DNEVNI PREGLED BR. 124 - 29. LIPNJA 1999.

NJEMAČKI RADIO - RDW 28. VI. 1999. Pregled tiska "Kosovo je opet česta tema komentara u njemačkim medijima, prije svega zbog stalnog izbijanja nasilja. 'Westdeutsche Allgemeine Zeitung' iz Essena razmatra mogući razvoj stanja: 'Teški posao normalizacije života neprestano prekida novo izbijanje mržnje. Tu je mržnju za sobom ostavio rat i nemilosrdno protjerivanje kosovskih Albanaca koje su provodili Srbi. Ali, on počiva i u prastarim sukobima u toj regiji. Kao što postoji velikosrpski nacionalizam, postoji i velikoalbanski. U stvarnosti, NATO gdje god može štiti domaće Srbe od progona kosovskih Albanaca koji se vraćaju kući. Hoće li on to morati vječno činiti, jer se drukčije neće moći spriječiti ubijanje?', pita se sumnjičavo 'Westdeutsche Allgemeine Zeitung' iz Essena. 'Stuttgarter Nachrichten' osvrće se na ulogu mirovnih postrojba: 'Rastuće etničke napetosti odavno su postale najveći problem za KFOR. Mirovne postrojbe bi trebale imati pod nadzorom kako 340 tisuća povratnika, tako i 450 tisuća izbjeglica čiji se povratak očekuje. Ali, kako bi to trebalo funkcionirati, to prije što je na Kosovu razmještena tek polovica od planiranih 50 tisuća vojnika KFOR-a? Zapadne vlade moraju što brže na Kosovo poslati svoje vojnike kako bi spriječile novi krug etničkih zvjerstava. Na kraju krajeva, osvetnički napadi nisu za NATO došli neočekivano. Ako je kosovska intervencija služila obrani ljudskih prava na albanskoj strani, onda to isto sada mora vrijediti i za Srbe', naglašava dnevnik 'Stuttgarter Nachrichten'. 'Neues Deutschland' iz Berlina primjećuje: 'Na Kosovu ništa nova, moglo bi se reći, parafrazirajući naslov jedne poznate proturatne knjige. Na brojnim mjestima te južne srbijanske pokrajine gore kuće, ali ovaj put uzročnici toga zla nisu ni srpske paravojne snage ni piloti NATO-ovih bombardera. Sada udarac uzvraćaju kosovski Albanci - bijesni zbog svojih razorenih kuća ili zbog općeg osvetničkog raspoloženja prema Srbima. Postrojbe KFOR-a mogu - kao u Kosovskoj Mitrovici koja, očito, postaje novi Mostar - samo najvećom mukom spriječiti masovne sukobe Albanaca i Srba. Zapovjednik KFOR-a zahtijeva brzo pojačanje, a od predviđene uprave Ujedinjenih naroda nema gotovo ni traga: 'vrijednosna zajednica' je bolje pripremljena za rat nego za mir', ironično primjećuje 'Neues Deutschland' iz Berlina. 'Nuernberger Zeitung' analizira značenje mirovne misije za susjedne zemlje i Europu općenito: 'Susjedne zemlje, Albanija, Makedonija, Bosna i Hercegovina, ali i Bugarska i Rumunjska, promatraju razvoj stanja na Kosovu Argusovim očima. Ako Zapadu pođe za rukom preobrazba društva, to će možda uspjeti i u ostatku regije. Pokus ne smije propasti, jer posljedice za Europu i Zapad bile bi katastrofalne', upozorava 'Nuernberger Zeitung'. 'Mittelbayerische Zeitung' iz Regensburga bavi se pitanjem koordinatora Sporazuma o stabilnosti, za koji je Njemačka predložila Bodoa Hombacha, čemu su se usprotivile Austrija i Grčka. 'Početkom prošloga tjedna Schroeder je američkom predsjedniku Clintonu rekao da za povjerenika za Balkan treba uzeti najboljeg čovjeka kojega se može pronaći u Europi, bez obzira na to iz koje je zemlje. 'To bi me zanimalo', navodno je rekao čak Clinton. I zatim se predlaže Hombacha? Ne, pa to nije moguće. Schroeder time nanosi štetu ne samo svom ugledu, nego i upravo stvorenoj novoj funkciji, a i mirovnom procesu na Balkanu. Briga za tamošnje ljude mora doista biti važnija od zbrinjavanja jednog njemačkog kratkoročnog šefa kancelarova ureda koji je ometao mir bonnske koalicije. Možda bi prava alternativa bilo imenovanje Guenthera Verheugena, koji doista raspolaže izvrsnim vanjskopolitičkim iskustvom', predlaže 'Mittelbayerische Zeitung' iz Regensburga. Bonnski 'General-Anzeiger' u vezi s time naglašava: 'Ni sav bečki šarm nije mogao prekriti provokativni način na koji Gerhard Schroeder želi da Bodo Hombach, koji je postao neupotrebljiv u kancelarovu uredu, nestane u klancima Balkana. Beč ima dokazane stručnjake za jugoistočnu Europu i otporom protiv Hombacha želi sačuvati šanse za vlastitog kandidata. Ali, samo to ne objašnjava tvrdo držanje Beča, s kojim se slaže većina članica Europske unije. Kancelarov ured samo što nije uništio povjerenje koje je proteklih mjeseci teškom mukom izgradila vanjska politika Joschke Fischera u europskim glavnim gradovima kao što je Beč, ali i Prag i Budimpešta', upozorava 'General-Anzeiger' iz Bonna". (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 28. VI. 1999. Pregled tiska "Europski tisak donosi pregršt napisa o Kosovu. U komentaru naslovljenom 'Pouke kosovskog rata', hamburški 'Die Welt' piše kako, premda je cilj NATO-ovih zračnih udara bio zaštita kosovskih Albanaca, to nije postignuto. Ženevski list 'Le Temps' donosi zanimljiv tekst pod naslovom 'Novi Sad, glavni grad Vojvodine, želi se osloboditi nadzora iz Beograda'. List ističe da se vojvođanski čelnici sve više udaljavaju od onih u glavnome gradu Jugoslavije. List navodi riječi Gordane Draganić, koja radi u lokalnom listu 'Nezavisni', a kaže da su sve jače želje za dobivanjem autonomije. (BBC) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 28. VI. 1999. Hrvatski Predsjednik dotjeruje nacionalni mit "Za vođu čija mala balkanska država nije kadra isplaćivati mirovine, spasiti banke od sloma ili zaustaviti sve veće nezadovoljstvo, čini se da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman neobično zaokupljen nacionalnim mitom", javlja iz Zagreba Chris Hedges. "Tuđman, koji je prošloga tjedna nagađao kako bi da nije političar vjerojatno osvojio Nobelovu nagradu kao povjesničar, najavio je da šalje znanstvenike u Tursku radi istraživanja utjecaja starih Hrvata u pretkršćanskoj hetitskoj civilizaciji. 'Hrvati su živjeli u blizini ovog područja 1800. godine prije Krista', izjavio je on u emisiji na državnoj televiziji, sjedeći pored drevne glinene posude s crtežom šahovnice. 'Pitanje je, koju su ulogu oni igrali? Jesu li bili sluge ili gospodari?' Upravo je šahovnica, ovdje sveprisutni hrvatski nacionalni simbol, potaknula Tuđmana kad je tijekom posjeta Turskoj spazio crtež među arheološkim ruševinama. Dok je bio tamo, bivši je komunistički general također obavijestio svoje domaćine da je Hrvatska dala 30 velikih vezira koji su vladali turskim carstvom. 'Crtež šahovnice njemu znači jedno, a drugim istraživačima drugo', izjavio je Ivo Banac, profesor povijesti s Yalea i hrvatski politički komentator. 'Tuđman vjeruje u sukob civilizacija i hrvatsku ulogu države s prve crte bojišnice u borbi protiv pravoslavnog i muslimanskog istoka.' 'Nisam siguran', dodao je Banac, 'kakvo ćemo sad objašnjenje dobiti o svom novom položaju vladara turskoga carstva i Hetita.' Tuđman, 77, koji pati od raka želudca, možda će pronaći odgovor, a - bude li tako - mediji pod njegovim nadzorom, posebno državna televizija, sigurno će taj odgovor emitirati. U međuvremenu njegova zemlja vjerojatno neće isijavati novu hrvatsku slavu. Posljednjih mjeseci policija je često zaprječavala ulice prema zgradi Sabora, u srcu starog Zagreba, sprječavajući ljutite radnike da izraze svoje nezadovoljstvo zbog mjeseci neprimanja plaća. U svibnju su rad obustavili radnici državne željeznice, a u lipnju zaposlenici državnih hotela, udarajući u srce onoga što je ostalo od hrvatskog turizma iscrpljenoga ratom. Prema američkom veleposlanstvu, računi 28.000 kompanija i tvrtki blokirani su jer ne mogu podmirivati svoje obveze. Ispitivanja javnog mnijenja govore da će na parlamentarnim izborima, koji bi se trebali održati ove godine, oporba poraziti vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu u omjeru 2 prema 1. Tuđman živi zaštićen na svom luksuznom predsjedničkom posjedu i izaziva ljutnju javnosti. On uporno ustraje, primjerice, da se zagrebačka nogometna momčad zove Croatia umjesto Dinamo, kako se nekad zvala, i gleda utakmice iz gotovo praznog stadiona, dok se izvan stadiona navijači povremeno sukobljavaju s policijom. Ljutnja zbog Tuđmanova diranja u nogometnu momčad pogoršana je člankom, objavljenom u tjedniku Nacional, o dojavljenim informacijama koje naznačuju da je obavještajna služba ucijenila suce kako bi osigurali da omiljena Predsjednikova momčad osvoji državno prvenstvo. U pokušaju da zaustavi objavljivanje članka, antiteroristička je policija u subotu drugi put upala u dom izdavača, Ive Pukanića, tražeći dokumente. Policija je izjavila da će od državnog tužitelja tražiti da uloži tužbu protiv Pukanića zbog kršenja zakona o državnoj tajni, nakon što su pronašli povjerljive državne obavještajne dokumente u njegovu domu. Političari iz oporbe iskoristili su izjavu kao potvrdu da su navodi protiv Tuđmana istiniti. 