ES 7. VII. EL PAIS RIO DE JANEIRO

ŠPANJOLSKA EL PAIS 7. VII. 1999. Poslije sastanka u Rio de Janeiru "Nedavni sastanak šefova država i vlada Europe i Latinske Amerike, održan u Rio de Janeiru, a i sastanak vodstva Socijalističke internacionale u Buenos Airesu, održan nekoliko dana prije toga, neće biti upamćeni po svojim konkretnim rezultatima ni po lirizmu u prozi zajedničkih službenih priopćenja. Jednako tako, u povijest neće ući kao odlučni trenuci za koordiniranje država s obje strane Atlantika na području trgovine, financija ili politike. No, oba su događaja ipak dosta važna. Bili su istodobno značajni i simptomatični pokazatelji velike želje Latinske Amerike da uskladi svoja nastojanja s europskima, a vidjelo se i kakve su frustracije i zapreke pri takvim pokušajima. Jasni su razlozi pokušaja približavanja Europe i Latinske Amerike. Meksiko je sav obuzet pregovorima o trgovinskim sporazumima s Europskom unijom, a i Mercosur (zajedničko tržište država Latinske Amerike, op. prev.). Osim toga, kandidati za mjesta predsjednika u svojim državama, kao što su Ricardo Lagos u Čileu, Fernando de la Rua u Argentini i Tabare Vazquez u Urugvaju, a svi oni imaju velike mogućnosti da zaista pobijede na izborima, žele poistovjećivanje s Europskom unijom i potporu europskih socijaldemokratskih vođa, od D'Aleme do Blaira. No, unatoč tome, to približavanje nikako da bude ostvareno. Dio teškoća dolazi zbog ovih čimbenika: bombardiranje Jugoslavije i NATO-ova intervencija na Kosovu jednostavno se nisu svidjeli državama Latinske Amerike, a europska i ljevica i desnica, osim nekih izuzetaka, poduprle su stajališta svojih vlada. Istina je i da su neki od aktualnih latinskoameričkih predsjednika prilično neskloni sadašnjem europskom načinu rješavanja socijalnih problema. Ni Zedillo iz Meksika, ni Menem iz Argentine, a ni Fujimori iz Perua, nisu ideološki blizu sjevernoatlantskog socijalizma ili tzv. socijalnoga tržišnog gospodarstva. Ali to ne znači nužno da će jednako biti i sa sljedećim naraštajem političara te regije, a ovaj filoamerikanizam sadašnjeg naraštaja djelomice je, i opravdano, izazvan čudnim stavom koji su Europljani prihvatili prije nekoliko godina. U stvari, postoji velika razlika između američkog gledanja na ostatak svijeta i načina na koji ga vidi zapadna Europa. Kad Washington pokušava uvjeriti države Latinske Amerike ili Azije, čak i stari sovjetski blok, da moraju pojačati svoju trgovinu sa SAD-om i omogućiti veća američka ulaganja, ne ograničava se samo na hvaljenje vrlina svojih automobila ili ostalih proizvoda. SAD prodaje i svoju ideologiju i svoju 'kulturu'. Ideologija je američka inačica kapitalizma, društvene organizacije, potrošačkog društva te vrijednosti i ikona srednje klase. Pokušava, dokle god može, poticati radikalizam vlastitoga slobodnog tržišta američke ideologije, krajnji individualizam i američki model društva. Možemo mi to prihvaćati ili protiviti se tim shemama i planovima, ali nitko ne sumnja da se to prodaje u paketu i da je djelotvorno, kao neka vrsta tržišne tehnologije. Naprotiv, čini se da su Europljani odustali od ideološke i promidžbene borbe protiv SAD-a. Umjesto da se bore za vlastite vrijednosti i modele, za svoju povijest i svoje uspjehe, ostavljaju dojam da su se pomirili s neukrotivom nadmoći američkih 'prijedloga'. Možda su zaboravili na pouke iz svoje povijesti. Bez 'glazbe', bez ideološke okoline i diskursa, ne mogu se osvajati tržišta, roba se ne prodaje i ne mogu se stjecati novi saveznici. Europljani su, socijalisti ali i ostali, suočeni sa svojim anglosaksonskim suparnicima, bojno polje napustili najmanje u tri glavna aspekta. Prvo, ne žele širiti svoj društveni model - ravnopravniji i solidarniji od američkoga, s boljom raspodjelom prihoda i bogatstava, s manjim kriminalom i stupnjem marginalizacije, ali stvoren po cijenu danas malo veće stope nezaposlenosti (ako se uzmu