ES 30.VI.EL PAIS SAID:DVOSTRUKA MJERILA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 30. VI. 1999. Još neka razmišljanja o ratu na Kosovu Edward Said, američki esejist palestinskoga podrijetla i profesor na njujorškom sveučilištu Columbia, iznosi svoje viđenje rata na Kosovu i stanja u svijetu: "Nitko ne može ni sumnjati da je ono što se dogodilo na Kosovu, kao posljedica okrutnosti Slobodana Miloševića, ali i NATO-ova odgovora, stvorilo lošije stanje nego što je bilo prije bombardiranja. Cijena u obliku ljudskih patnja na svih stranama bila je golema, kako glede tragedije koju su doživjeli prognanici, tako i u vezi s uništavanjem Jugoslavije, a neće biti naknade ni jednostavnih lijekova, barem dok se ne izmijeni jedan naraštaj ako ne i više njih. Kao što može posvjedočiti bilo koji prognanik, izbjeglica ili čovjek koje je ostao bez ičega, povratak kući, pravi povratak bez komplikacija, ne postoji, a ne postoji ni odšteta koja bi mogla nadoknaditi gubitak nečijega doma, društva i okruženja (osim obične osvete, koja ponekad daje fiktivni osjećaj zadovoljstva). (...) Ali nema sumnje da je nezakonito bombardiranje pojačalo i ubrzalo bijeg ljudi s Kosova. Ne može se ni zamisliti da su visoki NATO-ovi zapovjednici, s Billom Clintonom i Tonyem Blairom, ma i jednog trenutka pretpostavili da će se bombardiranjem smanjiti broj prognanika. Znakovito je da nijedan od njih dvojice nikada nije sam iskusio užase rata, da nijedan od njih nikada nije sudjelovao u nekoj bitci i da njih dvojica ne znaju što znači očajnička borba za preživljavanje, obranu i prehranjivanje vlastite obitelji. Već samo zbog tih razloga obojica zaslužuju moralnu osudu, a ako se uzmu u obzir i Clintonovi prethodni pothvati u Sudanu, Afganistanu, Iraku i po sobama Bijele kuće, trebalo bi mu se suditi kao ratnome zločincu, jednako kao i Miloševiću. U svakom slučaju, čak i prema američkome zakonu, Clinton je prekršio Ustav pokretanjem rata bez prethodnog dopuštenja Kongresa. Činjenica da je prekršio i Povelju UN-a samo dodatno pogoršava njegov slučaj, a to je već i samo po sebi ozbiljan prekršaj. Moral nas uči da ako netko želi posredovati kako bi olakšao patnje ili spriječio nepravdu (a baš to je famozna ideja o poduzimanju humanitarne intervencije koju su toliki zapadni liberali isticali kao opravdanje za bombardiranje), najprije mora biti siguran da time neće pogoršati stanje. Čini se da NATO-ovi vođe ništa nisu naučili, jer srljali su u to bez priprema, s malo informacija i bez ikakvoga razmišljanja. Time su hladnokrvno zapečatili sudbinu stotina tisuća kosovskih Albanaca, bilo zato što su ovi morali kasnije podnositi srpsko osvećivanje na sebi, ili zbog opsega i snage bombardiranja (unatoč smiješnim izjavama o njihovoj točnosti i dobroj organiziranosti), pa su morali pobjeći iz te pokrajine, kao dvostruke žrtve. A sada imamo pred sobom golemi zadatak pokušaja organiziranja povratka milijuna ljudi svojim kućama, a uopće nemamo nekakvu jasnu ideju o tome kakva će im kasnije biti sudbina. Samoodređivanje? Autonomija? NATO-ova vojna okupacija? Podjela? Polovični suverenitet? Koji su rokovi? Tko će sve to platiti? To su samo neka od pitanja bez odgovora, i to u slučaju da sporazum kojemu je pridonijela Rusija na kraju bude poštovan. (...) Ono što me najviše zabrinjava, kao američkog državljana, jest pitanje što kosovska kriza znači za budući svjetski poredak. 'Sigurni' i 'čisti' ratovi u kojima su američki vojnici i njihova oprema praktično neranjivi i koje neprijatelj svojim napadima ne može ugroziti jako me zabrinjavaju. Jer, kao što je rekao ugledni međunarodni pravnik Richard Falk, ta vrsta ratova ima istu strukturu kao i mučenje. Ispitivač-mučitelj ima sve mogućnosti za biranje i primjenu metode koju želi, a žrtva nema nikakav izbor, pa se sve vodi onako kako želi mučitelj. Sadašnji položaj SAD-a u svijetu jest položaj glupoga svađalice koji može napraviti više štete nego bilo koja sila u povijesti. Američki vojni proračun za 30 je posto veći od ukupnog proračuna svih ostalih članica NATO-a. Više od polovice država svijeta osjetile su prijetnju ili stvarnu primjenu američkih gospodarskih