'On je posve sam', izjavila je Tamara Pavlica, jedna od direktorica neovisnog Radija 101. 'Okružuje se savjetnicima koji mu pričaju bajke.' Tuđman, čiji snažan nacionalizam i sklonost etnički čistoj državi na Balkanu nadmašuju samo taktike jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića, sve više se oslanja na svoje čvrstorukaške sljedbenike, uključujući svoga glavnog savjetnika Ivića Pašalića. Pašalić, 37, dolazi iz hrvatskog dijela Bosne, poznatog kao Hercegovina, i nadzire državnu sigurnosnu službu. On je istisnuo umjerene članove vlade, uključujući bivšeg ministra obrane Andriju Hebranga. Čvrstorukaški nacionalisti sve su otvoreniji. Oni su prikupili više od pola milijuna dolara u aukciji slika 18. lipnja za 'naše hrvatske junake' koji čekaju suđenje za ratne zločine u Haagu. Ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović pojavio se u zračnoj luci da bi dočekao jednog od optuženih Hrvata, koji se vratio kući nakon što ga je međunarodni sud osudio na kaznu koju je već odslužio očekujući suđenje. Ako oporbena koalicija pod vodstvom socijaldemokrata Ivice Račana preuzme nadzor nad parlamentom, nije sigurno da će vođe vladajuće stranke, od kojih su se mnogi obogatili od prodaje ili nadzora državne industrije, bez borbe predati vlast. Opet slijedeći primjer Miloševića, koji je izazvao masovne prosvjede kad je spriječio oporbu da preuzme mjesto beogradskog gradonačelnika osvojeno u izborima 1996., Tuđman je nakon izbora 1997. spriječio oporbu da preuzme ured gradonačelnika u Zagrebu. Tada je Tuđman izbjegao javni gnjev koji je provalio na Miloševića. Slično ponašanje u ovogodišnjim parlamentarnim izborima, izjavili su zapadni diplomati, moglo bi izazvati prosvjede i ulične sukobe koji u Hrvatskoj nisu viđeni otkad je 1990. Tuđman stigao na vlast i počeo tražiti neovisnost od bivše Jugoslavije. 'Tko god dođe na vlast, imat će velikih teškoća', izjavio je Račan, misleći posebno na moć Tuđmanove stranke, HDZ-a. 'Hercegovački lobi je snažan i nadzire mnoge snažne unutarnje strukture. Gospodarstvo i socijalna situacija su strašni, no moramo slomiti moć koju HDZ ima u zemlji, želimo li prijeći iz autokratske u demokratsku državu.' Tuđman se ne doima uznemirenim. U svom nedavnom televizijskom pojavljivanju, on je radosno odbacio rastuću snagu oporbe izjavom da su 'nacionalna pitanja važnija od demokracije'. 'Osim toga', dodao je, 'znamo da je između 15% i 20% hrvatskog naroda protiv hrvatske države.'" THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. VI. 1999. Uhitite ratne zločince "Ponuda američke vlade od 5 milijuna dolara za informacije koje bi vodile uhićenju i suđenju Slobodanu Miloševiću i drugim ratnim zločincima dobrodošao je znak ozbiljnosti. UN-ov sud ne traži osvetu, i njegove optužnice nisu samo svjetlo sa strane u ratovima u Bosni i na Kosovu. Rad suda je potraga za pravdom i odgovornošću, koja je u samoj srži onoga što treba Balkanu, i trebala bi biti u samom središtu američke i savezničke politike. Zapadne se sile nisu uvijek ponašale u skladu s tim. Vođe optuženi za neke od najgorih zločina u bosanskom ratu ostaju na slobodi, iako su ih vojnici NATO-a mogli uhvatiti da su tomu poklanjali veću važnost. Kad je sud podigao optužnicu protiv Miloševića, neki su američki dužnosnici privatno zbog toga žalili, vjerujući da će to produžiti rat na Kosovu. Uskoro se to pokazalo netočnim; Milošević je pristao na zahtjeve NATO-a, usprkos, ili možda čak djelomično i zbog optužnice i međunarodne izolacije koja ide uz nju. (...) Američko uključenje na Balkanu, govorio je Clinton mnogo puta, ima svrhu da potiče ozračja u kojima ljudi različite etničke pripadnosti mogu zajedno živjeti u miru i u kojima se za zločine iz prošlosti ispašta tako da se krivcima sudi, umjesto da se ljudi osvećuju svakom tko pripada istoj etničkoj skupini kao i zločinac. Posljednje načelo ono je što sada gledamo - kosovski Albanci spaljuju srpske kuće. Ono prvo - načelo pravde i odgovornosti - bit je međunarodnoga suda za ratne zločine. Suđenja će također biti presudna kako bi se Srbima i Hrvatima pomoglo da se pomire s grijesima prošlog desetljeća. Otrovna je propaganda razbuktala nacionalističke strasti i, posebno u Srbiji, hranila mitologiju Srba kao vječitih žrtava. Suprotstaviti se toj mitologiji, časno se suočiti sa zločinima koje je počinio ne samo Milošević već i bezbrojni sljedbenici, neće biti lako. Trijezno suđenje u Haagu, s punim prikazom dokaza i pravednom ulogom obrane, može pružiti neprocjenjivu pomoć", zaključuje uvodničar u članku koji list prenosi iz 'The Washington Posta'. Razvijanje doktrine humanitarnog ratovanja "Pouke koje je Bill Clinton izvukao iz kosovskoga rata postavljaju plemenite i ambiciozne izazove ne samo pred američki narod već i pred Predsjednika i njegova neizabranog nasljednika. Moraju se spojiti volja naroda i nadahnuto vodstvo, težimo li ostvarenju nada koje je Clinton izrazio poslije kosovskog iskustva", piše Jim Hoagland. "Predsjednik obećaje budućnost u kojoj su Amerikanci spremni vojno intervenirati ako to može zaustaviti opći rasni ili etnički pokolj 'unutar ili izvan' granica drugih zemalja. On vidi budućnost u kojoj Sjedinjene Države aktivno surađuju s UN-om i drugim međunarodnim tijelima u ometanju i kažnjavanju političkih masovnih ubojica. On obećaje novi svjetski poredak - iako izbjegava tu frazu, koju je predsjednik Bush tijekom Zaljevskog rata nakratko popularizirao i zatim odbacio. Putujući prošloga tjedna Balkanom, Clinton je Sjedinjene Države obvezao da vode računa o posljedicama pokretanja suvremenog rata niskog rizika u razorenoj zemlji trećeg svijeta, za razliku od onog što su on i Bush radili u Iraku i drugdje. 'Moramo postići mir', rekao je Clinton vojnicima NATO-a u Makedoniji. 'Tad narodima svijeta možemo reći: Bilo da živite u Africi ili srednjoj Europi ili negdje drugdje, napadne li netko nevine civile i pokuša ih masovno ubijati zbog njihove rase, etničke pripadnosti ili vjere, a mi to možemo zaustaviti, mi ćemo to i učiniti.' Clintonova doktrina humanitarnog ratovanja dobiva svoj oblik. Clinton ju je izložio u talijanskoj zračnoj bazi Aviano, zatim pred kosovskim izbjeglicama u Makedoniji i u intervjuu za CNN o temi istoga europskog posjeta. Ona se ne može odbaciti kao puka retorika. Riječi poput ovih imat će učinka, bez obzira na to kako će ih Clinton na kraju uporabiti i kakvo će stajalište prema njima zauzeti. Clinton je bio ozbiljan o pitanju Kosova. On zračnu kampanju nije tretirao kao nešto usputno, što je opetovano činio s raketnim napadima na Irak. Rezultat koji je postigao na Kosovu ne briše automatski njegovu reputaciju uporabe riječi kao da sutra ne postoji, ali bi trebao voditi trijeznom razmatranju njegova stajališta prema posljedicama rata kojeg je vodio. Ovaj je put Predsjednik djelovao smiono i govorio ambiciozno. Prošloga je tjedna na Kosovo poslao 56 forenzičara iz FBI-a da bi prikupili dokaze za UN-ov sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Sjedinjene Države najavile su 5 milijuna nagrade za uručenje Slobodana Miloševića sudu. Ta aktivna američka potpora glavnoj tužiteljici suda Louise Arbour, u velikoj je suprotnosti s Bushovim brzim odbacivanjem mogućnosti gonjenja Sadama Huseina kao ratnog zločinca 1991. To je u suprotnosti čak i s Clintonovom prošlošću u polju međunarodnog pravosuđa. Prije godinu dana njegova je vlada ometala uspostavu međunarodnog