AU 1.VII.-DIE PRESSE-PROTEKTORAT EUROPA

AUSTRIJA DIE PRESSE 1. VII. 1999. Protektorat Europa "Da Europa nije partner nego protektorat SAD-a, poznato je. Tim riječima nam je američki politolog Zbigniew Brzezinski nedavno zario trn u ionako lako ranjivo bečko srce. No nije to učinio da bi nas povrijedio, nego da bi nas prodrmao: Americi bi Europa kao sposoban partner na posljetku isto bila draža nego kolebljiva skupina država. Kosovo, gdje se doista nije radilo o strategijskim ili gospodarskim interesima SAD-a nego o humanitarnim i, ako već političkim, svakako o europskim interesima, ne može se otkloniti kao poučan primjer. Ili će se EU doista uspraviti zbog nečega što zaslužuje naslov zajedničke vanjske i sigurnosne politike, ili ćemo jednoga dana morati dopustiti da se s nama postupa kao s kolonijom. U tom kontekstu treba gledati i položaj Austrije. Neutralnost u akcijama solidarnosti EU-a nije više moguća, no zbog ratova izvan Europe nije ni potrebna. Ne sudjelovati u nekoj zajedničkoj vojnoj akciji u Europi ili samo u pozadini s pionirima, sanitetom i arogantnom moralnom pozom, nepodnošljiv je oportunizam. Tako dalek, tako proamerički. Unatoč tomu, gledajući unatrag na zadnji jugoslavenski rat, mora se ustrajati na tomu da je izostanak ovlasti Ujedinjenih naroda bio težak nedostatak koji se ni tako plemenito motiviranim angažmanom ne smije držati bezazlenim. Točno je da Milošević inače ne bi prekinuo svoja ubilačka etnička čišćenja i da Albanci ne bi preživjeli. Ipak nije točno da kršenje prava jedne strane načelno omogućuje zloporabu zakona drugoj strani i da o dobrom i zlu odlučuje samo usporedba veličine dvaju kršenja prava: manje pobjeđuje. Takvo ponašanje širom otvara vrata desecima novih ratova i ratnih djela - od Bliskog istoka do iznova razbuktaloga kašmirskog sukoba. Za provođenje prava jačega svi pronalaze dobre razloge. Oni koji u rješavanju sukoba načelno ustraju na pravu, ne smiju ga i sami kršiti. To mora biti barem opće prihvaćena teorija - stvarnost nameće dovoljno iznimaka. No mogu li Rusija ili Kina koje u Vijeću sigurnosti imaju pravo veta, nametnuti pravo UN-a? Trajno je to, dakako, nepodnošljivo. Svakako bi, kad Francuska ili i Velika Britanija imaju takvo pravo veta, slično trebalo opremiti i Njemačku, Japan, Indiju, Brazil i druge države. Možda bi ipak trebalo potražiti naporniji, dugotrajniji i ipak malo realniji put do rješenja koje više ni jednoj velesili ne bi davalo pravo prigovora po svim pitanjima, ali bi zato dalo pravo veta većem broju važnih država u određenim pitanjima koja izravno pogađaju njihove nacionalne sigurnosne interese. Ako zatreba, Međunarodni bi sud trebao odlučiti postoje li pretpostavke za to. To bi od SAD-a zahtijevalo velike žrtve. No jednoga će dana i SAD uvidjeti da su u potpuno umreženom svijetu i njegovi vlastiti interesi uz sposoban UN na posljetku bolje zaštićeni nego po metodi vlastitoga pravosuđa. Do tada će proteći još puno vode Potomacom, Amazonom i Dunavom. No skrivati u plast sijena ono što Austrija danas naziva ozbiljnom sigurnosnom politikom, najnemaštovitije je i po značaju najlošije rješenje koje se može zamisliti" - piše Hubert Feichtlbauer.