ŠV 26. VI. NZZ: TREBA LI POMOĆI SRBIJI

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 26. VI. 1999. A što će biti sa Srbijom? "Srbija i jugoslavenski predsjednik Milošević gubitnici su rata za Kosovo. Nakon 1995. i gubitka hrvatske krajine, gdje je stoljećima živjelo većinsko srpsko stanovništvo, te nakon egzodusa srpskog stanovništva iz Sarajeva početkom 1996., Srbi danas u velikom broju napuštaju Kosovo, kolijevku srpske kulture i državnosti. Srbija je danas izoliranija nego ikad dosad; NATO-ovi zračni napadi razorili su mnoga industrijska postrojenja i veliki dio infrastrukture. Bilanca dvanaestgodišnje Miloševićeve vladavine je porazna. Time bi po na Zapadu vrlo rasprostranjenom mišljenju napokon trebala biti zapečaćena njegova politička sudbina i kucnuti trenutak za demokratsku oporbu. Zacijelo je točno da Srbija s Miloševićem, kojega je haaški sud UN-a zajedno s četiri sljedbenika optužio za ratne zločine počinjene na Kosovu, neće ostvariti gospodarski prosperitet ni povratak u europske institucije. Osim toga, ne bude li provedena demokratizacija i decentralizacija, jugoslavenska federacija raspast će se prije ili kasnije. Vodstvo jugoslavenske republike, politički podijeljene na prosrpski i protusrpsko blok, već se korak po korak otelo čeličnom stisku Beograda i otvorilo svoju zemlju prema Zapadu. Čini se da je rat dodatno ojačao pristaše neovisnosti i već se javljaju prijetnje istupanjem iz federacije u slučaju izostanka temeljitih reforma u Beogradu. No, zahtjev za većim stupnjem samostalnosti sve glasnije odjekuje i u ostalim regijama. To vrijedi u prvom redu za Vojvodinu, gdje mađarska manjina nije usamljena u svom zahtjevu za većim stupnjem autonomije u okviru jugoslavenske federacije. Naime, zahtjev za regionalnim samoodređenjem podupire i dio autohtonog srpskog stanovništva, koje smatra da beogradski centralizam ugrožava njegov identitet. Muslimani u Sandžaku, pokrajini na jugu Srbije, već godinama zahtijevaju poseban politički status. Osiromašeno srpsko stanovništvo, iscrpljeno svakodnevnom borbom za materijalni opstanak, neće se tako brzo pobuniti protiv Miloševića. Više je nego sporno može li beznadno podijeljena i po mišljenju mnogih Srba diskreditirana oporba usmjeriti neodređeno nezadovoljstvo u priželjkivane političke kanale. No, čak i u slučaju promjene vlasti Srbija se neće preko noći preobraziti u demokratsku državu. Promjene posvuda zahtijevaju vrijeme - a to posebno vrijedi za Balkan. Jugoistočna Europa obilježena je višestoljetnom osmanskom vladavinom, koja je tu regiju odsjekla od političkih tokova u zapadnoj Europi. Na području pod turskom vladavinom izostala je renesansa, reformacija, prosvjetiteljstvo. Građansko društvo s neovisnim institucijama u funkciji političke protuteže državnoj vlasti razvilo se u najboljem slučaju tek u naznakama. Ta je zemlja obilježena političkom kulturom koja spremnost na kompromis i samokritiku smatra znakovima slabosti. Tome valja dodati da je u jugoistočnoj Europi proces stvaranja nacionalnih država počeo kasno, da je bio bolan i da još nije završen. Zato su u Srbiji nacionalno pitanje i problem državnog identiteta još u žarištu pozornosti. Politički je diskurs obilježen kolektivističkim načinom razmišljanja u teritorijalnim i etničkim kategorijama, koji je komunistička vladavina dodatno pojačala. Dok je 1989. u istočnom dijelu srednje Europe totalitarna vlast zbačena u ime građanskih prava, srpsko je vodstvo reforme definiralo u prvom redu kao nacionalnu emancipaciju. Preokret je proveden pod nacionalnim predznakom, što je onemogućilo duboke