kaznenog suda UN-a, koji bi imao veliku moć u gonjenju zločinaca. Clintonov cilj zadržavanja Sjedinjenih Država u mirotvorstvu i obnovi Balkana, uz europsko vodstvo i financiranje, zavrjeđuje potporu Kongresa i javnosti. On shvaća da jedanaest tjedana duga bombaška kampanja, koju su uglavnom provodili američki zrakoplovi, ne može imati dugotrajni pozitivni učinak - niti krajnje opravdanje - ako se pokušaji ostvarivanja pravde i demokracije na poslijeratnom Balkanu ne istjeraju do kraja. Održivost strateške doktrine izgrađene na dužnosti da se intervenira sad će biti testirana. Europska gospodarska moć i prijetnja koju Balkan predstavlja za stabilnost kontinenta daju NATO-u i mogućnost i jasnu potrebu da pomogne ispuniti Clintonova obećanja ljudima iz regije. Uspjeh je moguć, iako daleko od toga da je zajamčen. Manje je očito na koji način Predsjednik Ameriku namjerava uključiti u provedbu reforma međunarodnog sustava koji rutinski dopušta da se strahote Iraka, Ruande, Bosne, Kosova itd. zatruju, eksplodiraju, i zatim zatruju kako bi dovele do nove eksplozije. Činjenica da su se te strahote događale unutar državnih granica velikim je silama u prošlosti davala prikladnu izliku za nemiješanje. Kosovska kampanja, prema Clintonovu tumačenju, odbacila je granice kao zapreku za pokretanje vojne akcije. Vođe sad moraju odlučiti u kom trenutku intervencija radi zaustavljanja i kažnjavanja masovnih ubojstava postaje njihova dužnost - gdje god je potrebna. Bombardiranje NATO-a na njegovu južnom rubu, ali još unutar Europe, bez posebne ovlasti UN-a, zadovoljilo je test, po mom mišljenju. No kad bi NATO tu dužnost preuzeo po vlastitom nahođenju u Africi ili na Bliskom istoku, kao što Clinton, čini se, govori da bi se sad moglo dogoditi, bilo bi to opasno presezanje za savez i Sjedinjene Države. Clinton je pred narod stavio mramornu ploču iz koje treba načiniti skulpturu, iz riječi i akcija njega i njegovih nasljednika. Razboriti politički vođe mogu se sporiti o tome gdje počinje i završava američka dužnost da intervenira, i razumni glasači zatim mogu birati između njih. To je pitanje koje ni kandidati ni glasači ne mogu zanemariti u američkim izbornim kampanjama koje se približavaju." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 28. VI. 1999. Izgledi za Srbiju "Balkan je zatrpan nedovršenim poslovima: narodna pomirba u Bosni, obnova na Kosovu. I, ne zaboravite Srbiju. Njezine su potrebe poslije kosovskog sukoba goleme - pretrpjela je više od 29 milijarda dolara štete, samo u infrastrukturi, prema sadašnjim procjenama. No Srbiji je najpotrebnija politička reforma. Iz nje bi mogla proizići obnova širokog dometa. U ovom trenutku nazočnost Slobodana Miloševića ometa politički razvoj Srbije. Milošević i njegovi saveznici trude se spasiti položaje. Oni manevriraju kako bi stekli još veću moć - nametanjem ograničavajućih zakona i proglašavanjem svojih protivnika izdajicama. No Miloševićeva je oporba nedvojbeno velika. Srbi koji napuštaju Kosovo jedan su izvor nezadovoljstva. Milošević je godinama iskorištavao njihov status manjine na Kosovu, obećavajući da njihovi interesi nikad neće biti pogaženi. Zauzvrat, oni su bili među njegovim najvjernijim zagovornicima. Sad se njihov bijes okreće protiv njihova nekadašnjeg junaka. Nezadovoljni su i jugoslavenski vojnici koji se vraćaju s Kosova. Oni su održali prosvjede zbog zaostatka u isplatama njihovih zarada. Vlada pati od manjka gotovine pa joj je važno zatomiti takve prosvjede. Srpsko gospodarstvo, koje je prije savezničkog bombardiranja bilo klimavo, sad je slomljeno. U međuvremenu, beogradski političari koji zagovaraju reformu pozivaju na promjenu vodstva i prijevremene zbore. Njihove pozive podupire svećenstvo srpske pravoslavne crkve, koje je zatražilo Miloševićevu ostavku. To je najbolja stvar koju on može učiniti za svoju zemlju. Miloševićeve su opcije uvelike sužene njegovim statusom optuženika za ratne zločine. Zasad, međutim, on pokušava međusobno zavaditi svoje političke protivnike kako bi spriječio pojavu alternativnog vodstva. Toj strategiji, na nesreću, pomaže rascjepkano stanje oporbe. Što može Zapad učiniti da bi oslabio Miloševićevu moć i ubrzao promjenu? Saveznice su pojasnile da će pomoć za obnovu početi stizati u Srbiju tek kad Milošević ne bude više na vlasti. One su otvorile vrata humanitarnoj pomoći, i velika količina toga bit će potrebna prije sljedeće zime. Pomoć bi trebala uključivati obnovu osnovnih usluga, poput opskrbe strujom i vodom. Znatnija bi pomoć trebala otići u drugu jugoslavensku republiku, Crnu Goru. Ona je ostala neutralna tijekom rata te se trudi odmaknuti od beogradskog poretka. Budući da Milošević nadzire državne medije, postoji zabrinutost da će se prosječnom Srbinu govoriti da sva pomoć stiže od jugoslavenske vlade, kao i da mu se nikad neće reći što se zaista dogodilo na Kosovu. No nesumnjivo, priča se da su se bučna Miloševićeva obećanja još jednom pokazala praznima: Kosovo je u rukama mirotvoraca NATO-a - zapravo, izgubljeno je. Duboko nezadovoljstvo u Srbiji mogli bi iskoristiti ultranacionalisti, koji su još opakiji od Miloševića. To bi se nezadovoljstvo također moglo pretvoriti u konstruktivnu promjenu, koja bi na posljetku dopustila Srbiji da u miru živi sa svojim susjedima. Važan je način na koji vanjski svijet sad postupa prema toj balkanskoj državi. Humanitarnu pomoć treba proširiti i osigurati njezino povećanje kad Milošević ode s vlasti. Humanitarna pomoć treba stizati, a kad Milošević ode trebalo bi ju pojačati", zaključuje uvodničar lista. NJEMAČKA DIE WELT 28. VI. 1999. Pomognite Balkanu da si pomogne sam! Balkan često izjednačuju s ratom, korupcijom, plemenskim svađama i drugim tužnim stanjima. 'Balkanizacija' je prešla u opće govorno blago, pri čemu nama u srednjoj Europi nije jasno da je to za stanovnike jugoistočne Europe grubo pojednostavnivanje. Površni promatrači prigovaraju da je Balkan posljednjih godina opravdao svoj glas. Dakle, beznadan slučaj? Ne smijemo se pomiriti sa stanjem iz čistog egoizma. Balkan, bolje rečeno jugoistočna Europa, na osjetljivu je mjestu našega kontinenta. Dodiruje Rusiju, narode na Crnom moru, Tursku i istočno Sredozemlje s arapskim svijetom. Tu se mogao vidjeti razlog zašto se međunarodna zajednica umiješala prije četiri godine u Bosni, a i sada na Kosovu. Zarazu nitko ne želi. Utoliko je manje poželjno da budu ugroženi stabilnost, gospodarski razvitak i mir u Europi. Zarazno može biti sve što se odigrava na nešto više od jednog sata leta od nas. Napravili smo prvi korak. Na kraće ili dulje vrijeme, uspostavili protektorat na Kosovu. No, to nije dovoljno. Stoga je pod njemačkim predsjedanjem Europskom unijom prihvaćen Sporazum o stabilizaciji jugoistočne Europe. To je ispravna odluka, jer svi su problemi tamo manje ili više povezani, preko manjina, zajedničke povijesti, upitnih granica i, ne manje važno, činjenice da je taj gospodarski prostor zanimljiv samo kad je sve zajedno. Inače, infrastrukturni problemi mogu se riješiti samo prekoračujući granice, od pitanja opskrbe energijom do borbe protiv kriminala, a da se o oživljavanju gospodarstva i ne govori. Stoga je otvorena perspektiva da se i tu regiju uključi u europski proces integracije. Oni koji nisu kandidati za pristup, trebaju biti uključeni na način koji tek treba definirati. No, važna je perspektiva! Oni koji ne vide budućnost, skloni su produžiti vlastiti kaos. Trebali bismo pridonijeti kako god možemo da se to ne dogodi. Europa želi demokraciju kao temelj zajedničkoga života. Neke države, poput Rumunjske i Bugarske, na dobrom su putu. Druge pak, poput Makedonije, do sada su sasvim dobro podnijele teške terete. Sada treba u Albaniji izgraditi sposobnu upravu, u Bosni osigurati suživot Srba, Hrvata i Bošnjaka, a u Jugoslaviji, po mogućnosti, uvesti demokraciju bez Miloševića. To je ipak najteže. Sigurno je ispravno ne dati novac na raspolaganje sve dok se time podupire režim koji je mnoge stajao života, a međunarodnu zajednicu mnogo novca. No, u tehničkim bi pitanjima Srbe trebalo uključiti. Trebalo