SL 10.VI.-DELO-MANJINE I NJIHOVA PRAVA

SLOVENIJA DELO 10. VII. 1999. Sastavljati li rastavljati naciju "U nekim dolenjskim općinama, čini se, zalažu se za stalno zastupstvo tamošnjih Roma u općinskim vijećima. Ponegdje u Prekmurju to navodno već prakticiraju. To, čini se, izgleda ovako: 'normalni' građani idu na izbore, a Romima unaprijed odstupaju jedno ili dva mjesta - nekakav ciganski zbor. Kao što talijanska i mađarska zajednica imaju zajamčena zastupnička mjesta u državnom zboru, bez obzira ide li se 'pripadnicima' tih zajednica uopće na izbore. Nemam ništa protiv toga da Romi imaju poseban položaj, kakav na razini države imaju Talijani i Mađari. Politička povijest velika je gomila povlastica raznih socijalnih i etničkih skupina. No pitam se kamo takva praksa vodi. Najprije smo poseban političko-pravni status dodijelili 'autohtonim' manjinama, Talijanima i Mađarima, a sada na vrata općina kucaju Romi, jednoga će se dana sigurno javiti i Muslimani, Srbi, Albanci... Pojam autohtonosti će naime tijekom desetljeća izgubiti sadašnji smisao i značenje. Narodnosnoj skupini koja će u Sloveniji biti zastupljena već s četvrtim, petim naraštajem, neće biti moguće dokazati da nije ovdašnja i da joj pripadaju manja politička prava nego autohtonom stanovništvu. Ili izravno: etnije će se zacijelo prije ili kasnije početi uspoređivati - 'nas ima deset puta više od vas, a nemamo ni jedno zastupničko mjesto'. Slovenija riskira da se s vremenom kosovizira, i to baš na temelju 'suvremenog' zakonodavstva koje se samome sebi čini uzornim, ali činjenično u politiku po presuvremenim obrascima uvodi etničko načelo. U toj državi vrlo je značajno koje si narodnosti, o tomu ovisi 'količina' tvojih političkih prava. I to je dakako jako pogrješno. Kad bi ustav Sjedinjenih Država posebno spominjao razne 'autohtone' i druge skupine, priči o Sjedinjenim Dravama brzo bi došao kraj. Suvremen politički sustav doduše može posebno štititi manjine, ali mora čuvati univerzalnost - svi ljudi moraju biti jednaki pred zakonom, a na izborima mora biti zajamčena ravnopravnost. No slovenska se politika s posebnim ustavnopravnim statusom talijanske i mađarske manjine zaplela u mrežu iz koje će se teško izvući. Položaj koji imaju te zajednice, praktično se ne može 'revidirati', jer se načelno ne oduzimaju već dodijeljena prava. A to znači da će i drugi htjeti ista prava i da će se Slovenija - bude li poštovala temeljna ljudska prava - razvijati u formalnopravno društvo etnija. Umjesto da iz naroda razvije naciju, koja će postati etnički supstrat drukčijeg značenja, idemo putem usitnjavanja nacije na kvazinacionalne skupine - slovenske Talijane, slovenske Mađare, slovenske Rome, slovenske Crnogorce... Slovenci će morati štititi sve druge, osim sebe. Takozvana manjinska politika s kojom se Slovenija uvijek i posvuda razmetala, nedvojbeno je postignuće prijašnjega režima: bila je nakakav znak Beogradu kako daleko može ići prema Slovencima, a ujedno je ovdašnjoj vladajućoj politici nudila mogućnost nekakve vlastite 'vanjske politike'. Upravo je ganutljivo kako se neki Anton Vratuša mogao sastajati s koruškim ili furlanskim pokrajinskim vladarom, i to je izgledalo poput neke visoke politike. Slovenci u Austriji i Italiji dakako nisu od toga imali ništa, a ni sada nemaju ništa. No zato se slovenska politika proširivanjem nekih ustupaka - još prije nego što je Europa uopće čula za ljudska prava - zaplela do te mjere da se na obali vijori talijanska zastava (i protiv toga ne može baš ništa), a u Lendavi mađarska zastava. S vremenom će u Jesenicama zavijoriti muslimaska zastava, u Fužinama srpska, a u Izoli albanska zastava itd. Suvremeni ustav mora graditi naciju - a ne je dijeliti. A slovenski će ustav prije ili kasnije morati priznati takozvane Staroaustrijance, Kočevce, Rome, južnjake i tako dalje, rascjepkati stanovništvo na one koji jesu zastupljeni u parlamentu, one koji se mogu javljati u općinskim vijećima i one koji još nemaju nikakvih prava, ali će ih dobiti tijekom desetljeća" - piše Boris Jež.