeni sistematično, uvjerljivi su i odlučni, bar većina. Američko zrakoplovstvo pak drugačije vidi zapovjednika NATO-a za Europu. Clark je kao mladi časnik služio u Vijetnamu i iz osobnoga iskustva zna kamo vodi tehnokratsko i jednodimenzionalno razmišljanje. Naime, u vojnu slijepu ulicu. Clark je to više puta ponovio i za vrijeme operacije 'Združena snaga' protiv Jugoslavije. No ipak, niti pentagonska birokracija koja ima kontrolu nad američkim zračnim snagama, niti generalni tajnik NATO-a Javier Solana, ne žele previše razmišljati o opomenama generala Clarka, primjećuje "Straubinger Tagblatt/ Landshuter Zeitung" u vezi s najavom opoziva NATO-ova zapovjednika za Europu, generala Wesleya Clarka. "Frankfurter Rundschau" komentira stanje na Bliskom istoku nakon neprovođenja mirovnog sporazuma za Bliski istok i sastanka izraelskog premijera Ehuda Baraka i palestinskoga predsjednika Jassera Arafata i ocjenjuje da Barak nije zagonetka samo za Palestince. Zašto pred cijelim svijetom on jednostavno ne provede sporazum iz Wya onako kako je dogovoreno? Istodobno on obećava da će to u slučaju mužde učiniti, ako ne uspije progurati svoje ideje. Jer, kako kaže, dogovor mu je kao vrući krumpir u ruke bacio njegov prethodnik Benyamin Netanyahu. Izraelski parlament, Knesset, već je odavno, i to s velikom većinom, dao potporu sporazumu, a i oko 70 posto Izraelaca ga smatra prihvatljivim. Zašto onda Barak nastavlja s taktikom odugovlačenja? Ako je kojim slučajem njegov motiv doista sigurnosna situacija, onda postupa prilično krivo. Pametnije bi mu bilo da to svome mirovnom partneru Arafatu stavi na znanje diskretno u povjerenju, a ne da ideje o promjenama dogovora daje na sva zvona, mišljenja je "Frankfurter Rundschau" u vezi sa sadašnjim stanjem na Bliskom istoku. (RDW) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE WELT 29. VII. 1999. Novac ne jamči stabilnost na Balkanu "U bosanskom glavnom gradu Sarajevu u petak počinje konferencija od koje se zemlje Balkana ponajprije nadaju jednome: novcu. Međunarodna zajednica spremna je duboko posegnuti u džep kako bi postigla ono što joj je poslije osam godina rata u regiji najvažnije: stabilnost. No ipak se promatračima jedno čini unaprijed jasnim: nije novac ili njegov nedostatak razlog sukoba u jugoistočnoj Europi, nego politika jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. Nikakav novac ovoga svijeta ne može na Balkanu čarolijom stvoriti stabilnost sve dok je taj čovjek odlučan destabilizirati regiju. Zamisao o 'stabilizacijskom paktu' prvi put je javno izrekao prije nekoliko mjeseci savezni ministar vanjskih poslova Joschka Fischer (zeleni). U svibnju je uslijedila pripremna konferencija u Bonnu na razini dužnosnika. Sada bi 'pakt' trebalo i formalno sklopiti. To je gesta čije značenje jasno pokazuje rang sudionika te konferencije. Bit će nazočni američki predsjednik Bill Clinton, francuski šef države Jacques Chirac, savezni kancelar Gerhard Schroeder. Dolaze svi predsjednici bivše Jugoslavije. Samo Srbija neće biti službeno zastupljena. Ipak je rečeno da će doći čovjek kojega srpska prozapadna oporba želi učiniti šefom prijelazne vlade u Beogradu: sijedi bivši šef narodne banke Avramović. Ni Srbija ni Jugoslavija neće biti zastupljene službeno, ali crnogorski će šef države doputovati kao 'promatrač'. 'Stabilizacijski pakt' u biti predviđa financijsku pomoć 'reformski usmjerenim' vladama jugoistočne Europe, da bi ih se 'stabiliziralo'. Zemlje poput Makedonije, Albanije i Bugarske, koje su različiti jugoslavenski ratovi gospodarski teško pogodili, trebaju dobiti pomoć. Ona istodobno treba biti i nagrada za spremnu suradnju tih vlada s NATO-om tijekom kosovskoga rata. No u obzir dolaze i 'priznate' reformske zemlje poput Mađarske kao i dugogodišnji NATO-ov partner Turska. Samo obnova Kosova - koja nije na prvom mjestu na konferenciji - stajat će prema procjenama više od sedam milijarda maraka. Bosna po riječima bivšeg upravitelja Carlosa Westendorpa brzo treba jako puno novca da bi se izbjegli prijeteći socijalni nemiri. Već danas se predstavnici vodećih zemalja EU-a sastaju sa šefovima država bivših jugoslavenskih republika, kako bi razgovarali o njihovom političkom i gospodarskom razvitku. Konferencija stoji oko dva milijuna maraka - dovoljno novca da bi se njime moglo financirati srednji program izgradnje. Račun plaća EU. I sama je zamisao europska, ali podupiru ju Rusija i SAD. Balkanska konferencija u Sarajevu jasno pokazuje da Europa odlučnije nego ikada nastupa u vanjskoj i sigurnosnoj politici kao sposoban akter. Prije konferencije visoki je predstavnik međunarodne zajednice jasno dao do znanja da sam novac neće dostajati. Westendorp je izjavio da izgradnja sposobnog gospodarstva i demokratskih struktura u Bosni napreduje tako sporo jer je tamo međunarodna zajednica preuzela na sebe premalo ovlasti. Uprava i pravosuđe su neovisni, gospodarstvo također. Da 'komunistički duh' paralizira bilo kakav gospodarski razvitak, nacionalno nastrojene vlade sprječavaju pomirbu među narodnosnim skupinama i koče povratak izbjeglica. Westendorp je izrazio nadu da će se iz tih iskustava izvući pouka za Kosovo" - piše Boris Kalnoky. Jednostrani Zapad "Ogorčenje kojim je europska javnost reagirala na ubojstvo 14 srpskih ratara kraj Prištine ima u sebi nešto naivnoga. Posljednjih su tjedana stalno gorjele srpske kuće na Kosovu, a KFOR je na to reagirao uglavnom slijeganjem ramenima. Još tijekom kosovskoga rata NATO je pogrješno prosudio mentalitet Srba i Albanaca. U biti je bio opsjednut njihovom samostabilizacijom: Albanci su, jer su žrtve, bili dobri, Srbi, jer su počinitelji, zli. To je odgovaralo narodnom shvaćanju koje u jednakoj mjeri obilježava i Albance i Srbe. Sramežljivo