bi putem radija i televizije, npr. preko Crne Gore, pružati redovite informacije svim Jugoslavenima i poduprijeti one skupine koje se bore za slobodu mišljenja i demokraciju. No, to moraju napraviti Srbi sami, pri čemu će biti dug proces ukidanje onih mitova i iluzija koje su bile razlog sukoba. Gospodarstvo pri tomu ima presudnu ulogu. Bez srednje klase koja sve to nosi, nema demokracije. Treba li, dakle, toj regiji darovati novac? Ne! Novac nam je potreban da uklonimo ratnu štetu, pomognemo izbjeglicama i, ponajprije na Kosovu, spriječimo glad. No, za sve ostalo trebalo bi dati dugoročne kredite s niskim kamatama. Stručnjake i studije o ostvarivosti trebali bismo platiti mi, ali u načelu zemlje moraju naučiti da ono što se ulaže, treba zaraditi. Tako je bilo i kod nas poslije rata. Robu koju je SAD u okviru tako često spominjanog Marshallovog plana dao za europski program obnove, korisnici su morali platiti. Novac je ipak ostajao u zemlji i uporabljen je za obnovu koja je na posljetku dovela do legendarnoga gospodarskog čuda. Presudno je da zemlje u regiji budu prisiljene na preuzimanje svoje odgovornosti. Jugoistočna Europa ne treba trajno biti protektorat ili čak kolonija. Trebala bi biti prostor vlastite odgovornosti. Samo tako može funkcionirati partnerstvo. Za to treba strpljenja. Ni mi nismo demokraciju naučili od danas do sutra, niti smo pronašli prečicu do tržišnog gospodarstva. Balkanu treba pomoći, ali to treba biti pomoć za samopomoć!" - zaključuje Erhard Busek, bivši austrijski ministar vanjskih poslova i predsjednik austrijske Narodne stranke. Gospodarstvo se nada narudžbama u obnovi Kosova "Opseg pomoći za obnovu Kosova zna se tek u obrisima. 'Najmanje 35 milijardi dolara', kaže Hans Koschnick, balkanski dužnosnik savezne vlade. Bivši bremenski gradonačelnik oslanja se na svoja iskustva iz obnove Bosne i Hercegovine. Baš s obzirom na pomoć Bosni, Odbor za istok njemačkog gospodarstva (Koeln) upozorava na novi multilateralni program pomoći. 'Bilateralni sporazumi s Kosovom najbolje su rješenje i za naša poduzeća', drži Anton Vogt, voditelj Odbora za istok, mjerodavan za jugoistočnu Europu. Njemačka je u Bosni financirala oko 30 posto međunarodne pomoći: 'Ali u njemačko se gospodarstvo vratilo tek šest do osam posto od cjelokupne svote.' 'Najprije se treba pobrinuti za energetiku i opskrbu vodom. Voda je život', kaže Koschnick. Nipošto se ne smiju obnavljati stare tvornice na Kosovu: 'To su dinosauri.' Trebalo bi jačati mala i srednja poduzeća: 'Moramo stvoriti jasne, nove strukture u regiji.' Njemačka poduzeća ne bi trebala čekati sa svojim angažmanom dok se organizira međunarodna pomoć i dok se ne razjasne pitanja financiranja, drži Vogt. 'Najbolje je stvoriti izravne kontakte, i to što prije', savjetuje stručnjak za Balkan u Odboru za istok, jer su neke druge države prestigle njemačko gopodarstvo: 'Englezi, Francuzi i Japanci već su tu.' Početno stanje njemačkoga gospodarstva u sudjelovanju u obnovi razorene zemlje, prema prosudbi Odbora za istok, nije loše. Mnoge su tvrtke davno prije otvorenog izbijanja sukoba na Kosovu imale dobre odnose s tamošnjim poduzećima i u državnoj upravi, ali i s poslovnim partnerima u Srbiji. 'Odnosi su se, naravno, jačanjem sukoba pokvarili', drži Vogt. Ali: 'Sada postoje dobri izgledi da se ponovno uspostave', jer njemačko gospodarstvo u svakom slučaju mora biti zainteresirano da pravodobno i u dobrom položaju sudjeluje u obnovi Kosova, kaže Vogt. Jugoistočna je Europa važan trgovački partner SR Njemačke. Prema rezultatima istraživanja Odbora za istok, godišnji opseg trgovine iznosi oko 25 milijarda njemačkih maraka. Vogt: 'A ta se svota postiže gotovo isključivo s Bugarskom i Rumunjskom.' Udvostručenje današnjeg opsega trgovine u roku od deset godina Vogt drži ostvarivim. I zbog toga je za Vogta presudno da Njemačka ne bude samo među najvećim donatorima u kosovskoj obnovi, nego da njemačko gospodarstvo sudjeluje u zadaćama i narudžbama s odgovarajućim udjelom. Koschnick inače potvrđuje 'opravdani interes njemačkoga gospodarstva', ali ne vidi izglede za bilateralni sporazum kakav traži Odbor za istok: 'Obnovu će organizirati i za nju odgovarati međunarodna zajednica'" - izvješćuje Wolfgang Heumer. Pouke iz rata na Kosovu "Značenje nekog rata ne mjeri se uvijek brojem žrtava, protezanjem bojišta ili visinom troškova. Odlučujuće ostaje pitanje o posljedicama - ponajprije onim nenamjernim. U tom pogledu rat na Kosovu otvara prozor u budućnost. Bio je to prvi rat, vođen jedino iz zraka. Pobjeda je popraćena izolacijom jugoslavenskoga Predsjednika, uključujući i otvaranje optužnice zbog ratnih zločina. U povijesti ratovanja zračna sila pokazala se odlučujućom samo na kraju Drugoga svjetskog rata - kad su Sjedinjene Države nuklearnom bombom sravnile sa zemljom japanske industrijske gradove Hiroshimu i Nagasaki. Ti su gradovi bili ciljevi i zato što u njima nije bilo logora u kojima su bili zatvoreni Amerikanci i služili svojim čuvarima kao živi štit. Angažman ratnog zrakoplovstva u ratu protiv Beograda nije spasio kosovske Albance koje je zapravo trebao spasiti. Milošević je pobijedio na terenu na isti jezovit način, koji je na Balkanu uvriježen već stojećima. Leteći na velikim visinima, NATO-ovi mlažnjaci gotovo i nisu ometali krvavi zanat srpskih milicija, vojske i policije. No, NATO je istodobno iz zraka razorio birane dijelove srpske infrastrukture, sve dok štete nisu postale nepodnošljive. Gađanje kineskog veleposlanstva predstavljalo je trijumf tehničke inteligencije i zakazivanje ljudskog razuma. U bilanci treba zabilježiti da još nikad nije vođen zračni rat, koji je povezao tako veliku preciznost pri zahvaćanju i uništavanju ciljeva s tako malim štetama u okolini. NATO su, doduše, ugrožavale razlike u mišljenjima. Neke su vlade pokazale nešto više od pukih pukotina u svojoj političkoj fasadi. Isključivanje angažmana na terenu otkrilo je da konsenzus stoji na vrlo slabim nogama. Sporno je bi li NATO u slučaju potrebe izdržao još osam tjedana napada. No, danas više ne tako jaki političar u Beogradu prvi je popustio - zapovijedivši vlastitoj propagandi da ga proglasi pobjednikom. U relativizirajućoj perspektivi zapravo ima i pravo: što uopće znači jedna siromašna balkanska zemlja s osam milijuna stanovnika - koji nisu redom odani vodstvu - u usporedbi sa zbijenom vojnom silom Zapada? Usprkos tome, pobjeda je bila tijesna. No, olakšanje zbog NATO-ova uspjeha u borbi protiv balkanskog tiranina nije baš posvuda prisutno. Rusija je kao velesila vratila poštovanje, a i MMF je ponovno krajnje susretljiv, ali njezina je taktika - u rasponu od početne potpore Srbima do psine u prištinskoj zračnoj luci - obuhvatila i brojne dvojbene poteze. Osim toga, Rusija je suočena s podsjećanjem da je na području vojne tehnologije (u svakom slučaju one kojom je raspolagao Beograd) gotovo nevažna - baš kao i Sovjetski Savez prije 17 godina, kada je Sirija u zračnom ratu protiv Izraela (...) nad zaravni Bekaa redom gubila zrakoplove sovjetskog podrijetla. Narodna Republika Kina očitovala je svoje nezadovoljstvo već za vrijeme NATO-ova zračnog rata. To nezadovoljstvo nije bilo usmjereno samo protiv kažnjavanja Beograda već u prvom redu protiv moralne nadmoći na koju Zapad polaže pravo, ali najviše protiv deklasiranja konvencionalne kineske vojne sile. Već nekoliko godina kineske oružane snage više ne određuje mit o masi - one sada žele klasu. To vrijedi - kao što znamo iz američke ljutnje zbog kineske atomske špijunaže - i za nuklearno oružje i za rakete odnosno satelitsko izviđanje u realnom vremenu. Ta će tendencija sada osjetno ojačati i odraziti se na cijelu regiju - ne samo na Tajvan, koji sada želi nabaviti proturaketni sustav, već i na korejski poluotok, a zbog kroničnog sukoba oko otoka u Južnom kineskom moru i na zemlje jugoistočne Azije, smještene na njegovim obalama, te na Japan. Tokio će redefinirati svoj savez s Amerikom. Rat na Kosovu sadrži gorke pouke o asimetričnom ratovanju; pokazuje nadmoć ali i granice jedne supersile. Mehanizam