IT-18.7.AVVENIRE-BALKANSKE FEDERACIJE

ITALIJA AVVENIRE 18. VII. 1999. Švicarska za Balkan? "'Bila jednom jedna zemlja...', to nije početak neke bajke, illo tempore, već žalosni zaključak jednog raspada nedavnih godina, premda je to pomalo i bila sudbina te zemlje u ovom stoljeću. Govori se o bivšoj Jugoslaviji, a tim žalosnim početkom počinje članak povjesničara i novinara Timothyija Gartona Asha objavljen u posljednjem broju lista 'Lettera Internazionale'. To je dugi zbir političkih i kulturalnih složenih i zamršenih prepletanja koja su potaknule poremećaje u toj europskoj regiji. Teza Gartona Asha o budućnosti Balkana je ova: etnije koje se sukobljavaju na tom teritoriju na rat potiču povijesne, kulturalne i vjerske razlike za koje se pokazuje da se ne mogu složiti u kratkom vremenu. Zapad griješi misleći da će moći raditi operacije etničkog inženjeringa stvarajući hibride čije temeljne sastavnice teško mogu živjeti u miru. Stoga je bolje privremeno razdvajanje, odnosno stvaranje malih monoetničkih i suverenih država-nacija, koje bi otklonilo razloge pretjerane i krvave konfliktualnosti ove regije nakon 1991. A od toga treba krenuti prema nekom budućem ponovnom ujedinjenju, možda temeljenom na federalnom modelu poput onog švicarskog. To je rješenje usmjereno prema 'manjem zlu', no ima li smisla stvarati etničke države koje bi u temelju ukinule samo pitanje suživota u okviru jedne Europe koja pak radi na prevladavanju granica? Povjesničar Domenico Losurdo smatra da je taj prijedlog teško provesti, primjerice na Kosovu, jer bi tada trebalo 'jamčiti državu i srpskoj manjini. Neovisno o Srbima i Albancima, postoji i pitanje Cigana, Roma, koje je sve dramatičnije unatoč nazočnosti vojnika NATO-a'. Konfliktualnost balkanske regije ušutkalo je Titovo komunističko rješenje, koje je bez obzira na sve samo na nekoliko desetljeća odgađalo eksploziju suprotnosti ukorijenjenih u tom geopolitičkom području: 'Ipak te probleme etničke konfliktualnosti ne treba držati apsolutnim', odgovara Losurdo 'jer znamo da je ta regija proživjela dva duga povijesna trenutka suživota: Jugoslavija je postojala još u razdoblju između dva rata, a zatim od svršetka Drugoga svjetskog rata sve do 1991., i ne vjerujem da se raspad može objasniti bez vanjske intervencije. U slučaju prvog raspada ta je vanjska intervencija bila izrazito očita i poprimila je grub oblik, postojala je vanjska intervencija i u drugom slučaju, premda u složenijem obliku, i još uvijek traje, i što drugo radi Zapad ako poticanjem odcjepljenja Crne Gore ne nastavlja rastavljati Jugoslaviju? Crna Gora uvodi novu valutu vezanu na marku i uzet će američkoga gospodarskog savjetnika koji dolazi iz redova Reaganova osoblja, dakle, Zapad potiče odcjepljenje Crne Gore, premda je ta država sudjelovala u ponovnom uređivanju Jugoslavije nakon 1991.'. S prijedlogom Gartona Asha načelno se slaže Grytzko Mascioni, pisac i ataše za kulturu talijanskog veleposlanstva u Dubrovniku: 'Prijedlog prihvaćanja podjele kojoj teže mnoga balkanska područja ni po čemu nije nerazborit, premda se nastavlja stvarati velika pomutnja uzimajući kao apsolutni diskriminativni faktor onaj etnički. Bilo bi dovoljno da mnogi promatrači malo bolje poznaju povijest da bi shvatili kako je temeljni razlog koji čini Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, Hercegovinu, Srbiju, Vojvodinu, Kosovo, Crnu Goru, Albaniju, Makedoniju, a