je srpskim izbjeglicama pomogla samo jedna humanitarna organizacija u Makedoniji, kao da je Srbin sam po sebi sumnjiv. Oni koji su ispitivali priče srpskih izbjeglica, ubrzo su došli pod sumnju da su prosrpski usmjereni. Sada se osvećuje ono što je još za NATO-ovih napada bilo problem: nedostaje razumijevanja za regiju i mentalitet njezinih stanovnika. Način na koji na Kosovu postupaju KFOR i UN-ovi pomagači u obnovi, doima se kao da je izišao iz amaterske kutije sedamdesetih godina. Blagim pritiskom treba iznuditi multikulturalnost onoga što nije srodno. No kako bi se to moglo postići baš na Kosovu, kad je to čak i u demokratskim i civilnim društvima Europe i SAD-a trajni problem? Blagostanje za sve moglo bi biti sredstvo koje će etničkim sukobima postupno oduzimati eksplozivnu snagu. No kosovski Albanci računaju, gotovo djetinjasto, na skori procvat kao u Njemačkoj pedesetih godina. Nametnuti suživot prihvaćat će samo dok se ta očekivanja posve ne izjalove. Na ratarskom Kosovu teško će se dogoditi gospodarsko čudo. Kako netko tko teži civilnom društvu, može kao političkog sugovornika prihvatiti baš Hashima Thaqia, ničim dokazanog vođu OVK? Tijekom rata najveća su pustošenja bila na područjima gdje su se borili Srbi i Albanci. Znamo li sasma sigurno koje mrtve kojoj strani treba pripisati? Do sada pronađeno podrumsko mučilište OVK primljeno je na znanje s ravnodušnošću. Ibrahim Rugova, samovoljni albanski vođa, bio bi - budući da je demokratski izabran - jedini zakoniti sugovornik na Kosovu. Stoga ima pravo kad se protivi suradnji s gerilom OVK. No čini se da Zapad to ne razumije. Međunarodna zajednica morala bi se probuditi iz ugodnog sna o multikulturalnom Kosovu. U mentalitetu je preddemokratskih društava, poput onih na Balkanu, da nitko ni za što ne preuzima odgovornost. Kosovske bi Albance tek trebalo upoznati sa zamisli o individualnoj odgovornosti. No bez koncepta, Kosovo se poslije povlačenja KFOR-a opet može raspasti, angažman Zapada bio bi uzaludan" - drži Edith Cohn. FRANKFURTER RUNDSCHAU 29. VII. 1999. Osuda Blaškića približila bi Tuđmana optuženičkoj klupi "Optužba je u srijedu pred UN-ovim sudom za ratne zločince u Haagu pledirala za doživotnu kaznu hrvatskom generalu Tihomiru Blaškiću. Osuda bi na optuženičku klupu mogla dovesti i hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana: optužuju ga da je bio pokretačka snaga 'etničkih čišćenja' u središnjoj Bosni između 1992. i 1994. Tužitelj Gregory Kehoe u svojem je zaključnom pledoajeu okrivio Blaškića kao bivšeg vrhovnog zapovjednika bosansko-hrvatskih jedinica (HVO) za ubojstva i progone stotina bosanskih civila u Lašvanskoj dolini. To je prvi put da je optužba u procesu UN-ova suda tražila najvišu kaznu za optuženika. U uvodu svojeg zaključnog pledoajea, Kehoe je iznova silovito optuživao hrvatskog predsjednika Tuđmana. Da je s u međuvremenu preminulim bosanskim vođom Hrvata Matom Bobanom i njegovim zamjenikom Dariom Kordićem smislio planove za sustavni progon Muslimana iz središnje Bosne: 'Blaškić je bio njihovo oruđe'. Proces protiv Blaškića pred UN-ovim sudom za ratne zločince traje više od dvije godine. 38-godišnji Blaškić optužen je za zločin protiv čovječnosti, kršenje ratnoga prava i ženevske međunarodno- pravne konvencije. Vojnici HVO-a u srednjoj su Bosni pljačkali i ubijali. U zloglasnom pokolju kod sela Ahmića u jednom je danu pobijeno 96 ljudi. Blaškić je tijekom procesa energično poricao sve optužbe. Da je samo izdavao zapovjedi, za ratne zločine koje su počinili vojnici, nije odgovoran. Da je osobno poduzeo sve kako bi spriječio iskorake. Samo jak pritisak SAD-a na hrvatsko vodstvo naveo je visoko odlikovanog generala da se u travnju 1996. preda sudu. I priprema procesa, kao i sam postupak, bili su obilježeni stalnim sukobima između suda i Hrvatske: Zagreb je stalno odbijao predaju traženih dokumenata. Budući da Zagreb i u drugim slučajevima odbija suradnju, zadržava tisuće stranica dokaznog materijala i odbija izručiti dvojicu vjerojatnih ratnih zločinaca, glavna tužiteljica Louise Arbour početkom je tjedna ljutito zaprijetila da će Hrvatsku pozvati na odgovornost pred Vijeće sigurnosti UN-a. Zaključnim pledoajeom optužba i obrana ovoga tjedna završavaju dokazni postupak u Blaškićevom procesu. Na presudu i izricanje eventualne kazne treba, po iskustvu, računati tek za nekoliko tjedana. Ako sud prihvati argumente optužbe i Blaškića osudi na visoku kaznu oduzimanja slobode, i Dario Kordić mora se pripremiti na kaznu: od travnja traje proces protiv bivšeg potpredsjednika samozvane hrvatske republike u Bosni. Po mišljenju promatrača procesa, više nipošto nije isključena ni skora optužnica protiv Tuđmana. 'Ako suci u Blaškićevu procesu prihvate argumente optužbe, sve je bliža optužnica protiv Tuđmana zbog zločina protiv čovječnosti', komentirao je nizozemski dnevnik De Volkskrant" - izvješćuje Thomas Roser. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 28. VII. 1999. Stepašinovi prioriteti "Sadašnji je ruski premijer čini se shvatio: sve dok njegova zemlja gospodarski ne stane na noge, ne može zadobiti svoju nekadašnju međunarodnu težinu. Stepašin, koji je upravo u Washingtonu predočio svoje postavljene prioritete, po tomu se razlikuje od svojega prethodnika Primakova, kojemu je prkosno ustrajanje na politici velike sile bilo važnije. Hoće li novi ruski šef vlade odmah u svojem prvom razgovoru u Americi znati uvjeriti zapadne davatelje novca, moglo bi se pokazati već u srijedu, kad će Međunarodni monetarni fond odlučivati o davanju daljnjeg kredita za Rusiju. Rutina susreta između američkog potpredsjednika Gorea i pojedinog ruskog premijera prekinuta je na početku NATO-ove intervencije na Kosovu, kad je Primakov na pola puta prema Washingtonu okrenuo svoj zrakoplov. Napetosti još djeluju, što je ruski ministar vanjskih poslova Ivanov još jedanput jasno rekao, s pripomenom da se Moskva nikada i nikada više neće pokoriti Washingtonovu zahtjevu da bude 'svjetski policajac'. U istom smjeru pokazuje i što se Ivanov opet zaklinje u rusko-kinesko partnerstvo. Konzultacije između NATO-a i Rusije ipak su već počele, a Stepašinov posjet Washingtonu upućuje na normalizaciju i rusko-američkih odnosa. Čini se da je to utoliko nužnije što materijalna i socijalna bijeda ruskih oružanih snaga jače vodi u 'nuklearizaciju' moskovske vojne doktrine i a time, ne samo s američkog stajališta, čini potrebnima nove napore za smanjivanje nuklearnih arsenala. Moskva je još u doba Sovjetskog Saveza pokušavala u nedostatku snage, slabost primijeniti kao potencijal prijetnje. Ne treba olako uzeti takvo ponašanje, iako je sadašnji ruski premijer očito uvidio da njegovoj zemlji ponajprije mora biti stalo do gospodarskoga oporavka kao pretpostavke političke stabilnosti" - zaključuje komentator lista W. A. ITALIJA LA REPUBBLICA 29. VII. 1999. Stoljeće ratova traži mir u Sarajevu "Dva koraka od latinskog mosta gdje je jedan srpski mladić ubio austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, čelnici država i vlada dvadeset i tri zemlje okupit će se sutra na konferenciji o Balkanu, koja je namjerno ostala otvorena za povijesne asocijacije. Najkrvavije stoljeće europske povijesti simbolički završava tamo gdje počelo.(...) Najopasniji među preživjelim nacionalizmima, onaj srpski, na Kosovu se predao NATO-u. Ostaju prikrivene hibridne klice, prerušeni nacionalizmi koji su još sposobni proizvesti pogibeljna pogoršanja u ovom neriješenom dijelu Europe, Balkanu. Sada počinje ovaj skup na kojemu će kosovski pobjednici nastojati privući Balkan u veću Europu, putem demokracije-razvoja-integracije, što je već izliječilo, ili gotovo izliječilo zapadne Europljane. Nikada uvjeti nisu bili tako povoljni.(...) Ostaje nepromijenjena dinamika po kojoj zalaz nekog nacionalizma pokreće protivni nacionalizam i otvara novi krug osveta, kao što na Kosovu pokazuje tvrdo krilo albanskog secesionizma. A šire, od Hrvatske do Albanije, od Rumunjske do Bugarske, izmješanost naroda, krhkost države, slabost ili odsutnost liberalne tradicije, jamče da će integracija Balkana imati, bude li je, dug i neravan put. No barem je put započeo.(...) Europska je zajednica svoju pozornost i sredstva usredotočila na srednju Europu, kako je ustrajavala Njemačka, dok je jugoistok bio prepušten svojim teškim i nemogućim tranzicijama, ili još gore, žrtvovan, u slučaju Jugoslavije, prohtjevima ove ili one europske diplomacije (s poznatim rezultatima). Sada se obveze i sredstva koje je do sada usisavala središnja Europa preusmjeravaju prema Balkanu. Za Italiju je to dugo traženi cilj. Rim godinama pritišće stabilnost Balkana, kao što je stabilnost Srednje Europe pritiskala Bonn, iz istih geopolitičkih razloga. Koji u slučaju Italije još više pritišću, jer bi već velika prednost bila kad s druge strane Jadrana ne bi više bilo režima koji trguju izbjeglicama i uranom, heroinom i bazookama.(...) Reći će se, ne bez prava, da s ponovnim europskim preuzimanjem Balkana, ili barem njegovim stavljanjem na dnevne redove europskih diplomacija, završava i poslijehladnoratovsko razdoblje. U geopolitičkom smislu čini se kao da završava s pobjednikom, Zapadom koji se giba prema istoku, prema granicama poraženog, Moskve. Stvarnost nije posve drukčija, ali nije ni tako gruba. Moskovski bijes tijekom bombardiranja Srbije naučio je zapadnjake da ne zaborave na lekciju iz 1919.: jao pobjednicima, ako žele poraženima nametnuti načelo 'jao poraženima'. Rusi neće biti tako poniženi kao što su to bili Nijemci i Austrijanci u miru nakon Prvog svjetskog rata. Konferencija će, štoviše, Moskvi potvrditi ulogu sudionika u parnici na Balkanu. No ipak, malu ulogu.(...) Kao u proteklom ratu, tako će i u poslijeratnom razdoblju pobjeda ili poraz ovisiti velikim dijelom o čelništvima zapadnih vlada. Predstava će biti dojmljiva i ohrabrujuća, barem za one koji su vidjeli onu ruševinu napuštenu od svijeta kakvo je bilo Sarajevo od 1992. do 1995. No neće zaboraviti na dvojbe koje je za sobom vukao rat na Kosovu. Prvo je uhićenje Pinocheta, a potom napad na Srbiju, slomilo utvrđeni međunarodni legalitet ili barem njegovu praksu (nije slučajno da su se na legalitete pozivali i Santiago i Beograd). Zapad je napravio napuklinu u starom načelu po kojemu su ljudska prava sekundarna u odnosu na suverenitet i suverena, koji je stoga mogao slobodno raditi što je htio sa svojim podložnicima. No novo pravo, 'revolucionarno' pravo koje se uspostavlja ovih mjeseci, teško nalazi svoja pravila, političku disciplinu i strogost. Stari i budući poredak ostaju izmiješani. Prvenstvo ljudskih prava nastavlja zajedno živjeti s načelom koje mu uglavnom proturječi, samoodređenjem naroda (koji se često samoodređuju uklanjajući etničke i političke manjine, kao što i OVK želi pokušati na Kosovu). Potvrđuje se zapravo središnja uloga NATO-a u rastućem prostoru, u maksimalističkim tezama razvučenom sve do Kine, a istovremeno se potvrđuje središnja uloga UN-a, koji po sadašnjem stanju, kulturi i načinu interveniranja predstavlja stari poredak, onaj koji je od Afrike do Jugoslavije tolerirao ono što se ne može tolerirati. Kaže se: nikada više etnička čišćenja, nikada više agresivni nacionalizmi, međutim, nema se hrabrosti priznati da ta čudovišta nisu samo konačan ishod istočnih komunizama nego i proizvod Zapada koji je godinama prihvaćao bilo kojeg paranoika samo ako se proglasio antikomunistom. Liberalna revolucija koju je zapad više ili manje svjesno ocrtao, u ovom trenutku ostaje samo jednom mogućnošću", piše Guido Rampoldi. CORRIERE DELLA SERA 29. VII. 1999. "Etnička nasilja? Potrebni su suci i policija" "'Nemojmo se zanositi; kako bi se zaustavilo nasilje na Kosovu, bit će potrebni mjeseci', kaže admiral Guido Venturoni u svom prvom intervjuu otkad je, 6. svibnja, postao načelnikom vojnog odbora NATO-a. 