konvencionalnog zastrašivanja još je jednom spašen - ali ne zauvijek. Svaki rat pružao je povoda za povijesne studije, ali još i više za globalno učenje radi sljedećeg sukoba", napominje Michael Stuermer na kraju komentara. DIE TAGESZEITUNG 28. VI. 1999. EU će izvući pouke iz pomoći Bosni "'Obnova', birokratski koncipiran program pomoći EU pri obnovi Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Makedonije, prihvaćen prije tri godine, bit će primijenjen i na Kosovu. No, bez obzira na to hoće li EU izdvojiti jednu ili dvije milijarde maraka, njezina agencija za obnovu Kosova u nastajanju neće biti potpuno spremna za rad prije zime, izjavio je protekloga tjedna na odgovarajući upit glasnogovornik vanjskopolitičkog povjerenika EU Hansa van den Broeka. Već ovoga tjedna na Kosovo i u Makedoniju stići će prvi pripadnici operativne momčadi rečene agencije. Četrdeseteročlana ekipa, koju sačinjava oko 20 dužnosnika povjerenstva i 20 vanjskih stručnjaka, prvo će procijeniti štete na industrijskim i javnim objektima, a zatim i razaranja privatnih stambenih kuća. Sjedište agencije još je uvijek predmet spora: Priština ili Skoplje. No, povjerenik Van den Broek, koji je prednost davao Prištini, u međuvremenu je promijenio mišljenje. Njegov glasnogovornik spomenuo je određene sigurnosne dvojbe. Zato će dvije skupine trodjelne operativne momčadi, čija je zadaća planiranje obnove i financijski nadzor privatnih poduzeća koja sudjeluju u obnovi - vjerojatno biti smještene u Skoplju. Za razliku od Bosne, na Kosovu bi dvostruku dodjelu narudžba trebao spriječiti financijski nadzor. Neće biti nacionalnih kvota za ponude privatnim poduzećima, ustvrdili su stručnjaci operativne momčadi. Mnoga poduzeća - uključujući i ona njemačka - već su zauzela startne pozicije uoči utrke za ponude. Voditelj Udruženja njemačke industrije, Ludolf von Wartenberg, već je zatražio da njemačka industrija dobije mjesto i glas u agenciji za obnovu. Treća skupina, koordinacijska skupina međunarodnih donatora, koju će činiti političari, vjerojatno će dobiti sjedište u Prištini i surađivati sa Svjetskom bankom, Europskom investicijskom bankom i s nacionalnim i privatnim donatorima. Svaka od spomenute tri skupine dobit će vlastito čelništvo, koje će neprekidno biti u vezi s bruxelleskim Povjerenstvom EU. Unatoč golemu vremenskom pritisku zbog predstojeće zime, operativna momčad trebala bi spriječiti prenagljene odluke i izabrati na terenu dovoljno kvalificirano osoblje - što u Bosni nije učinjeno. Na Kosovu, u Makedoniji, Albaniji i Crnoj Gori, EU će zato pod ugovorom na određeno vrijeme zaposliti između 200 i 300 lokalnih stručnjaka. Obnova će biti usredotočena na najteže pogođena područja. Kao što je u Bruxellesu izjavio jedan ravnatelj operativne momčadi, treba hitno organizirati poslove za kosovske Albance. To se odnosi u prvom redu na poljoprivredu, dodao je on. Takav pristup pomaže stanovništvu 'i na mentalnoj razini', napomenuo je. EU neće uključiti u planove obnove neprofitabilne grane industrije, uključujući i rudnike, istaknuo je taj ravnatelj, napominjući da valja razviti i zasebni središnji bankovni sustav za regiju radi odvajanja bankovnih poslova i novčane pomoći od Beograda. Taj će novčani sustav vjerojatno biti vezan uz njemačku marku. 'Tada ćemo moći dijeliti mikrokredite za promicanje malih poduzeća', kazao je predstavnik EU, priznavši, doduše, da će do dodjele tih kredita 'proći još nešto vremena'. Operativna momčad izradit će i novu pravnu osnovu - ponajprije za zaštitu trgovinskih i ulagačkih ugovora. U ovoj godini za rad agencije pripremljeno je zasad 150 milijuna eura. Osim toga, EU planira da će njezin proračun iznositi između 500 i 700 milijuna eura godišnje u nadolazeće tri godine obnove, uključujući i plaće stručnjaka. No, te su svote trenutačno utemeljene samo na procjenama talijanskog poduzeća za menadžment IMG, koje je bilo aktivno i u Bosni. Osim toga, Europska skupština mora tek odobriti prenamjenu 'Obnove', a time i odvajanje novca EU za Kosovo. Ne bude li održana izvanredna sjednica, spomenuto odobrenje ne treba očekivati prije rujna. Zato bi zima mogla stići prije no što se agencija za obnovu uspije smjestiti na terenu", zaključuje Peter Sennekamp. FRANKFURTER RUNDSCHAU 28. VI. 1999. Zbrinjavanje Bode Hombacha "Mjera mora biti da je uistinu dobrano prevršena ako su ne baš svadljivi Austrijanci odlučili njemačkim rođacima potanko obrazložiti svoje mišljenje. To se dogodilo dva puta u roku od nekoliko dana zbog bezobzirnog odnosa njemačke vlade prema starim neriješenim računima. Upravo je konzervativni austrijski ministar okoliša Bartenstein morao u ime gotovo svih partnera u EU upozoriti njemačku crveno-zelenu koaliciju da bi olupine automobila zbog besprimjerne naklonosti Bonna prema industriji i ubuduće mogle završavati na smetlištu umjesto kod proizvođača. Nadalje, ni sav bečki šarm nije mogao progutati izazovnu namjeru Gerharda Schroedera da Bodu Hombacha, koji je postao neupotrebljiv u kancelarovu uredu, zbrine u balkanskim gudurama. Austrija može ponuditi dokazane poznavatelje prilika u jugoistočnoj Europi i namjerava otporom imenovanju Bode Hombacha sačuvati priliku za vlastite kandidate. No, ta težnja sama po sebi ne objašnjava grub stav Beča, koji - kao što pokazuje glasanje u Rio de Janeiru - dijeli i većina članica EU. Kancelarova vlada mogla bi uništiti povjerenje koje je vanjska politika Joschke Fischera proteklih mjeseci izgradila u metropolama poput Beča, Praga ili Budimpešte. Što god podrazumijevao treći put, njime neće biti moguće kročiti uz gubitak povijesnog pamćenja i političku netaktičnost. Preuzimajući veću odgovornost, Njemačka je u EU počela stjecati i veći utjecaj. Korištenje toga utjecaja ne mora pak nužno slijediti geslo 'Ponovno igramo važnu ulogu na međunarodnoj pozornici", upozorava Ulrich Glauber. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 28. VI. 1999. Novopečena susjedska prostodušnost "Katkad se veliki preokreti potvrđuju u sporednim stvarima - kao što pokazuje i sadašnji pokušaj uspostave mira na Kosovu. Naime, austrijska savezna vlada odlučila je poslati na Kosovo jednu bojnu austrijske vojske i podrediti ju njemačkom zapovjedništvu. Austrijski ministar obrane Werner Fasslabend objasnio je da su odnosi s velikim susjedom Njemačkom danas tako normalni da više nema razloga koji bi osporili taj potez. Zašto bi ih, uostalom, i bilo? U slučaju dogmatskog tumačenja svih ustavnih temelja druge austrijske republike takav bi korak možda čak bio i pravno nedopustiv. No, ovaj put u središtu pozornosti nije 'vječna neutralnost' zemlje koja ionako isključuje mogućnost sudjelovanja operacijama koje nisu utemeljene na mandatu UN. No, ne treba zaboraviti ni državni ugovor iz 1955., u kojem su saveznici propisali Austriji uvjete za povrat suvereniteta. Nakon nesretnog velikonjemačkog zajedništva pod Hitlerom, saveznici su striktnu distancu prema Njemačkoj proglasili ključnim uvjetom, objavivši, dakle, izričitu zabranu ujedinjenja - u prvom redu, naravno, u vojnoj sferi. Državni ugovor brani Austriji i kupovinu njemačke robe poput zrakoplova i oružja. Po uskogrudnom tumačenju, Austrian Airlines ne bi smjeli angažirati airbuse budući da ovi sadrže preveliku količinu njemačke tehnike. Ozbiljni prigovori javili su se prilikom kupovine njemačko-francuskog sustava za protuzračnu obranu. Rabljene tenkove tipa Leopard austrijska je vlada tek nedavno kupila od Nizozemske. Za ostalo se pobrinula psihologija. Nakon egzistencijalno opasne krize identiteta zbog propasti Austro-Ugarske Monarije, koja je doživjela svoj vrhunac u 'priključenju' velikoj Njemačkoj, Austrijanci su nakon 1945. i na psihološkoj razini razvili snažne protunjemačke osjećaje. Dijelom politički, dijelom emocionalno ili u nadi da će takav stav omogućiti izbjegavanje suodgovornosti za nacional-socijalistička zlodjela, on je postao sastavnim dijelom austrijskog poslijeratnog identiteta, oslonac nove državne svijesti. Mnogo toga - ali ni u kom slučaju sve - kasnije je jednostavno nestalo. Veliki preokret nastupio