NJ 15.VII.-FAZ-PROIZVOĐAČI POVIJESTI

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 15. VII. 1999. Proizvođači povijesti "Balkan proizvodi više povijesti nego što može svladati. Tim uzdahom poljski je ministar vanjskih poslova Geremek nedavno opisao raspoloženje koje vlada u Europi uza sve olakšanje zbog ishoda vojne intervencije NATO-a u Jugoslaviji. U Albaniji i Makedoniji, gdje je kosovska kriza imala osobito teške posljedice, ali i u Rumunjskoj i Bugarskoj, koje su gospodarski već prilično pretrpjele zbog bosanskoga rata, zabrinuto se pitaju neće li Balkan uskoro opet pasti u zaborav. Amerikancima je stvar prilično jasna. KFOR, a s njim i NATO, moraju poravnati put civilnim naporima za stabilizaciju regije. I nakon što su pretpostavke za to stvorene vojnim putem, u prvom redu zaslugom Sjedinjenih Država, obnova pripada Europljanima, jer se na posljetku radi o, takav je argument Washingtona, europskoj krizi. Misli se na Kosovo. No stabilizacija je potrebna cijelom Balkanu, kao što sve države koje mu pripadaju ili se u njega protiv svoje volje ubrajaju, s ispruženim rukama daju do znanja zapadnim zemljama donatorima. Apel je usmjeren poimence Europskoj uniji, koja treba poslužiti kao zaštitni kišobran cijelog Balkana, ne samo prema južnoeuropskim, nego osobito i prema američkim predodžbama. Međutim, zemljama poput Rumunjske i Bugarske važnije je da jednoga dana budu primljene u EU nego u NATO. Doduše, gotovo sve Jugoslaviji susjedne zemlje ponijele su se prema transatlantskom savezu solidarno, bilo da s radilo o otvaranju zračnog prostora za NATO ili o njegovu zatvaranju za Rusiju. Osim toga, nerijetko se to događalo protiv javnog mišljenja u rečenim zemljama, jer NATO-ovi zračni udari nisu bili popularni. No budući da se od stabilizacijskog sporazuma za Balkan nadaju gospodarskom ozdravljenju regije, bez čega nisu ostvarive duboke političke i državno-pravne reforme u pojedinim zemljama, čak i za albanskog se predsjednika Mediania 'ključno pitanje' sastoji u tomu, kako bi njegova zemlja što je moguće brže mogla dobiti pristup u Europsku uniju. U realnoj prosudbi tih izgleda, Bugarska i Rumunjska bi po izjavama njihovih predsjednika bile već zadovoljne kad bi im se obećao početak pregovora o pristupu. Već bi samo to, drže, bilo dovoljno da svoje narode pridobiju za jače napore u ispunjavanju preduvjeta za možebitno članstvo u Europskoj uniji. U prilog prijamu govori i razvitak na Baltiku, gdje Latvija i Litva ulažu sve ambicije da se gospodarski izjednače s Estonijom koja već pripada krugu kandidata za prijam. Slično se može primijetiti i u Slovačkoj, od smjenjivanja autokrata Mečiara, gdje sada donekle opravdano računaju da će Bruxelles s njima postupiti slično kao s Mađarskom, Poljskom, Češkom Republikom i Slovenijom. No takva očekivanja u Makedoniji i Albaniji čak i najodlučnijim zagovornicima proširenja EU-a na istok moraju zasad izgledati poput noćne more. Tamo jednako tako ne nedostaje napora, gdje god je to moguće, da se usmjere prema uvjetima Europske unije. To osobito vrijedi za Bugarsku, koja se podvrgla strogom monetarnom režimu i time u protekle dvije godine smirila vrijednost tečaja. I privatizacija industrije u toj je zemlji toliko napredovala da se Sofija može veseliti razmjerno dobroj ocjeni svojih ostvarenja od svjetske banke i monetarnoga fonda. Ono što se na Balkanu, u mnogim pogledima može isticati kao dirljiva želja, tamo nipošto nije pokvarilo pogled na uzroke i posljedice tjeskobnih događaja u bivšoj kao i u sadašnjoj Jugoslaviji. Pouka koju žele izvući od Bratislave preko Bukurešta do Tirane: suživot većina i manjina, često ispunjen napetostima, mora postati bolji zajednički život ako je točno da je Europa posvuda tamo gdje su vrijednosti iste. Časne riječi, dakako, kojima je jedan drugi Poljak, predsjednik Kwasniewski, nedavno pokušao reformskim snagama na Balkanu izbrisati dojam da ostala Europa s njim postupa s visoka, ako ih čak i ne zanemaruje. Dati im moralnu hrabrost i ojačati njihove gospodarske napore političkom potporom, doista može biti vrlo korisno za regiju koja pripada među najsiromašnije i najkonfliktnije na Starom Kontinentu i ako ne želi opet pasti u zaborav, mora u buduće proizvoditi manje povijesti. Povijest, naravno, koja bi bi bila vrlo poželjna i koja bi tu regiju očuvala od zaborava, Balkan bi napravio kad bi se, poslije novog državnog poretka u kojemu više ne smije biti mjesta režimu poput režima srpskoga vođe Miloševića, na posljetku uspio izboriti za regionalnu suradnju. Ona bi ponajprije morala biti posvećena izgradnji infrastrukture, jer se ne može govoriti ni o koordiniranoj opskrbi energijom ni o dostatnoj cestovnoj i željezničkoj mreži. Kad bi se mnoštvo balkanskih država o tomu sporazumijevalo s više snošljivosti, to bi još najviše koristilo i ubrzalo bi njihovo povezivanje u Europu, kakvu predstavlja EU" - piše Werner Adam.