'Išlo je i predobro sve do neki dan. Onda se dogodio pokolj 14 srpskih seljaka. No to je bilo nemoguće izbjeći jer tamo nedostaje svega: nema policijskih snaga, nema nikoga tko bi bio kadar održavati javni red'. - Ne bi li se za to trebao brinuti međunarodni vojni kontingent? = Tako sve pada na leđa vojnika KFOR-a. No oni ne mogu biti posvuda, nisu uvijek u stanju spriječiti osvete protiv Srba. Osim toga, policijske zadaće nisu na vojnicima. (...) No niti 45 tisuća vojnika neće biti dovoljno da bi osiguralo ozračje građanskoga suživota između Albanaca i Srba. - Kako se onda misli zaustaviti nasilja? = Postoje dva puta. Prvi je da se dobije najveća suradnja OVK-a, oslobodilačke vojske Kosova. Ima ljudi koji žele energičniju akciju prema OVK-u, no to mi se čini opravdanim do neke točke, jer što više OVK surađuje, to bolje. Kako bi se zapriječile ekstremističke frakcije, potrebna je potpora većine OVK-a. - A koje je drugo sredstvo pacifikacije? = Moramo se nadati da će se ubrzo ostvariti plan Ujedinjenih naroda da se vojsci pridruži snažna jezgra međunarodne policije.(...) Mora se stvoriti i pravosudni sustav.(...) - Vaš stajalište prema OVK čini se prilično blagonaklono. = OVK je potpisao obvezu razvojačenja.(...) Poštuje sporazume.(...) - Ima li problema s ruskim vojnicima? = Nema. Problem zapovijedanja je prevladan. Dogovor je da Rusima zapovijedi izdaje zapovjednik KFOR-a, Mike Jackson, a potpisuje ih i ruski predstavnik. Gdje Rusi djeluju, prihvaćaju taktički nadzor zapovjednika različitih sektora. Obavili su zajedničke misije s Amerikancima i Nijemcima. Gotovo su spremni obavljati misije i samostalno. - Tijekom rata na Kosovu mnogo se razgovaralo o mogućoj kopnenoj invaziji. Na kojoj je točci bila ta pretpostavka? = Planovi su bili spremni. Razmatrana je mogućnost kopnene intervencije. No nikad nije bilo političko volje za vođenjem totalnog rata. Zračne operacije protiv Jugoslavije ne bih ni nazvao ratom. Bili su to instrumenti pritiska kako bi se došlo do diplomatskog sporazuma. - Koji je najvažniji podatak na koji je sukob upozorio? = Golema tehnološka razlika između Europe i Sjedinjenih Država.(...) Ako Europa želi biti ravnopravna, mora više uložiti u tehnološki sektor. - Europski čelnici sanjaju zajedničku obranu. = Uvidjeli su potrebu zajedničkog djelovanja na polju sigurnosti. No da bi se ostvarila zajednička obrana koja bi odgovarala ulozi koju Europa želi igrati, moraju doći do boljih operativnih mogućnosti. Zračna kampanja protiv Jugoslavije 70 posto se oslanjala na Sjedinjene Države. Sigurno je da su europske zemlje dale doprinos, no samo su dvije, Italija i Njemačka, sa zrakoplovima tornado, bile u stanju izvršiti zadaće kao što su uništavanje protuzračnih obrana. Ako se sredstva za obranu nastave smanjivati, Europa riskira da se neće moći nositi sa sigurnosnim potrebama u budućnosti." Razgovor je vodio Marco Nese. Rugova: spreman vratiti se na Kosovo "'Otići ću na Kosovo vrlo skoro. Bit ću u Prištini za dva ili tri dana', govorio je jučer popodne Ibrahim Rugova, sjedeći u naslonjaču jedne kuće blizu Rima koju nadziru ljudi iz tajne službe.(...) 'Zaštitit ćemo njega, njegovu kuću, i njegovu obitelj. Potrebno nam je da dođe i govori sa svojim narodom', zajamčio je u utorak načelnik uprave UN-a za Kosovo, Bernard Kouchner, govoreći o Rugovi za list 'Corriere'. 'Kouchner već zna da dolazim. Uskoro ćemo se čuti, kao što, uostalom, i često činimo', bio je odgovor ovoga nenasilnog intelektualca, pozvanog da se vrati kako bi donio umjerenost.(...) U kojem ćete se svojstvu konačno vratiti u Prištinu, profesore? 'Kao izravno izabrani predsjednik Kosova'. Kada ste tamo bili posljednji put? '15. srpnja'. Zadovoljava li vas Kouchnerovo obećanje o 'ponovnoj preraspodjeli' broja vaših predstavnika u prijelaznom povjerenstvu za Kosovo? 'Treba ih povećati. O tome možemo govoriti s njime''. Ministar vanjskih poslova Dini, koji je upravo završio razgovore s državnom tajnicom Madeleine Albright, potvrdio je želju da Vi 'imate aktivniju ulogu', no što ste je do sada imali. U posljednje ste se vrijeme bili malo povukli. Zašto? 'Katkada se kaže da nisam aktivan, no ja imam svoj stil. Radije radim u tišini', prigovara profesor uz osmijeh koji prati njegov umjereni glas gotovo sramežljive osobe, pod uvjetom da je za javnu osobu moguće biti sramežljiv. 'Bio sam aktivan, ali u novoj situaciji mogao bih biti i aktivniji, kao što opravdano kaže Dini', dodaje. Tijekom prijepodneva, predsjednik demokratske lige Kosova bio je kod Massima D'Aleme.(...)'U Pallazzu Chigi zahvalio sam za ono što je Italija učinila. Stalo mi je do toga da to ponavljam', naglašava. Vi ste smatrali i da za Kosovo izbor naroda mora biti 'između neovisnosti ili integracije s nekom drugom zemljom regije'. Ne izgleda da govorite o održavanju veze sa Srbijom, nego da na umu imate Kosovo s Albanijom... 'Ne, sa Srbijom ne', smije se ovoga puta profesor. 'Sa Srbijom nikada više. Narod treba izabrati želi li biti s Italijom, s Europskom unijom'. S Italijom? Kada ste to rekli u Palazzo Chigi doimalo se kao dosjetka. Vjerujete li uistinu... 'Šalio sam se, ali ne sasvim. Želim reći da će nakon ove prijelazne faze, faze kompromisa, u kojoj ćemo morati obnavljati, trebati referendum'. O integraciji s Albanijom? 