je 1995. prilikom pristupanja Europskoj uniji. Neprekidno pazeći da ne budu smatrani samo nepoželjnim dodatkom Njemačkoj, Austrijanci su vrlo brzo utvrdili jako samostalnu i samosvjesnu ulogu u Europi. To dokazuje odluka o angažmanu austrijske vojske na Kosovu. No, novopečena prostodušnost ne podrazumijeva i sklad interesa. Austrija je jako ljuta što bi koordinatorom pakta za stabilnost Balkana trebao postati ministar u kabinetu njemačkog kancelara Bodo Hombach. Napokon, Austrijanci su imali vlastitog kandidata: Erharda Buseka, nekadašnjeg šefa OVP (Oesterreichische Volkspartei - Austrijska narodna stranka - op. prev.) i vicekancelara, izuzetno iskusnog u pitanjima srednje Europe i Balkana. No, to više nije njemačko-austrijsko pitanje već sasvim uobičajena nesuglasica u okviru EU", zaključuje Michael Frank. ŠPANJOLSKA EL PAIS 28. VI. 1999. Misliti o nezamislivome "Tabu tema: promjena granica. Posljednjih su godina na Balkanu mijenjane nasilnim putem, a ni postojeće, čini se, neće ostati konačne. Ne danas, ni sutra, ali već prekosutra moramo se pripremiti za promjene u tom području koje bi priznale stvarnost i sve mogućnosti razvoja situacije. Na dulji rok, rješenje nije u tome da međunarodna zajednica tamo, na Kosovu ili u Bosni i Hercegovini, drži neku vrstu međunarodnih zaštitnika. Zadatak održavanja buduće konferencije o Balkanu bit će vrlo težak. Ali se ne smiju pnoviti pogreške s Berlinskog kongresa iz 1878., kad su velike sile, poslije tri godine sukoba u tome području, načinile kartu Balkana na kojoj ni na koji način nisu uzele u obzir želje stanovnika toga područja. A ne smije se zaboraviti da su izvor tolikih nestabilnosti u sadašnjem svijetu, od Afrike do prostora nekadašnjega Sovjetskog Saveza, baš razbijene države. Rat na Kosovu već je donekle promijenio situaciju: iako je plan iz Rambouilleta zadržavao, barem na još neko vrijeme, autonomno Kosovo unutar Srbije, rezolucija Vijeća sigurnosti od 10. lipnja govori samo o teritoriju u SR Jugoslaviji i čini novi korak, ako ništa drugo, prema onome što neki nazivaju 'unutarnjim samoopredjeljivanjem', a to će vjerojatno dovesti do nečega većega. Sada vjetrovi zahtjeva za neovisnošću pušu i Crnom Gorom. Kad bi u Beogradu bilo nekih pozitivnih promjena, te bi se tendencije vjerojatno mogle i preokrenuti, iako je možda već prekasno za to. S druge strane, Bosna i Hercegovina je država čije je postojanje apsolutno nužno, ali koja, malo dalje od svoje multietničke fikcije, neće nužno preživjeti i u budućnosti. Zato se toliki prognanici tamo nisu ni vratili. U Europi su se od 1989. promijenile neke granice. Nestala je granica između dvije Njemačke, a Republika Češka i Slovačka su se razdvojile (brzi ulazak Češke u Europsku uniju mogao bi ih još više razdvojiti). Ali, a to je i velika razlika prema Jugoslaviji, u ta dva slučaja sve se odvijalo na miran način i poštovani su sporazumi iz Helsinkija (iz 1975.), kojima je proglašeno načelo 'zabrane kršenja', ali ne i zabrane 'mijenjanja' granica (i to baš zato što je Njemačka odbila takvo definiranje). S tim se problemima moramo suočiti na praktičan, a ne doktrinaran način. Postoje mirovni procesi sa svim vrstama načina njihova rješavanja. U Sjevernoj Irskoj sve treba prisiliti na suradnju i granice učiniti nevažnima. Odvajanje je načelo koje može biti šokantno, ali na Bliskom istoku upravo to potiče pregovore između Izraelaca i Palestinaca, a to bi moglo omogućiti i nekakvo ponovno spajanje u budućnosti. U Rambouilletu se pametno glavnina vlasti, osobito na području obrazovanja i kulture, premješta na općine. Povijest nas uči da je granice teže mijenjati ako im se pridaje veća važnost. To što se balkanski prostor raspao ne znači da se ne treba opet sastaviti, uz pomoć isticanja granica kako bi one, s vremenom, na kraju same izblijedile. Jedini način da se to učini jest demokratski put te poštovanje ljudskih prava i prava manjina. Sporazum za stabilnost jugoistočne Europe kreće se u dobrom smjeru, a njegov pritisak podrazumijeva veliku nazočnost NATO-ovih snaga u tome području, osobito ako se uspije stvoriti nekakva iluzija budućnosti. Jer treba pokrenuti procese koji će pitanje granica pomaknuti, u glavama ljudi, na manje važna mjesta. Takva je povijest zapadne Europe, nedovršene Europske unije i dragovoljnog udruživanja koje, za sve koji u tome sudjeluju, čini besmislenim samooodređivanje i neovisnost, budući da je odvajanje gotovo nemoguće u praksi ako se želi ostati u Europskoj uniji i ako želimo pogodovati osmozi koja će granice pretvoriti u putove za komunikaciju, a da se pri tome ne napada identitet onoga što se nalazi unutar tih granica. To se mora pokrenuti i na Istoku. Tako bi bio veći doprinos Europske unije stabilnosti kontinenta i europeizaciji Europe. Cijele Europe", piše Andres Ortega. Divlji zapad M. Vazquez Montalban komentira objavljivanje nagrade onome tko omogući uhićenje Slobodana Miloševića: "Predsjednik Clinton posjetio je neke europske provincije svoga carstva i odredio koliko dolara treba platiti za Miloševića, živog ili mrtvog. A zatim se vratio u SAD i ostavio nas u najcrnjem etičkom jadu. Što učiniti? Logično, Miloševića bi trebali ubiti ili uhititi Srbi ili kosovski Albanci, ali u ovome se trenutku kosovski Albanci bez nadzora bave lakšim poslovima - etničkim čišćenjem koje provode nad Srbima, a sve to pred srditim očima NATO-ovih vojnika. Odluka da im se u roku od mjesec dana oduzme teško naoružanje, ali da im lako naoružanje ostane u rukama još 90 dana, omogućuje im da istrijebe dobar dio Srba i Roma u operaciji koja se ne može nazvati etničkim čišćenjem, ali može ponijeti naziv 'uzgredne štete'. Ako se uzme u obzir lakoća kojom su dobili ovaj rat, bilo bi zgodno da Solana ili general Clark naprave lijepu gestu i pošalju komandose da ubiju Miloševića, kao krunski dokaz koji im nedostaje kako bi dokazali da su postigli sve ciljeve te da je rat bio nužan i pravedan. Ali komandose bi trebao voditi osobno Solana, prikladno maskiran u nešto bezvezno, npr. u profesora paneuropske etike, koji bi konačno trebao otići u Beograd, nasrnuti na Miloševića i, primjenjujući Lynchov zakon, objesiti ga vlastitim rukama, kao u nekakvoj 'ad hoc' reprodukciji, na drvo kopirano iz filma 'Wichita, grad bezakonja'. Solana bi se trebao izvući iz tog depresivnog samosažaljivanja u koje je upao i preuzeti ulogu Humanitarnog Terminatora. Ima li boljeg načina ispunjavanja te dužnosti od ubijanja Miloševića u izravnom prijenosu, koje bi prenosile CNN-ove kamere, najavljujući ekskluzivnu reportažu? Za to vrijeme svi vođe europske ljevice, i dalje neprikladno opremljeni za prilagođavanje svojeg načina reagiranja kulturi Divljeg zapada i skupljanju srpskih skalpova, trebali bi se preodjenuti u lovce na ucijenjene glave i odjahati prema dalekim obzorjima uz pratnju glazbe koja se obično sluša kad je na ekranu slika Velikog kanjona. Ta ti, ta ta, ta ti ta ta ta, ta ti ta ta, ta ti ta ta taaaaa.... (i tako dalje)". AUSTRIJA DER STANDARD 28. VI. 1999. Neoružane pobjede "O tomu Vaclav Havel na konferenciji Ten Years after, naravno, nije govorio: da su njegovo razumijevanje politike i moralna stajališta bili jedan od odlučujućih čimbenika neoružane pobjede nad komunističkim sustavom Čehoslovačke. A upravo takvom držanju mnogih disidenata treba zahvaliti što prevrat u istočnoj Europi nije završio pokoljem. Te su subote na večer na podiju u Palais Ferstel sjedili i Adam Michnik iz Poljske i Viktor Orban iz Budimpešte. Moglo bi se navesti i druge, one iz Moskve i istočnog Berlina, s velikim Andrejom Saharovim na čelu, koji na žalost nije više mogao ostvariti ono što je kanio. Istini za volju, treba dodati da je posvuda gdje su eksponenti komunističkih režima prepoznali znakove vremena, bio moguć uredan prijelaz. Ovih se dana podsjeća na jednoga od njih, na Mađara Gyulu Horna, koji je prije točno deset godina zajedno s Aloisom Mockom simbolično prerezao bodljikavu žicu južno od Neusiedlerskog jezera i kojega je prošle godine na mjestu premijera zamijenio Orban. Osobito je Havela uvijek zanimao duhovni utjecaj, a manje politička moć. I to je možda odigralo neku ulogu u tako glatkom odvajanju Slovačke od Čehoslovačke. Točno je i da se u Češkoj nije razbuktao veći otpor. Ali, normalno bi slučaj u istočnoj i jugoistočnoj Europi bio ipak drukčiji. Naslovi bi bili: tenkovi na Bratislavu. Što bi to značilo za Beč i Austriju, za Budimpeštu i Mađarsku te za Europu, teško je zamisliti. To što su Slovaci u međuvremenu dva puta na izborima glasovali protiv političkog lika poput Mečiara, mora se naglasiti i kao eruopska zasluga. Utoliko je žalosnije što državama nasljednicama Titove građevine takav prijelaz, uz iznimku Slovenije, nije uspio. Ne može se Srbe poštedjeti predbacivanja da se nisu usprotivili iskušenju zamjene staroga kolektivizma novim. 