IT-25.VI.LA REPUBBLICA- EUROPSKA VOJSKA

ITALIJA LA REPUBBLICA 25. VI. 1999. Maastricht za vojsku EU-a "Postoji jedna statistika u vezi s ratom na Kosovu koja kaže sve o stanju Europe: na tom poprištu operacija tri od četiri zrakoplova bili su američki, četiri bombe od pet bile su američke, gotovo čitav'intelligence' davali su Amerikanci. Svi projektili tomahawk dolazili su iz američkog Raytheona, svi nevidljivi bombarderi B-2 izlazili su s linija za sklapanje američkog Northorp Grunmana, i svi zrakoplovi za prijevoz postrojba sagrađeni su u Boeingu i Lockheedu, jasno američkim. Zna se da Europa troši manje za obranu, oko pola proračuna SAD-a. No činjenica je da ni iz daleka nema pola američke vojne sposobnosti. Zašto? Sigurno ne zbog tehnološkoga jaza budući da je Stari Kontinent izmislio mlažnjak, računalo i mobitel. Dakle? Objašnjenje je u jednoj drugoj statistici: Europljani imaju više vojnika od Amerikanaca, mnogo više, gotovo dva milijuna, velikim dijelom novaka, mladića u ročnoj vojsci, beskorisnih u ratu s visokom tehnologijom i visokim rizikom, u odnosu na sveukupni zbroj od jednog milijuna i četiristotine tisuća američkih vojnika. Ona mala sredstva koja su europske vlade još spremne ostaviti za obranu velikim dijelom odlaze na održavanje arhaičnih teritorijalnih vojska, napravljenih za obranu granica od vanjske invazije (sovjetske) umjesto za obranu europskih načela daleko od kuće. Vojni div na glinenim nogama, koje se, štoviše, ne mogu izvući iz domovinskog tla. Što činiti? Moguća su dva rješenja, ili nastaviti se tužiti na američku veliku nadmoć i žaliti odsutnost samosvojne europske vanjske politike. Ili Europu dovesti u vojne i tehnološke uvjete da može imati vanjsku politiku. Bilo koji diktator u vrtu europske kuće, prije no što bi popustio diktatu Bruxellesa, postavio bi si poslovično pitanje: s koliko divizija raspolaže Europa? Odgovor je, po sadašnjem stanju, s mnogim divizijama, no koje se ne mogu premještati, ne mogu se brzo razmještati, koje nisu poduprte nikakvim strateškim i satelitskim 'intelligenceom'.(...) Neka Europa nastavi kao što je učinila u Maastrichtu s gospodarstvom, odnosno s jedinim zajedničkim jezikom kojega ona, čini se, poznaje i poštuje. Neka postavi kriterije koje želi ostvariti, a koje sve zemlje trebaju poštovati. Primjerice, neka utvrdi da svaka vlada ne može pro capite potrošiti manje za obranu nego što to čini danas. Francuska je na vrhu te ljestvice sa 708 dolara, Španjolska na dnu sa 196 dolara.(...) Drugi kriterij, niti jedna zemlja ne može odrediti manje od 40 posto svog troška za obranu, za istraživanje i razvoj visoke tehnologije, kao što to danas čini Velika Britanija (Belgija je primjerice na 12 posto). Uz to, niti jedna zemlja ne može imati vojsku koju čini više od 0,3 posto njezina stanovništva, kako bi se na taj način smanjilo rasipanje jedne Grčke gdje je 1,5 posto građana u vojnoj odori. Bio bi to snažan poticaj pretvaranju oružanih snaga, koje se zastarjelo temelje na ročnoj službi, u profesionalne i djelotvorne vojske.(...) Ne treba ovdje razmišljati o velikim ratovima, poput onog na Kosovu, koji se još mnoga desetljeća neće moći voditi bez Amerikanaca. Već na male krize i operacije 'peacekeepinga', koje kratkoročno uopće nisu neostvarive. Ako bi neki građanski rat u Alžiru nagnao na evakuaciju svih Europljana iz tog područja, bi li Europa mogla to sama učiniti? Ako bi se pojavila potreba za nekom novom operacijom 'Alba', bi li Europa opet Italiju prepustila svojoj sudbini?(...) Ako bi došlo do neke nove Bosne, bi li Europa mogla izbjeći sramotu iz 1991., kad je tadašnji turnusni predsjednik, Luksemburžanin Poos, pompozno objavio Miloševiću da je 'vrijeme Europe došlo'? Toliko je prestrašio diktatora da su, kako bi dovršili pokolj, morali doći Amerikanci, postavljajući presedan za njihovu intervenciju na Balkanu, na kojega su se naši pacifisti toliko žalili na Kosovu.(...) Kad su Miloševićeve snage opsjele Vukovar 1991., dva mjeseca prije predviđenog skupa na vrhu u Maastrichtu, Europa je nastavila s građenjem jedinstvene valute, umjesto da je shvatila da se u eksploziji komunističkog carstva stvara njezino najžurnije izvanredno stanje. Povjesničar Timothy Garton Ash smatra da je taj izbor prioriteta bio greška. Umjesto da je uljepšavala i osuvremenjivala svoju polovicu kontinentalnog stana, zapadna Europa je trebala gledati preko palog zida koji je razdvajao, i shvatiti da su žurniji bili zajednička vanjska politika, politička integracija, širenje na istok, Marshallov plan za nove demokracije koje su se pojavile iz ruševina totalitarizma. I zajednička vojska prije nego zajednička valuta. Jedini istok na koji je gledala Kohlova Europa bio je istočna Njemačka. Povijest očito nije sačinjena od riječi 'kad bi'. No od tada pa nadalje, dobili smo više od jednog dokaza o tome što je potrebno Europi da bi postojala kao politička jedinica, pa i poduprla svoju valutu. Vrijeme Maastrichta za vojske i obranu očito je došlo", piše Antonio Polito.