'S Albanijom, s Italijom, odlučit će referendum. Da objasnim: ljudi su skloniji Europskoj uniji i bogatijim zemljama'. Teško da Rugova uistinu vjeruje kako je ostvariva neka integracija s talijanskom republikom. Njegove riječi vjerojatno žele ukazati na želju, potrebu, nekakvog vezivanja između EU-a i njegove zemlje. 'Moramo ponovno izgraditi multietničko društvo', nastavlja glede Kosova. Predsjedniče, u Gračkom je prošloga tjedna ubijeno 14 srpskih seljaka, još dvojica su nađena mrtva u utorak. Što su to ako ne pokušaji provedbe etničkog čišćenja sa suprotnim predznakom od onog Miloševićeva? 'Osuđujem ubijanje Srba. Istovremeno se svakodnevno otkrivaju skupne grobnice albanskih Kosovara. Vrijeme je da se zaustave ta ubojstva. Mi možemo, uz međunarodnu pomoć, zajamčiti da se Srbi mogu vratiti na Kosovo'", prenosi razgovor Maurizio Caprara. ŠPANJOLSKA EL PAIS 29. VII. 1999. Europa poslije rata na Kosovu "Rat na Kosovu morao bi prisiliti Europu da ponovno isplanira svoju budućnost. Novo Europsko povjerenstvo, kojemu je predsjednik Romano Prodi, moralo bi to iskoristiti i pretvoriti EU iz institucije okrenute sebi i zabrinute ponajprije za gospodarska pitanja u sveeuropski politički projekt", piše Timothy Garton Ash. "'Povratak Europi' bio je glavni moto mirne revolucije koju je prije deset godina doživjela istočna Europa. Ponovno ujediniti Europu značilo je nadvladati naslijeđe Jalte i jamčiti mir, sigurnost, demokraciju i razvoj. Dok je ideja 'povratka' izražavala idealističku viziju europskih vrijednosti i naslijeđe zajedničko cijelom kontinentu, njezin konkretan izraz bila je želja da se priključi procesu integracije koji se s uspjehom odvijao u zapadnoj Europi. Zapad, međutim, nije bio spreman suočiti se s revolucionarnim izazovom istočne Europe. Ponašanje Zapada prema istočnim susjedima nikad nije prestalo biti dvosmisleno. S jedne strane, EU je uvijek proklamirala svoju potporu idealu europskoga ujedinjenja. Prenošenje svega toga na polje praktičnoga značilo je niz inicijativa u korist novih kandidata: program PHARE i BERD, sporazume o udruživanju koji bi vodili prema progresivnom, iako sporom jačanju veza EU s kandidatima za prijam. A, ipak, identitet integrirane Europe bio je produkt strahota iz Drugoga svjetskog rata, kao i podjele i strahova koje je donio hladni rat. Ta tako posebna genealogija pridonijela je tome da, poslije 1989., stvarni prioritet EU više nije ubrzano ponovno ujedinjenje Europe, nego produbljivanje njezina zapadnoga dijela, kao i zaštita od mogućega destabilizacijskoga učinka prebrzih političkih promjena. Ključni trenuci u tom procesu bili su maastrichtski sporazum i pokretanje eura. Deset godina poslije pada Berlinskoga zida čini se da je nestala vizija ponovno ujedinjene Europe. Unatoč svim suprotnim izjavama, širenje EU nikome nije prioritet. Članovi EU nisu, čini se, spremni privesti kraju nužne reforme za to niti poduprijeti trošak spomenutog širenja. Ti su troškovi obično pretjerani, dok su dugoročne prednosti najčešće podcijenjene. 'Nacionalizacija' prioriteta članova EU posebno je došla do izražaja na sastanku na vrhu u Berlinu početkom godine. Pregovori o takozvanoj Agendi 2000. obilježeni su natezanjima članova EU koji nisu oklijevali u obrani svojih nacionalnih interesa. Konačni se kompromis temeljio na prešutnom priznanju da će širenje EU biti moguće tek poslije druge polovice sljedećega desetljeća. Danas je prisutna zapanjujuća simetrija u procesu prilagodbe ustanova nužne za proces širenja. Sve do danas EU nije znala transformirati institucije i mehanizme kako bi jednoga dana mogla primiti nove članove. Kandidati, s druge strane, moraju probaviti 80.000 stranica odredaba i uredaba kako bi jednoga dana ispunili uvjete za prijam. To je sizifovski posao jer hrpa propisa raste brže od zakonodavnih sposobnosti istočne Europe. Većina tih propisa - produkt duge i zamršene povijesti - nije bitna za razvoj novih demokracija. A niti je sav taj opresivni skup propisa najbolji način pripreme tržišnoga gospodarstva ako ih se sve ne uklopi na pravi način u današnje članove. Ali se ta masa odredaba nameće kandidatima kao 'conditio sine qua non'. A time se samo naglašava frustriranost i jad u tom dijelu Europe prema procesu u kojem su, kako se čini, pobrkani cilj i sredstva. Povijest teče brže od politike, koja je, opet, brža od institucija. Balkanski ratovi i njihove posljedice nadilaze svaku politiku širenja EU. Daju posebnu ulogu Atlantskome savezu i, ponajprije, samoj EU, u jamčenju mira i sigurnosti na tom području, promičući stvaranje demokratskih nacija-država na Balkanu. Stvari dugoročni uspjeh rata na Kosovu vidjet će se tek kad se Balkanski poluotok integrira u razvijenu Europu. Države koje su nestale na jugoistoku Europe danas su se pretvorile u službene protektorate, za što je nužno duboko upletanje Europe u stvaranje mehanizma sigurnosti za cijelo to područje. Za sve su to nužna sredstva obnove i jamčenja svih tih razvoja. Europski Stabilizacijski sporazum za Balkan ne diktiraju gospodarske ideje, nego je produkt politike, strategije i morala. Srednja i istočna Europa, sa svim svojim iskustvima u demokratskim i gospodarskim transformacijama, mogla bi i morala bi bitno pridonijeti obnovi Balkana. Ipak, iz sadašnje bi se situacije mogle razviti dvije neželjene posljedice. S obzirom na izvanredno stanje u kojemu živi Balkan, svaki proces širenja radi izgradnje stabilnih i čvrstih demokracija bit će oslabljen ili paraliziran. Još će više obeshrabrivati posljedice koje će osjetiti zemlje koje nisu ni protektorati ni kandidati prvog reda, poput Slovačke, Rumunjske i Bugarske. U tim slučajevima rezultat bi mogla biti destabilizirajuća i protueuropska reakcija. Naprotiv, izravno upletanje EU na Balkan moralo bi dovesti do ponovnog planiranja strategije širenja prema