ili trgovinskih sankcija. Izolirane države, kao što su Irak, Sjeverna Koreja, Kuba i Libija (parije zato što ih je takvima označio SAD), trpe najveći dio jednostrane mržnje SAD-a. Jedna od njih, Irak, sada je u procesu genocidnog raspada zahvaljujući američkim sankcijama koje nemaju nikakav razuman cilj, osim zadovoljavanja osjećaja pravednoga bijesa Sjedinjenih Država. Što SAD time namjerava postići, i što svijet kaže o njegovoj moći? To je jeziva poruka koja nema nikakve veze sa sigurnošću, obranom državnih interesa ili dobro određenim strateškim ciljevima. Sve upućuje na iskazivanje moći, i ništa drugo. A kad Clinton Srbima i Iračanima kaže da neće dobiti nikakvu vrstu pomoći za zemlju koju je uništio ako ne smijene svoje vođe, njegova arogancija zaista nema granica. U ovim okolnostima, međunarodni sud u Haagu, koji je Miloševića proglasio ratnim zločincem, ne može opstati i uživati povjerenje ako iste kriterije ne primijeni i na Clintona, Blaira, Albrightovu, Sandya Bergera, generala Clarka i sve ostale čiji je ubilački cilj bio jači od pojma poštenja i poštovanja ratnih zakona. U usporedbi s onim što je Clinton učinio Iraku, Milošević je, u svoj svojoj okrutnosti, običan početnik na lošem putu. A Clintovi su zločini još gori i zbog licemjerja, a najgore od svega jest to što, čini se, vara neoliberale koji sada vladaju svijetom pod NATO-ovim nadzorom. Bolje je biti pošteni konzervativac nego lažni liberal. Ovu bolesnu situaciju dodatno pogoršavaju i mediji, koji su umjesto nepristranih sredstava za informiranje postali subjektivni svjedoci ratne gluposti i okrutnosti. Tijekom 79 dana, koliko su trajala bombardiranja, vidio sam najmanje 30 NATO-ovih dnevnih informativnih emisija, a ne mogu se sjetiti više od 5 ili 6 pitanja novinara u kojima se dovode u pitanje gluposti koje su bubetali Jamie Shea, George Robertson i, što je bilo najgore, Javier Solana, NATO-ova marioneta koji je prodao svoju 'socijalističku' dušu globalnoj hegemoniji SAD-a. Mediji nisu pokazali ni najmanji trag sumnjičavosti, uopće nisu ni pokušali 'razjasniti' NATO-ove stavove, a koristili su umirovljene časnike (nikada žene) koji su objašnjavali ljepote užasa bombardiranja. A liberalni kolumnisti i intelektualci, čiji je, na neki način, i bio ovaj rat, okretali su glavu da ne vide uništavanje srpske infrastrukture (šteta se procjenjuje na oko 136 milijarda dolara) i zanosili se idejom da 'mi' djelujemo na sprječavanju etničkoga čišćenja. A najgore od svega jest činjenica da su mediji jako malo izvješćivali o prosvjedima protiv rata u SAD-u, Italiji, Grčkoj i Njemačkoj. Nitko se nije sjetio što se dogodilo u Ruandi prije četiri godine, ili u Bosni, a nije bilo riječi ni o tome da je Tuđman prognao 350 tisuća Srba. Nije se pričalo o stalnim zločinima koje Turci čine među Kurdima, ni o ubijanju više od 560 tisuća iračkih civila, a ni, vratimo se tamo gdje je sve počelo, o izraelskom etničkom čišćenju provedenom nad Palestincima 1948., a ono se i nastavlja sve do danas uz potporu liberala. Po čemu se ideje i djela Baraka, Sharona, Netanyahua i Eltana razlikuju od Miloševićevih i Tuđmanovih, u nastupu prema drugim, 'inferiornim' narodima? U razdoblju poslije hladnoga rata i dalje se postavlja isto pitanje: hoće li SAD vladati svijetom svojom prljavom vojnom i gospodarskom politikom, koja zna samo za dobit i oportunizam, ili će se razviti dovoljno snažan moralni i intelektualni otpor takvoj politici? Za nas, koji živimo u ovoj sferi i koji smo američki državljani, najvažnija je zadaća demistifikacija lažnog jezika i slika koje se rabe za opravdavanje američkoga licemjerja i prakse te povezivanje američke politike u Burmi, Indoneziji, Iranu i Izraelu s ovim što se sada radi u Europi (osiguravanje mjesta za američka ulaganja i business) te dokazivanje da je to zapravo ista politika, iako se nastoji prikazati drukčijom. Nema otpora bez pamćenja i generaliziranja. Ako je etničko čišćenje zlo u Jugoslaviji, a naravno da to jest, onda je to nešto loše i u Turskoj, Palestini, Africi i ostatku svijeta. Krize ne završavaju onoga dana kad ih CNN prestane pokrivati. Ne smije biti dvostrukih mjerila. (...)"