u obzir pravi podaci) te malo manje konkurentnosti, eksperimentiranja i inicijative. Radi se o dva modela demokratskoga društva i tržišnoga gospodarstva. Svaki od njih ima svoje prednosti i nedostatke, a oba se mogu nadmetati na bojnom polju ideja. Ali dok Amerikanci svoj model aktivno promiču, Europljani samo što ne kažu da je njihov dekadentan i da, prema tome, nije dobar za Latinsku Ameriku. A u najboljem slučaju, riječ je o nejasnom ponašanju. Drugo, čini se da je Europa odustala od bilo kakve nade da će njezina shema bolje regulirane i pravednije gospodarske i socijalne politike biti konkurentna. Nikada se ne hvali nesumnjivim blagodatima svojeg sustava visokog oporezivanja i velikih izdvajanja za kvalitetne javne službe: javno obrazovanje, javni prijevoz, javne prostore, dobru zaštitu okoliša i potrošača, velike javne troškove na kulturu i slobodno vrijeme te ambiciozne planove gospodarskog povezivanja itd. Europljani rezignirano i apatično toleriraju da Svjetska banka i Washington ljudima u Latinskoj Americi - sve više naivno očaranima prozirnim računicama - prodaju privatizaciju svih tih zajedničkih služba. Umjesto da Francuska promiče svoj snažno centralizirani obrazovni sustav koji je, uz japanski, vjerojatno najbolji na svijetu, ona dopušta međunarodnim dužnosnicima da pričaju Latinskoj Americi o navodnim beskrajnim koristima od decentralizacije u obrazovanju. Umjesto da Njemačka Latinoamerikance uvjeri koje su goleme prednosti sustava osiguranja čiji je cilj ublažavanje nezaposlenosti, a koji omogućava očuvanje najproduktivnije radne snage na svijetu, ona trpi američko hvaljenje vrijednosti 'fleksibilnosti' na tržištu radne snage. Treće, ni europski socijalisti, ni njihovi kolege suparnici demokršćani, ne brane svetinju - sustav socijalne zaštite koji je stvaran više od sto godina, od Bismarcka do Mitterranda, a koji su čak i najpametnije i najhrabrije glave u SAD-u pokušavale prenijeti na drugu stranu Atlantika. I dok u centru, i na njegovoj desnici i na njegovoj ljevici, i laburisti i konzervativci, i sljedbenici De Gaullea i socijalisti, i Felipe Gonzalez i Jose Maria Aznar, dok nitko od njih ne dira europske sustave mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, svi oni svejedno mirno gledaju američko nametanje i latinskoameričko oduševljavanje načinima privatne štednje za mirovinu i privatnog plaćanja zdravstvenog osiguranja. Unatoč tome što većinu stanovništva Latinske Amerike čine mladi, barem u usporedbi s Europom, i unatoč očitim nedostacima privatizacije, unatoč stalnom i gotovo jednodušnom opiranju europskih društava da se odvoje od puta koji slijede već desetljećima, vlade čiji su predstavnici došli u Rio de Janeiro, a i Svjetska banka i MMF u Washingtonu, suzdržavaju se bilo kakvih komentara pri pogledu na val privatiziranja u Latinskoj Americi. Možda se današnji Europljani više ne sjećaju kakav je bio 'modus operandi' Velike Britanije na početku XIX. stoljeća. Ne samo da je odlučila otvoriti tržišta, slomiti monopole i poticati gusare, krijumčare i pobornike neovisnosti španjolskih kolonija, nego je pomagala i onima koji su se borili za slobodu, financirala revolucije, širila liberalne ideje i pomagala uništavanju kolonijalnih režima. Činila je to novcem i oružjem, ali i svojom 'glazbom', svojim gajdama - svojom ideologijom. Govoreći rječnikom tržišta i tehnologije, Europa danas posjeduje odličan proizvod: svoje humanije društvo, solidarnije i velikodušnije, bolje zaštićeno i bolje regulirano, s većom produktivnošću, s više slobodnoga vremena i kraćim radnim tjednom, ali nema svoj 'jingle', svoj refren za prodaju. Postoje milijuni latinskoameričkih klijenata koji bi poželjeli kupiti taj proizvod, ali nikako da čuju i vide promidžbeni spot. A nema sumnje da je to tako zato što ga nitko ni ne pjeva", piše Jorge G. Castaneda, profesor međunarodnih odnosa na Universidad Autonoma de Mexico.