Istoku. Morala bi prihvatiti ubrzanu politiku integracije radi sigurnosti srednjoeuropskih zemalja, ne zaustavljajući zbog toga svoju gospodarsku integraciju unutar Zajednice. I ne bi u tome smjela vidjeti primanje druge kategorije članova, nego, kao prava Agenda 2000, pravi odgovor na nade ponovno ujedinjene Europe koja se ponovno rodila 1989. Taj će odgovor biti najpozitivniji znak Europe radi obnove Balkana", piše Timothy Garton Ash, profesor na St. Antony's College u Oxfordu. Članak su potpisali i Janos Kis, profesor filozofije na Srednjoeuropskom sveučilištu i utemeljitelj Alijanse liberalnih demokrata u Budimpešti; Adam Michnik, direktor varšavskog dnevnika "Gazeta Wyborcza"; Jacques Rupnik, profesor na Fundation Nationale de Sciences Politiques u Parizu; Karel Schwarzenberger, bivši predstojnik ureda predsjednika Vaclava Havela u Pragu; Martin M. Simecka, direktor dnevnika "SME" iz Bratislave; Aleksander Smolar, predsjednik Zaklade Batory u Varšavi i profesor na CNRS u Parizu. EL MUNDO 29. VII. 1999. Clark, žrtva Kosova U uvodniku list komentira smjenu Wesleya Clarka, zapovjednika NATO-a u Europi, prije svršetka mandata: "(...) Clark, čije je lice filmskoga junaka postalo poznato Europljanima tijekom vojne operacije na Kosovu, žrtva je vojne kampanje koja je, unatoč pobjedi protiv Miloševića, bila primjer katastrofalnoga planiranja. NATO nije računao s Miloševićevim otporom, nije planirao nužne mjere za brigu o izbjeglicama, nije bio uspješan u strategiji komunikacije, a njegove su bombe izazvale nepodnošljive štete u intervenciji koja je trebala biti čista. (...) Iako to službeni predstavnici Pentagona opovrgavaju, pripisujući smjenu normalnoj rotaciji vojnih zapovjednika, napetosti i razilaženje između Clarka i odgovornih u američkome ministarstvu obrane bili su javni i općepoznati. Glavni zapovjednik NATO-a javno je branio nužnost kopnene intervencije na Kosovu i 'intenzivnijega rata', a bezrazložno su ga zaustavili njegovi politički šefovi kojima je draža bila operacija koja bi se vodila samo iz zraka i bez izlaganja opasnosti. Očito je da je zbog svih tih okolnosti zapovjednik smijenjen naglo i iznenada. Možda se oni koji zapovijedaju u NATO-u i SAD-u žele riješiti tereta. Smjenom generala Clarka, na kraju svega ipak pobjednika, priznaje se da su u ratu na Kosovu napravljene pogrješke. A glavni zapovjednik bio je njihova žrtva". ABC 29. VII. 1999. Clark je smijenjen "(...) Glavni zapovjednik intervencije bio je najodgovorniji za ratne operacije. Opći uspjeh intervencije pomutili su trajanje operacije duže od predviđenoga, iako je za to kriva bila politička odluka da se ne započinju kopnene akcije te tragične pogrješke poput bombardiranja kineskoga veleposlanstva koje je izazvalo težak diplomatski incident. No, uz sve to, general se nastavio javno suprotstavljati Pentagonu u pogledu vojnih operacija u Jugoslaviji. Ne smijemo zaboraviti da su oko 80 posto zračnih intervencija obavile američke snage. Ta činjenica otkriva slabost strategije Saveza i njegovu pretjeranu ovisnost o velesili. Pobjednik u ratu na Kosovu bio je žrtveno janje koje je platilo za pogrješke". AUSTRIJA DER STANDARD 29. VII. 1999. Daleko od očiju, daleko od srca "U Pentagonu, u NATO-ovu glavnom stožeru u Bruxellesu i drugdje gdje ih slušaju, tvrde dakako da u smjenjivanju Wesleya Clarka s položaja glavnog NATO-ova zapovjednika za Europu, nema ništa neobičnoga. Kratak pogled na životopise njegovih prethodnika dostaje da se dokaže suprotno: većina je služila ne samo predviđene tri godine, nego četiri i više. (...) 'Billov prijatelj' - kako ga je na vrhuncu kritika NATO-ova načina ratovanja nazvao jedan komentator i time insinuirao da je položaj dobio jer kao i Clinton potječe iz Little Rocka, Arkansas, medijske je udarce koje je zadobio u tijeku kosovskoga rata, proslijedio politici. Na pitanje osjeća li se kao borac kojemu je jedna ruka vezana na leđima, odgovorio je da su mu vezane obje ruke i k tomu još i noga.(...) Clark nije dobio ništa od onoga što je tražio od političara: ni zapovjed za uporabu apachea, ni dopuštenje planiranja kopnenih jedinica, da se ne govori o ozbiljnom stavljanju na raspolaganje jedinica na granici s Kosovom koje bi prisilile Srbe na Kosovu da se koncentriraju, što bi ih učinilo ranjivijima. Kad je srpska vojska s najvećim dijelom svoga oružja po svršetku rata otišla s Kosova, bilo je jasno: NATO je oštetio samo zemlju Jugoslaviju, ali ne i jugoslavensku vojsku. I kinesko veleposlanstvo u Beogradu, jer navodno nije bilo urisano u NATO-ove karte. Djelomični aspekt Clarkova opoziva doista bi mogao biti i pokušaj smirivinja Pekinga. Tako kosovski rat dakle - unatoč svoj prikazanoj samodopadljivosti - nije samo sramota za naš menadžemnt kriza na kraju tisućljeća, nego i sramota vojske koja sa svoje strane pokušava okriviti politiku. Bio je i prva (od mnogih dobro došlih?) prigoda za ono što se u stručnoj literaturi naziva 'Post-Heroic Warfare' (poslijejunačko vođenje rata). Nije prošao posve u redu. One koji su to navodno oduvijek znali, miču s očiju. A debakl iz srca?" - pita Gudrun Harrer. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 29. VII. 1999. Promjena NATO straže "Washington je grad karijera: promjene u položaju mogu uzrokovati kao i odražavati trusne političke događaje. Takav pomak se sada odvija u Pentagonu, gdje je generalu Wesley K. Clarku, zapovjedniku NATO-a, koji je nedavno natjerao Slobodana Miloševića da popusti na Kosovu, rečeno da potraži novi posao. Nezahvalnost ili marš povijesti? Moglo bi biti ponešto od jednoga i drugoga. Clark, čije se mjesto u povijesti ne podcjenjuje, može se utješiti osvrtom na sudbinu Winstona Churchila na kraju Drugoga svjetskog rata ili Gerga Busha nakon Pustinjske oluje. Njihove pobjede isto su tako bile nagrađene otkazivanjem biračkog tijela, spremnog da ide dalje bez zaustavljanja. Pentagon je prikazao blago skraćivanje trogodišnjeg roka službe kao rutinski čin birokracije. Clark je jasno pokazao u svojoj izjavi za javnost, nakon što je objavljeno njegovo smjenjivanje, da je iznenađen i povrijeđen. Clark je trebao biti na položaju zapovjednika američkih snaga u Europi i glavnoga generala NATO-a do sljedećega srpnja, a ovako će otići u travnju. Sedam od deset njegovih prethodnika provelo je više od tri godine na politički najistaknutijem vojnom poslu, kaže Bradley Graham, posebni izvjestitelj Pentagona. Promjena u NATO-u zbiva se dok Europa kreće od neposrednih problema vođenja rata na Balkanu - zadatak za koji je Clark bio savršeno prikladan - prema širem zadatku preispitivanja europskih i američkih odgovornosti unutar saveza. Ministar obrane William Cohen goji velika očekivanja: Clarkov navodni nasljednik na položaju zapovjednika NATO-a, general zrakoplovstva Joseph W. Ralston, savršen je kandidat koji će se moći nositi s političkim zamkama koje proizlaze iz rastućih nejednakosti između američkih i europskih mogućnosti obrane. Ralston, koji je služio kao glavni politički pregovarač Pentagona na položaju potpredsjednika udruge načelnika stožera, impresionirao je predsjednika Kongresnog odbora i Bijelu kuću svojim shvaćanjem i osjećajem za politiku, isto kao i vojnim sposobnostima. Sve to bit će mu potrebno na položaju u NATO-u kroz sljedeće tri godine. Rat na Kosovu podcrtao je relativnu vojnu slabost europskih članica NATO-a, iako su tražile da preuzmu veću odgovornost za obranu unutar saveza. Europski zrakoplovi ne bi mogli izvršiti zamršene zadatke koje je obavilo američko zrakoplovstvo. Zbog posljedica rata Europa se našla u procijepu: očito će Kontinent morati povećati vojne troškove da bi zadovoljio svoje ambicije, što je otežano opterećivanjem Europe visokim cijenama obnove Balkana. Francuska već izdvaja 54% bruto domaćeg proizvoda za vladine troškove; za Njemačku i Europu općenito ta svota iznosi 47%, u usporedbi sa 31% za Sjedinjene Države. Nalaženje posebnih izvora za povećane mogućnosti obrane i obnovu Balkana bit će teško za većinu vlada. Vođenje rata, gotovo u cijelosti obavljeno od američkog zrakoplovstva, također postavlja ozbiljna pitanja o političkoj volji Europe da vodi moderne, visoko razarajuće ratove. Clark je sada javno potvrdio u intervjuu da su njegovi zahtjevi da se već ranije oštro napadne Miloševića - da se ide u "centar grada" već prve ratne noći sa strateškim bombardiranjem - bili zaustavljeni političkim obzirima, koje su nametnule europske vlade, a donekle i sam Washington. Politička suzdržanost samo je produžila rat i agoniju Kosovara. Na sreću za njih i za NATO, diskrecija nije nikad bila jača Clarkova strana. Prodoran zapovjednik značajnog intelekta i sposobnosti, Clark je bio nezgodan Pentagonu, Bijeloj kući i europskim saveznicima Washingtona. Podbadao ih je nemilosrdno, i privatnim i javnim izjavama koje su svraćale pozornost na nedostatke rata. Konačno je naveo političare da se zračni rat pooštri, jer se činilo da bi mogao biti izgubljen, kao što su Clark i njegovi podređeni potanko i nepristrasno opisali u jednom članku Michaela Ignatieffa u New Yorker magazinu. Ignatieff navodi Clarkovo priznanje frustracije "jedinim zračnim ratom u povijesti u kojem ljubavnici šeću riječnom obalom u sumrak i promatraju vatromet", dok nije 24. svibnja, kad je teško topništvo uništilo jugoslavensku električnu mrežu, došlo do preokreta u tijeku rata. Clark, član američke pregovaračke momčadi u Daytonu, gdje je zacrtan mir u Bosni, donio je u NATO osobno uključivanje kao i spremnost da se stane iza svojih uvjerenja. Ta osobina pomogla je da se završi rat i sačuvaju životi. To je Clarka stajalo nekoliko mjeseci njegove službe u jednom od najvažnijih poslova na svijetu. Ako je tako, isplatilo se", piše Jim Hoagland. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 29. VII. 1999. Pravi je put obnova mjesnih medija "Jedna od najprešnijih zadaća s kojima je suočena međunarodna zajednica na Kosovu nije ni hrana ni obnova, čak ni pomoć u zdravstvu. To su informacije - vjerodostojne informacije o tome što misija UN-a na Kosovu, vojne snage predvođene NATO-om i međunarodne agencije za pomoć namjeravaju učiniti. Vjerodostojne i nepristrane informacije potrebne su i za suzbijanje sve češćih glasina i političkih makinacija koje prijete potkopati nastojanja da se dvjema milijunima Kosovara, uključujući i manjinske skupine Srba, Turaka i Cigana, pomogne da ponovno izgrade svoje živote. Kakvo je sada stanje, mnogi Kosovari sasvim su zbunjeni ulogom intervencije izvana u njihovu području. Međunarodni mediji, kao što su Deutche Welle, BBC i Voice of America, Kosovarima (među njima oko 650.000 izbjeglica - povratnika) nude uobičajene vijesti, no nema dovoljno redovitih informacija o humanitarnim pitanjima. Ono što je hitno potrebno vjerodostojne su korisne vijesti koje stvaraju neovisni novinari kako bi ljudima pomogli da bolje razumiju zadaće međunarodnih organizacija, naročito u svezi sa sigurnošću i civilnom upravom. Kosovari moraju biti informirani o svakodnevnim ali ipak bitnim problemima, kao što su pogibelj od mina, istraživanje ratnih zločina, pomoć u svladavanju psiho-socijalnih trauma i pomoć u obnovi. Iskustvo je pokazalo da je u razdobljima poput ovoga radio jedno od najdjelotvornijih sredstava obraćanja stanovništvu. Humanitarne emisije koje se obraćaju kosovskim izbjeglicama počele su se emitirati prošloga travnja u Albaniji, a kasnije i u Makedoniji, gdje ih je odašiljala Media Action International, organizacija sa sjedištem u Ženevi, u