28. lipnja 1989. milijun je ljudi slijedilo poziv Slobodana Miloševića u blizini Prištine. Vlastodršcima je bilo stalo da im 600 godina poslije bitke na Kosovu 'vrate potisnuti nacionalni ponos'. A Hrvate treba kritizirati zato što im je populističko-nacionalistička karta bila važnija od demokratsko-liberalne. Europa je također pogođena. Pozitivno, jer su, uz iznimku Rusije i njezinih neposrednih susjeda, bivši plaćenici Kremlja poduzimali goleme napore da se približe Europskoj uniji i promijene njezine strukture. Samo to je razlog što se njihovi zahtjevi za prijam ne odgađaju dugo. Jer ima nešto u tezi bivšeg disidenta i sadašnjeg poljskog ministra vanjskih poslova Bronislava Geremeka, da bi prilagodba unutar EU-a bila jeftinija nego izvan njega. Balkan, međutim, ostaje europski odjel intenzivne skrbi. Velika primjena uređaja s velikom smrtnošću. A malo lijekova koji bi bili djelotvorni, barem kratkoročno. Uvijek nove rane, prije nego što su stare zacijelile. A liječnici su nemoćni. Već više od stotinu godina traju prijeporna mudrovanja o budućnosti te regije. Postojao je i jedan čovjek koji je uz pomoć samo njemu svojstvene okrutnosti, ali i hrabrosti u odnosu prema Kremlju, primirio rastrgani krajolik: Josip Broz Tito. No, ni on nije stvorio ništa trajnoga. Ali to je, deset godina poslije 1989., posve druga priča. U koju smo umiješani baš pod njemačkim zapovjedništvom" - piše Gerfried Sperl. ITALIJA LA REPUBBLICA 28. VI. 1999. Balkanski Afganistan "Na Kosovu je vrijeme za plaćanje računa. Nakon srpskoga nasilja i pokolja, Albanci traže pravdu. I imaju pravo. To nije samo njihovo pravo nego i naša dužnost. A pravo je i obveza srpskoga naroda da utvrdi tko su počinitelji užasnih zločina te da ih kazni, jer bez toga demokratski preporod te zemlje nikad neće biti moguć. No, pravda ne znači osvetu. Pravda je baš njezina suprotnost. Sustav procedura koje su razvijeni narodi načinili kako bi spriječili pobjedu zakona džungle. Mržnja, nagoni za traženjem zadovoljštine i želja za brzom pravdom shvatljivi su kod onih koji su izgubili ono što im je na svijetu bilo najmilije. Zadaća je međunarodnih mirovnih snaga, međutim, izbjeći, koliko je god moguće, da se na malu srpsku i romsku manjinu danas obori onaj pakao koji su Albanci morali trpjeti tijekom ovoga rata. S Kosova, na žalost, ovih dana dolaze loše vijesti. Smaknuća po žurnom postupku, sobe smrti, palež i pljačka na štetu Srba i skupina Roma osumnjičenih da su surađivali s Arkanovim bandama i beogradskim milicijama tijekom dva mjeseca etničkoga čišćenja. U tim se pothvatima uvijek, katkada u vojnim odorama, ističu ljudi iz OVK-a. Zapovjednici KFOR-a, nakon početnoga razdoblja toleriranja, počinju koristiti čvrstu ruku protiv tih zločinačkih banda koje sigurno ne služe na čast kosovskim Albancima. Na svjetlo izlazi u tim okolnostima dvojbena, mutna narav OVK-a. Više nego o vojsci, zapravo se radi o zbiru naoružanih skupina koje su u nekim slučajevima tek nešto više od seoskih milicija. Nedostaje snažno političko i vojno vodstvo, koje sigurno ne može osigurati mladi Hashim Thaqi, samoproglašeni čelnik privremene vlade Kosova. Mimo dvojbenog lika gospodina Thaqija, poznatijeg po nadimku 'Zmija', koji se, kako se čini, uzdigao na položaj najvišeg vođe OVK-a, uklanjajući razne takmace, ostaje poteškoća u upravljanju vojskom u kojoj se miješaju iskreni domoljubi i obični kriminalci. U jezgri OVK-a skupina je tzv. 'enverista', sljedbenika albanskog diktatora Envera Hoxhe, čistih marksista-lenjinista koji su se zahvaljujući potpori Tirane počeli organizirati početkom osamdesetih godina. Njihov je proglašeni cilj etnička Albanija, odnosno država svih Albanaca Balkana, koja bi, osim Albanije i Kosova, obuhvaćala i dio Crne Gore i zapadne Makedonije. Toj izvornoj struji pridružili se, posebno u posljednjoj godini, tisuće dragovoljaca koji su došli iz pokrajine ili iz emigracije. Iz toga je nastalo mnoštvo skupina ujedinjenih u borbi protiv srpskog tlačitelja, ali podijeljenih glede gotovo svega ostaloga. (...) Sada, kad je rat završio, ali nisu riješeni politički i geopolitički problemi, problem s OVK-om pojavljuje se u svoj svojoj veličini. Nakon poraza Srba, različite albanske frakcije stupile su u nemilosrdnu borbu.(...) U pozadini je i upravljanje krijumčarenjem, ponajprije droga, čiji je put prije rata prolazio Kosovom, a u tom su poslu Srbi i Albanci često radosno surađivali. Postoji opasnost da će Kosovo postati novi Afganistan. Jednom kad se dovrši obrnuto etničko čišćenje, protiv Srba, Roma i ostalih nepoželjnih manjina, ta bi nesretna zemlja mogla roditi jednu etničku državicu u kojoj bi razni albanski klanovi svoje sukobe rješavali kalašnjikovima. To je za nas neprihvatljiv i izrazito opasan scenarij. Nakon tolikog izobilja humanitarne retorike, kako ćemo objasniti, ponajprije nama samima, takav ishod? Ne, ne može biti da smo za to poveli rat.", piše Lucio Caracciolo. CORRIERE DELLA SERA 28. VI. 1999. Pouka mira "Rat je završen. NATO nije uspio spriječiti protjerivanja i ubijanja kosovskih Albanaca. Ali potvrdio je, protivno očekivanjima mnogih, vlastite izjave, a zračnim je ratom postigao i svoje ciljeve. Povukli su se srpski vojnici i pripadnici paravojnih postrojba, a izbjeglice se vraćaju. Generali, političari i humanitarne organizacije sastavljaju svoje računice. (...) No, što ćemo sa sudionicima intelektualnog rata koji je bjesnio na stranicama novinama? Jesu li već zaboravljena sva stajališta? Zašto je došlo do ove iznenadne šutnje, sada kad je prigoda za suočavanje vlastite ocjene i predviđanja s činjenicama koje su u međuvremenu ustanovljene? Zašto bi intelektualce trebalo poštedjeti provjere njihovih sudova? Zašto bi trebali uživati povlasticu da mogu govoriti što žele, ne podnoseći račun za svoje pogreške? (...) Upada u oči to da oni koji su zločinačkom ocijenili NATO-ovu intervenciju, nisu nijednu riječ potrošili na njezine razloge, masovna protjerivanja i pokolje nad albanskim stanovništvom Kosova. Pobornici teorije globalne medijske manipulacije pokušavali su, u prvom redu, sami sebe uvjeriti, a i javnost, da su izvješća o albanskim izbjeglicama jednostrana ili preuveličana te da slična istjerivanja i ubijanja, naravno u odgovarajućoj mjeri, postoje i kod srpskoga stanovništva. Što pristaše toga gledišta kažu danas, kad postrojbe NATO-a svakodnevno nalaze nove skupne grobnice, a istražitelji međunarodnog suda za ratne zločine govore o 10.000 žrtava? Što kaže Gabriel Garcia Marquez koji nije našao niti jednu riječ za patnje izbjeglica, no cinično je pohvalio svoga starog prijatelja Javiera Solanu za to što je, zajedno s generalom Wesleyem Clarkom, uspio 'otvoriti put trećem svjetskom ratu'? Što kaže Gyorgy Konrad, predsjednik berlinske akademije umjetnosti, koji je smatrao da NATO bombardira Srbe jer se 'naljutio na Miloševića'? Što kaže Peter Handke, koji se uzdigao u branitelja jezika, tvrdeći kako je 'prva žrtva rata jezik', i, kako bi pokazao koji je odgovarajući jezik, optužio NATO da je u Srbiji izazvao novi 'Auschwitz', a bijeg Albanaca pred srpskim eskadronima smrti nazvao 'gužvom na albanskim granicama'? Što ostaje od svih drugih špekulacija 'pacifista' o skrivenim razlozima NATO-a, da je Clinton izazvao spor kako bi 'uspostavio novi svjetski poredak', kako bi 'skrenuo pozornost