FRANCUSKA-LIBERATION OD 9.6.99.NATO I DIPLOMACIJA OKO KOSOVA

FRANCUSKA LIBERATION 9. VI. 1999. NATO nije pobijedio na američki način "Rat treba znati završiti. A način na koji se završava ovaj veliki sukob na europskom tlu primjer je diplomatske montaže s brojnim posljedicama. Sukob između Sjevernoatlantskog saveza i Jugoslavije počeo je bombardiranjem koje je trebalo biti kratko i odlučno; nakon 77 dana, ono je na putu da se završi pobjedom i nagodbom u isto vrijeme. Ponajprije pobjedom Saveza nad Miloševićem, koji danas mora prihvatiti ono što je odbijao u Rambouilletu: samoupravu Kosova koju će jamčiti međunarodne snage sastavljene većinom od NATO-ovih postrojba i povratak stanovnika Kosova albanskog podrijetla kojih se htio osloboditi silom. Može se tješiti da se 'predaje' UN-u, a ne NATO-u, da je suverenitet Jugoslavije, na papiru, sačuvan i da je on sam još na vlasti. No njegova je zemlja uništena i neće dobiti pomoć za obnovu sve bude na vlasti. On je i prvi državni poglavar na dužnosti koji je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Uostalom, pozivanje na Međunarodni kazneni sud uvršteno je u rezoluciju UN-a, unatoč ruskoj suzdržanosti. Taj uspjeh ima neprijeporan politički domet: prvi put nakon raspada Jugoslavije, godine 1991., dan je pravi poticaj za uhićenje Slobodana Miloševića, čovjeka koji se izvukao i nije kažnjen za prijašnje zločine počinjene u Hrvatskoj i u Bosni. Iako zacijelo neće vrijediti kao primjer izvan Europe, slučaj pokazuje da se na Starom kontinentu etničko čišćenje više neće podnositi. Deset godina nakon pada Berlinskog zida i nicanja nacionalizama u bivšim komunističkim zemljama, ta potvrda načela potpomognuta silom označuje prekretnicu. Ipak nagodba. Ne toliko s jugoslavenskim predsjednikom, iako i sam njegov ostanak na vlasti pokazuje da je Savez imao ograničenu zadaću. No, način izlaska iz krize svakako je poprimio izgled teško postignute diplomatske nagodbe, ponajprije između Zapada i Rusije koja je sudjelovala u svim prethodnim fazama kosovske krize, ali je grubo odgurnuta u stranu 24. ožujka, kad je NATO započeo udare. Ton se brzo povisio, tako da je Boris Jeljcin prijetio Zapadu 'trećim svjetskim ratom'... Uloga Rusije. Na koncu, Rusija je imala, istaknuo je jučer jedan visoki francuski dužnosnik, odlučnu ulogu: 'Bez nje se ne bi postiglo rješenje', kažu u Parizu. S jedne strane, zato što je u svakom važnom trenutku krize radila u korist Zapada, prepuštajući Miloševića sve većoj izolaciji, unatoč sklonosti vlastite javnosti. S druge strane, zato što je požurivala povratak međunarodnoj zakonitosti koju NATO nije poštovao. Rusija ovaj rat završava u nevjerojatnim prilikama: njezin je položaj ojačan zato što je na koncu omogućila da se pronađe mirno rješenje, ali je, čineći ustupak za ustupkom, uspjela postići tek neka izvanjska preuređenja. Na koncu je SAD platio najveću cijenu za nagodbu. To je najveći paradoks za prvu vojnu silu svijeta čija je vodeća uloga u vojnoj strani operacije bila očita. No, pobjedu nije donio američki plan. Bill Clinton nije htio ni Rusiju, ni UN, a morao ih je prihvatiti kako bi izišao iz sukoba koji je predugo trajao. Simbol tog odnosa snaga bila je ljutnja generala Wesleya Clarka u četvrtak navečer, kad su Europljani htjeli ograničiti udare na srpske vojne ciljeve kako bi povećali izglede za mir koji se nazirao. Zapovjednik NATO-a je vikao i zapovijedio da se dade nekoliko američkih zrakoplova, ali nije mogao nametnuti svoje mišljenje. Da je zračni rat bio brz i djelotvoran, NATO bi se pojavio ojačan, kao nezaobilazni policajac, na štetu oslabljene Europe. U trenutku završnog računa, NATO je pobijedio, ali sukob na Kosovu nije označio preokret u pravilima međunarodne igre, a osobito ne gubljenje uloge Vijeća sigurnosti UN-a, zbog čega se Francuska raduje. Nagodba pobjedu čini skromnijom", zaključuje Pierre Haski.