suradnji s mjesnim partnerima. Stvarani na osnovi neovisnog uredništva, od mjesnih i domaćih novinara koji se nalaze u inozemstvu, ti svakodnevni polusatni programi još se emitiraju na više od deset privatnih i državnih radiopostaja. Sada kad se većina izbjeglica vratila, naglasak mora biti na Kosovu. To je lakše reći nego provesti. Politička stega jenjava. Ako je suradnja s kosovskim novinarima indikativna, tada sve veće suparništvo, svađe i vlastiti interes među različitim frakcijama nisu dobre vijesti za budućnost. Sve je veći pritisak na Oslobodilačku vojsku Kosova da njezini pripadnici nadziru sva nastojanja širenja informacija, uključujući i Radio Prištinu, koja je sada pod kontrolom UN-a. Posljedak su otvorene prijetnje onima koji na to ne žele pristati. Srpskim novinarima, mnogi su među njima protivnici Miloševićeva režima, prijećeno je smrću. Sada je u tijeku nekoliko pokušaja osnivanja informativnih programa na Kosovu. Moja vlastita organizacija širi svoje djelovanje - koje podupire visoki povjerenik za izbjeglice UN-a, britanska vlada i drugi donatori - poticanjem ekipa kosovskih novinara Albanaca i Srba da stvaraju neovisne programe za emitiranje na dostupnim radiopostajama. U pogonu je barem šest radiopostaja na albanskom i srpskom jeziku. Druge bi trebale početi raditi u tjednima koji dolaze. Iako podupire ta nastojanja, UN je, čini se, odlučan u svojoj namjeri da osnuje vlastitu postaju s velikom ekipom novinara i tehničara. Slične operacije UN-a u prošlosti nisu se pokazale poticajnima. Radio UN-a u Ruandi osnovan je prekasno. Pokušaji emitiranja za vrijeme bosanskoga rata bili su neuspješni jer je UN-u nedostajalo vjerodostojnosti. Uspješna radiopostaja bila je Radio UNTAC u Kambodži. Iako je bila veoma slušana, nije se održala. (...) Kao osnovna vlast na Kosovu, UN ne može funkcionirati kao iskreni posrednik. Bilo kakvu emisiju UN-a stanovništvo, koje je tradicionalno sumnjičavo prema vladinim emisijama, smatrat će 'službenom'. Vjerodostojnost tako ostaje problemom. UN će biti djelotvorniji bude li surađivao i podupirao mjesne medije, obnavljajući postojeće radiopostaje i stvarajući nove, što je ulaganje u budućnost. Trebali bismo nastojati i osposobiti nov naraštaj novinara kojima će interes njihovih slušatelja biti na srcu", piše Edward Girardet, urednik Crosslines Global Reporta, neovisnog časopisa koji se bavi humanitarnim i pitanjima sukoba i suosnivač je Media Action International. Ljudima na Balkanu potrebno je radioemitiranje bez propovijedanja "Ratovi ovoga desetljeća na prostoru bivše Jugoslavije počeli su u medijima. Sada je Slobodan Milošević izgubio rat na Kosovu, ali to ne govori svom narodu. U anketi koju je proveo beogradski magazin dvije trećine Srba reklo je da ne vjeruju izvješćima sa Zapada o užasima na Kosovu. NATO nadzire Kosovo, ali Milošević još vlada srpskim radiovalovima. Njegov nadzor medija nameće srpskom narodu lažnu sliku događaja, koja će ih potpuno onesposobiti da prihvate mirovna nastojanja Zapada. Mediji koje nadziru Srbi i dalje odvraćaju Kosovare, tako da se oni okreću albanskim izvorima informacija. Sve to umanjuje uspješnost napora međunarodne zajednice da ponovno sastavi cjelovito zajedničko Kosovo i cijelo područje. Ako želimo popraviti fizička i psihička oštećenja koja je počinila Miloševićeva politika, trebamo na sceni imati i srpski i kosovski narod. Zato moramo prodrijeti kroz njegovu propagandnu mašineriju, kako bismo se izravno obratili narodu njegove zemlje. U ovom se desetljeću mnogo toga naučilo o očuvanju mira i izgradnji naroda nakon etničkih sukoba. U posljednjem ratu u Hrvatskoj i Bosni brutalno jasno se pokazalo da su mediji dio bojišnice. U Ruandi je UN shvatio da je Mille Collines, radiopostaja Hutua koja se služila mobilnim radijskim uređajima da potiče na genocid, bila u samoj srži pokolja koji je odnio gotovo milijun života. Konačno - nažalost prekasno - međunarodna zajednica je shvatila da se u takvim sukobima mora računati s medijima i da UN-u moraju biti osigurana sredstva za radijsko emitiranje kojim će se suprotstaviti emitiranju mržnje. Postignuti su neki uspjesi primjenom radijskih i TV emisija u procesu pomirbe nakon sukoba u istočnoj Slavoniji i u Bosni, ali samo su u Kambodži mirovne radioemisije postigle potpun uspjeh. Tamo je UN postavio postaju, radio UNTAC, koji je zaobišao državnu propagandu i dopro do kambodžanskog naroda boljim programima od onih na đržavnom radiju. Toj postaji, s milijunima slušatelja, pripisuje se ključna uloga u uspjehu misije UN-a da se u Kambodži održe izbori. S međunarodnom zajednicom koja se trudi unaprijediti građanske slobode na Kosovu, i UN-om, koji nadzire golemu zadaću obnove uništenih građanskih institucija u pokrajini, možemo se nadati da će se lekcije naučene o medijima uzeti u obzir. UN-ovo radijsko emitiranje u Kambodži trebalo bi služiti kao uzor. Nepotrebna su nastojanja promidžbe NATO-a, koja nisu uspjela u Bosni, a bila su ismijana u Srbiji i na Kosovu. Postoji potreba za sveobuhvatnim, stručno vođenim javnim servisom sustava emitiranja, koji bi se oslanjao na sposobnost uredništva da se istinom suprotstavi Miloševićevim dezinformacijama. Ako im ne bi govorili istinu, Srbi i Kosovari ne bi razumjeli napore međunarodne zajednice za obnovom njihovih uzdrmanih života i mnoge bi pothvate pogrešno razumjeli. Bez radioemitiranja koje nudi uravnotežene vijesti, javnu službu informacija i nužno potrebnu razonodu oslobođenu svakog nacionalizma, proces obnove mogao bi biti usporen i trajati godinama dulje nego što je potrebno", piše Jeffrey Heyman, savjetnik za medije, g. 1993. direktor programa radiopostaje UN-a u Kambodži, kasnije djelatan u Ruandi i na prostorima bivše Jugoslavije.