NJ 19. VI. SZ: OVK VIŠE NIJE SAVEZNIK KFOR-A

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. VI. 1999. Kraj jednog savezništva "I u ratu i u miru, stvarnost se često može sakriti iza statistike. NATO je svakog dana rata samosvjesno objavljivao koliko je napadačkih letova izvedeno, koliko raketa ispaljeno i koliko strateških ciljeva pogođeno, tvrdeći da se sve odvija po planu i da je mir samo pitanje vremena. Nakon 78-dnevnog bombardiranja, nastupilo je vrijeme mira, a statistike opet govore o uspjehu. NATO-ove postrojbe prodiru u velikom broju na Kosovo, odakle se istodobno povlače tisuće srpskih vojnika. Statistika ulijeva pouzdanje, sve se odvija po planu, ističu ponovno u NATO-u. No, prijeti opasnost da stvarnost počne slijediti drugi plan - onaj Oslobodilačke vojske Kosova. Borci su istodobno opijeni pobjedom i usmjereni na svoj cilj. Nakon tjedana i mjeseci provedenih u brdima, ulaze u gradove i sela te pucaju zrak iz kalašnjikova radujući se i prihvaćajući status slavljenih pobjednika među albanskim stanovništvom. Istodobno njihovo vodstvo gradi strukture za preuzimanje građanskog nadzora nad Kosovom. Tu je gradonačelnik u Prizrenu, tu je prijelazna vlada u Prištini, a sve to pred očima KFOR-a i bez pokrića u međunarodnome mirovnom planu. Kad je riječ o odlučujućem pitanju njegova razoružanja, OVK šalje nerazgovijetne signale. S jedne strane, mjesni zapovjednici dogovaraju s Bundeswehrom u Prizrenu odustajanje od oružja i vojnih odora, a s druge strane OVK prijeti oružanim otporom Rusima, koji se namjeravaju uključiti u sastav KFOR-a. Na kraju krajeva, valja računati da mnogi u rascjepkanom OVK-u ne žele ni čuti za razoružanje. Naime, OVK svoj zahtjev za vladavinom nad Kosovom temelji upravo na oružju. Iz nerazumljivih razloga, Zapad odobrava albanskoj vojsci kredit povjerenja. Koliko god primjereno oštri bili zahtjevi rezolucije UN-a o sklapanju mira postavljeni Srbima, toliko su neprimjereno blage odredbe koje se tiču OVK-a. Spomenuti UN-ov dokument govori u tom kontekstu o 'razvojačenju', a taj bi pojam trebao biti precizno definiran na pregovorima. No, OVK je već pokazao kako on definira taj pojam - gerila bi trebala postati regularna kosovska vojska. Svađa koja je izbila oko te točke jasno pokazuje da je ublažavanje formulacija iz Rambouilleta bez velike potrebe bilo velika greška. Naime, na tamošnjim pregovorima nedvosmisleno je dogovoreno 'razoružanje' OVK-a. Rambouillet je bio posljednja faza mira. OVK je tada još na Zapadu uživao status politički nepredvidljive skupine pobunjenika čije je vojno djelovanje katastrofalno. Novopečena popustljivost prema OVK-u pokazuje da se taj odnos za vrijeme rata zacijelo poboljšao. Uistinu postoji zajednički cilj: kraj srpske agresije i politike protjerivanja te povlačenje srpskih oružanih snaga. Osim toga, pojavili su se i slučajevi iznenađujuće suradnje. Primjerice, OVK je izručio Amerikancima dva zarobljena srpska vojnika. Nadalje, njegovi su borci na Kosovu zacijelo prenosili glavnom stožeru NATO- a u Bruxellesu i koordinate srpskih položaja. No, sklapanje mira dokončalo je to vojno savezništvo sa Zapadom, kojim se oholi OVK hvalio od samoga početka rata. Sada se opet oštro očituju razlike. Sukobi su neizbježni, jer njihovi su ciljevi u miru nespojivi: KFOR je mobiliziran kako bi Albancima zajamčio autonomiju. A OVK želi zadržati oružje kako bi ostvario nezavisnost i nastoji ostvariti taj cilj neumoljivom dosljednošću. O tome svjedoče duge povorke srpskih civila koji napuštaju svoje domove na Kosovu. Među njima su sigurno i mnogi pojedinci koji su počinili zločin nad svojim susjedima i sada znaju zašto moraju otići. No, osvetoljubivost radikalnih Albanaca očito nije usmjerena protiv pojedinih krivaca već kolektivno, protiv svih Srba. Protjerivanje Srba naknadno potkopava motive intervencije Zapada, a politički planovi međunarodne zajednice za budućnost Kosova pretvaraju se u mrtvo slovo na papiru. Zapad se danas mora pobrinuti da rat ne bude puka promjena vlasti i smjera represije u korist Albanaca. Možda se u sadašnjoj situaciji čini sasvim časnom zaštita koju su vojnici Bundeswehra u Prizrenu pružili posljednjim srpskim civilima prilikom povlačenja, popraćenog klicanjem Albanaca. No, tim potezom vojnici nisu ispunili svoj mandat. Naime, on im nalaže zaštitu Srba koja će im omogućiti ostanak. KFOR mora biti nešto više od naivnih plavih kaciga - mora uspostaviti i oblikovati mir. Sastavni dio te zadaće jest odlučno suprotstavljanje OVK-u i brzo razoružavanje te postrojbe. Cilj - očuvanje Kosova za Albance i za srpsku manjinu - ni u kom slučaju nije nerealna tlapnja. Štoviše, on je jednostavno politička obveza. Naime, tko Srbima oduzme Kosovo, priprema teren za revanšizam. Tko dodijeli Kosovo isključivo Albancima, jako će se brzo suočiti s velikoalbanskim nacionalizmom i novim sukobima", upozorava Peter Muench.