da se i ne spominju Mađarska, Rumunjska, Moldavija, Bugarska, Grčka i europska Turska, međusobno različitim entitetima, koji nisu uskladivi ni po diktatu sila ili supersila, ni po patetičnim i samovoljnim težnjama i uputama dobronamjernika koji pozivaju na idealizirane harmonije, onaj kulturalni. U raskol koji je postojao još u vrijeme Rimskoga Carstva, koji je podijelio poluotok na zapad i istok, polako su se uključivali daljnji važni elementi diferencijacije. No etnija, kao što pokazuje Bosna, nije sigurno bila razlogom podjela, to je bilo, u velikoj mjeri, spajanje malo kompatibilnih civilizacijskih modela. Na Srbiju, koja je ostala vezana uz srednji vijek djelovao je jedan ogorčeni romantizam devetnaestog stoljeća, potičući mitologizacije koje još djeluju i koče demokratski razvoj europskog tipa. To što se Beograd, povijesnu vojnu utvrdu koja je urbanizirana previše nedavno, kratkovidno priznalo prijestolnicom, prvo jednog improviziranog kraljevstva, potom komunističke federacije, bila je vjerojatno teška pogrješka zapadnih diplomacija'. Dovoljno je razmotriti jednu činjenicu i odmah se uviđa koje probleme nose prijedlozi etničkog inženjeringa poput ovog, komentira politolog Marcello Veneziani: 'Kosovo je na međunarodnoj razini vezano uz Srbiju, no s etničkoga gledišta poglavito je pod albanskim utjecajem. Danas je teško poduprijeti etnički primat nad onim nacionalnim i teritorijalnim. I teška je pogrješka predlagati diskriminativne kriterije po kojima organizirati ili odrediti granice jednog teritorija ili cjelokupnog stanovništva. Samoodređenje pripada pojedinim državnim suverenitetima demokratskim načinom, stoga mi se rješenje stvaranja jedne federalne države još uvijek čini jedinim mogućim u balkanskoj regiji: autonomija u jedinstvu...'. Na više se mjesta kazalo da rat na Balkanu skriva mnogo složenije zapadne interese od onih koje diktira humanitarna obrana... 'Zapravo', odgovara Veneziani,'Amerika danas kao na smetnju gleda na ponovno predlaganje novoga geopolitičkog bloka koje bi se postavio samostalno i kao međunarodni subjekt'. Fragmentacija nacionalnih identiteta u bivšoj Jugoslaviji nije dakle plod samo unutarnje nesnošljivosti balkanske regije, već je se s naklonošću gleda s druge strane oceana, upravo kad slušamo da je doba država- nacija već prošlo.: 'Vjerujem da je to, iako se tako tvrdi s više strana, prava glupost', odgovara Losurdo. 'Uopće ne vjerujem u kraj država-nacija. Tijekom cijeloga ovog stoljeća proglašavali su ih mrtvima, no već nakon Prvoga svjetskog rata povećao se broj država- nacija, a povećao se i nakon Drugog svjetskog rata, kao i nakon američke pobjede u hladnom ratu. Danas će, nedvojbeno, raspad bivše Jugoslavije završiti pretvaranjem Balkana u područje američkog utjecaja. To je strategija kojom su se Sjedinjene Države već služile i tijekom hladnog rata. U intervjuu koji je 1947. Mao Tse Tung dao jednoj prokomunističkoj američkoj novinarki, napomenuo je da Sjedinjene Države viču o prijetnji iz SSSR-a, tvrdeći kako joj se žele suprotstaviti, ali u međuvremenu su s tom izlikom preuzimale nadzor nad 'zonama u sredini' koje su tada bile Japan i Europa. Vjerujem da nakon propasti socijalizma rat na Balkanu ima istu ulogu koju je Mao uočio u slučaju srednjih zona tijekom hladnog rata. Rat na Balkanu je Sjedinjenim Državama poslužio i za zaprečavanja procesa emancipacije Europe'" piše Maurizio Cecchetti.