političke i gospodarske reforme. Pritom valja napomenuti da je i režimska propaganda, kojoj su građani bilo izloženi dan za danom, polučila željeni učinak. Pri veličanju Miloševića angažirane su metode koje podsjećaju na najmračnija komunistička vremena. Oporba čije predstavnike državna propaganda prokazuje kao izdajnike i najamnike u službi 'NATO-agresora', mora nakon ukidanja ratnog stanja ponovno početi od početka. Novi početak dodatno će otežati i postupno nestajanje prosvijećenog srednjeg sloja, najvažnijeg uporišta reformskih snaga. Naime, posljednjih su godina zemlju napustili deseci tisuća stručnjaka. Dio duhovne elite iselio je, a drugi je dio zbog besperspektivnosti potonuo u duboku rezignaciju i apatiju. Za vrijeme NATO-ovih zračnih napada mnogi su Srbi - između ostalog i pod utjecajem državne propagande - poistovjetili demokratske vrijednosti s bombama, što dodatno otežava zadaću zapadno orijentiranih protivnika režima. Stoga bi prerano raspisani izbori mogli čak pomoći nacionalističkom ekstremistu Vojislavu Šešelju da osvoji vlast. Demokratska oporba, čija je politička baza jako uska, previše pojednostavljuje situaciju, svaljujući krivnju za srpsku tragediju isključivo na leđa Slobodana Miloševića, koji se navodno održava na vlasti samo uz pomoć specijalne policije. Režim je dublje ukorijenjen u društvu jer inače Milošević ne bi bio tri puta izabran za predsjednika. Osim toga, mnogi su oporbeni političari i sami tijekom godina podlegli čarima vlasti. Valja također dodati da se njihov stav prema Kosovu gotovo uopće ne razlikuje od Miloševićeva. Ne mogu se othrvati svojoj odgovornosti za nastajanje i širenje agresivnog srpskog nacionalizma, korijena svega zla. Prioritetni problem Zapada jest i dalje odnos prema jugoslavenskom Predsjedniku, kojega traži sud UN-a za ratne zločine. Načelno je stajalište da Srbija ne smije dobiti pomoć za obnovu sve dok je na vlasti Slobodan Milošević. Najavljena je tek moguća humanitarna pomoć, pri čemu nije jasno kako bi ona trebala biti odvojena od drugih oblika pomoći. Zapadni političari zadovoljno trljaju ruke. Tešku zadaću razvlašćenja Slobodana Milošvića, na kojoj su i sami polomili zube, prepuštaju danas srpskom stanovništvu. Zasigurno bi bilo upravo apsurdno kad bi beogradski režim, čije su postrojbe na Kosovu počinile užasne pokolje nad civilnim albanskim stanovništvom, bio nagrađen pomoći pri obnovi. No, istodobno se ipak nameće i pitanje je li opravdano da i cjelokupno srpsko stanovništvo ispašta nedjela svog vodstva. Odlučujuća je vjerojatno vrsta pomoći i kontrola njezinih primatelja. Pozicija Slobodana Miloševića, čiji mandat istječe tek g. 2002., nesumnjivo je uzdrmana nakon sloma na Kosovu, ali se o mogućem kraju njegove vladavine u dogledno vrijeme može samo špekulirati. U svakom slučaju, Jugoslavija je jedina balkanska zemlja u kojoj nakon preokreta u istočnoj Europi još nije promijenjena vlast. Načelno gledano, i Srbija treba europsku perspektivu koja je - kao što pokazuju primjeri reformskih država u istočnom dijelu srednje Europe - najvažniji poticaj za političke i gospodarske reforme i za rješavanje problema manjina. Održi li se Milošević na vlasti dulje vrjeme, izolacija Srbije mogla bi stvoriti opasno plodno tlo za nove sukobe, pa i za nove ratove. Još nije izvjesno hoće li se nezadovoljstvo Srba zbog poraznih gospodarskih i socijalnih posljedica rata usmjeriti protiv vlastitog vodstva ili protiv Zapada. Mnogi kritičari režima drže da se Zapad nepravedno odnosi prema njima, uskraćujući pomoć pri obnovi", napominje na kraju komentara Cyrill Stieger.