sa skandala Lewinsky', kako bi 'na koljena bacio euro'? Ne bi li si podržavatelji tih izmišljotina, pred činjenicama koje svakodnevno izbijaju na svjetlo dana trebali postaviti pitanje, nije li im bilo važnije brinuti se za vlastite teorijske konstrukcije nego za sudbinu tisuća Kosovara? Nije li im pri srcu više bilo umirivanje vlastite savjesti, nego mir na Kosovu? Sve to nije potrebno. Pred činjenicama, protivnicima intervencije NATO-a ostaju samo dvije opcije: ili će nastaviti nijekati činjenice, ili će morati objasniti kako priznaju težinu zločina, no da smatraju kako je bolje pustiti ih da se dogode nego ih spriječiti silom. Ta posljednja teza čini mi se utemeljnom. No zasigurno ne može očekivati da na njezinoj strani stoji neki veći moral. Zašto bi onaj tko promatra zločin, prekriženih ruku, ne intervenirajući, zasluživao veće poštovanje od onoga tko ga pokušava spriječiti? Tko ne djeluje ne može pogriješiti, ali zbog toga ne ostaje i bez krivnje(...)", piše Peter Schneider. FRANCUSKA LIBERATION 28. VI. 1999. U Prizrenu, 'strah od Rusa' "Pitanje koje svako jutro dolazi iza uobičajenog pozdrava uvijek je isto: 'A Rusi? Jeste li vidjeli Ruse?' Otkako je potpisan mirovni sporazum, na jugu Kosova svako se jutro čeka dolazak vojnika iz Moskve. 'Za nas, Albance, to je kao da čekamo da nam netko izlije kipuću vodu na ranu', kaže zubar iz Prizrena. Jedan profesor već sanja: 'Molimo ih da nas dođu spasiti, kao vjesnici boljih vremena.' Taj zadnji je Srbin. Nakon NATO-ovih udara dragovoljci iz ruske vojske došli su ratovati na strani srpske braće. U ime slavenske solidarnosti. Glavnina redovite vojske popunila se plaćenicima, paravojnicima, uhodama, otimačima, koji zajedno broje pet tisuća ljudi, tako da je nakon tromjesečnoga sukoba svaki Rus s oružjem postao mitološki lik, utjelovljenje moći zla u očima Albanaca. Ili dobra, za pripadnike srpskog naroda. U tim su napetim prilikama jučer prvi put stigle 'vijesti o Rusima'. Skupina za procjenu koja jutros treba stići u Prizren, treba pripremiti dolazak 750 ljudi na tom području. Najavljujući ga, njemački bojnik Foevon Dorff govorio je tužnim glasom predviđajući najgore. 'To je politička odluka. Moramo je prihvatiti.' Uveden je i redarstveni sat. Treba reći da ovdje svatko ima svoju rusku priču, u svakoj bici, svakom selu, vraća se sjećanje na nekog vojnika iz Moskve. Usred albanske četvrti Thussus, jedna djevojka na zidu svoje kuće pokazuje tri rupe od metka i osušenu krv. Oca, brata i rođaka. 'Sa šestoricom srpskih vojnika bio je čovjek s kaubojskim šeširom i čizmama. Govorio je ruski. Drugi, slični njemu, bili su na cesti: oteto su stavljali u ukradene automobile i udarali ljude. Otišli su prema brdima.' Baza ruskih paravojnih snaga na tom području bila je u poštanskom uredu u Sreskoj, selu bogatijih Srba iz Prizrena koje se smjestilo visoko u brdima. 'Rusi su živjeli u svom kutu. Vojnici bi ih katkad posjetili, ali ih nije zanimalo tko je časnik, tko vojnik. Nisu radili ako im se predložena akcija ne bi svidjela. Inače su provodili vrijeme organizirajući međusobne borbe. Čak se ni mi nismo usuđivali pogledati im u oči', priča jedan od zadnjih srpskih stanovnika iz okolice. Dragovoljci i plaćenici pridruživali bi se srpskim postrojbama noseći svoje odore. U blizini Đura, na albanskoj granici, jedan vojnik OVK-a čuo je odjednom kako uzvikuju na ruskom: 'Naprijed, braćo!' 'No što je rat dalje odmicao, u jugoslavenskoj je vojsci bilo sve više bijegova', kaže jedan Albanac. 'U vrtu sam ujutro nalazio ostavljene odore. Za operacije u selima, sa civilima, Rusi su prevladavali. Nisu bili toliko izbirljivi i nisu se bunili.' U KFOR-u također priznaju da su Ruse 'često iskorištavali za prljave poslove, čak i dragovoljce'. Hans-Christian Klasing, kao 'jednu od najdojmljivijih slika iz rata' vidi kamion s ruskim plaćenicima koji je išao iza jugoslavenske vojske. 'Imali su crna usta, izgledali su umorno i strašno u isto vrijeme.' Danas se njemačko zapovjedništvo susreće s problemom koji ne može riješiti. Kako provjeriti jesu li oni koji će se vratiti ovamo u sastavu postrojba svoje države, isti oni koji su napadali seljačka gospodarstva kao dragovoljci? Moskva nije dala nikakav popis. 'A mi nismo u mogućnosti da ga tražimo', tvrdi KFOR. U vrlo važnom času Rusi prijete odnosima između KFOR-a i OVK-a. U znak dobre volje, Oslobodilačka je vojska pristala na razvojačenje. 'Ali, ako Rusi doista dođu, ja ponovno uzimam oružje. Gotovo je s ludom ljubavi sa KFOR-om', kaže vojnik u ophodnji na cesti za Peć. Vadi fotografiju na kojoj je prikazan on kako je stavio nogu na truplo jednog mladića. Na razbijenoj lubanji ruska osobna iskaznica. 'Ubiti jednog od njih, to je za nas prava stvar.' U stožeru OVK-a, zapovjednik Tahir Sinani ne razmišlja na pitanje koja bi dužnost bila najbolja za rusku postrojbu. 'Negdje gdje neće vidjeti nebo. Pod zemljom, primjerice.' To je šala, naravno. I dodaje: 'Mi ih ne volimo. Njih doista treba držati na oku.' Prema njegovu mišljenju, nema ni govora o tome da Rusi ovdje dođu u dodir s nekim od Srba, 'pa čak ni s kakvom starom damom'. 'Ako ih žele vidjeti ili im pomoći, neka idu u Srbiju. A ne na Kosovo. Predložili smo da se rasporede u Mališevu.' Tu je pogubljeno nekoliko desetaka ljudi, a sve su kuće spaljene. 'Neće imati s kime razgovarati, samo mogu danima gledati što su ovdje učinili.' Sinoć je njemački službeni predstavnik potvrdio da će Rusi zacijelo doći na ovo područje", iz Prizrena izvješćuje Florence Aubenas. 'Milošević ne priznaje zakon' Ana Popović razgovarala je s Nenadom Čankom, predsjednikom Saveza socijaldemokrata Vojvodine, koji slovi kao pobunjenička stranka: " - Znači li ukidanje ratnog stanja nove mogućnosti za oporbu? = To ništa ne znači. Milošević ga je uveo i ukinuo. On će ga opet uvesti bude li potrebno. Mi već deset godina tražimo njegov odlazak jer je on najveći zločinac kojega je zemlja ikad imala, pravi serijski ubojica. Njegov je najveći zločin što je 'ukinuo institucije' i pretvorio zemlju u sektaški kult na jednom području. Danas nije riječ o tome da se zemlja demokratizira, nego da se 'deprogramiraju' ljudske glave. Kada su Srbi odlazili iz Sarajeva (nakon Daytonskih sporazuma), nosili su sa sobom svoju imovinu, čak su iskopavali svoje mrtve. Napuštajući Kosovo, spaljuju svoje kuće. Najveći je zločin režima što ih je doveo do toga da sami sebe žrtvuju, kao u zajedničkom prinošenju žrtve. Jugoslavija je puna zajedničkih grobnica. To je kraj za Miloševića. Pitanje je hoće li taj kraj doći brzo ili ne. - Koja je svrha potpisivanja peticija koje je započela oporba? = Nije riječ o peticiji, već o prikupljanju stotinu tisuća potrebnih potpisa kako bi se od skupštine zatražilo da iznese prijedlog za smjenjivanje Predsjednika. Tekst je vrlo jednostavan: tražimo neopozivu ostavku Slobodana Miloševića. Treba početi zakonskim putem. Znam da od toga nema koristi, ali ne želim da mi predbacuju kako nisam ništa poduzeo. - Mislite li da je na kraju neizbježno nasilje? = To me ne bi začudilo. Nema zakonskog načina kojim bi se otjerao Milošević. On ne priznaje zakon. Parlament mi je protuzakonito oduzeo zastupničke ovlasti. Savezna skupština protuzakonito sprječava novu većinu u Crnoj Gori da zauzme mjesta koja joj po pravu pripadaju. Neće biti dovoljno samo otvoriti glasila. Ljudi ne prate ta glasila jer su ona programirana tako da znaju gdje je 'istina'. - Zašto tražite preuređenje Srbije i samoupravu Vojvodine? = Miloševićeva je Srbija koncentracijski logor. Zemlja se mora decentralizirati, i to ne samo formalno. Naša je stranka 1990. započela obnovu duge tradicije samouprave Vojvodine. Pitanje Vojvodine nije etničko nego demokratsko. Nema enklava kao u Bosni, sela su 95 posto višeetnička. Srbi čine 60 posto pučanstva, svi su autonomistički vođe Srbi. G. 1993. imali smo tek 1,3 posto glasova. 1996. imali smo 21 posto, a čak jednu trećinu u Novom Sadu. Birači su shvatili da ih centralizam nikamo ne vodi. Samo 6,4 posto poreznih prihoda koji se naplaćuju u Novom Sadu ostaje u gradu. Mi samo želimo naš novac."