IT-5.VI.REPUBBLICA-POBJEDNICI I PORAŽENI

ITALIJA LA REPUBBLICA 5. VI. 1999. Pobjednici i poraženi "(...) Nema dvojbi, ako se pogleda iza dimne zavjese ovih balkanskih predstava, da je Milošević poražen. A tko misli da je i NATO izgubio, jer nije znao na 'vojno ispravan' način voditi rat, čineći greške, koje su u nekim slučajevima bile užasne, i nanoseći nesrazmjerne gubitke i patnje civilnom pučanstvu, čini to jer protivno svim dokazima želi nastaviti nijekati legitimnost rata i izokrenuti odgovornost. Osim toga, onome tko još dvoji o Miloševićem porazu predlažemo da pažljivo pročita sadržaj plana koji je ovaj prihvatio, da pogleda ceremoniju koja će se danas obaviti na granicama Kosova, gdje će general Jackson, zapovjednik snaga za brzu intervenciju razmještenih u Makedoniji, susresti jugoslavenske generale kako bi im dao upute za povlačenje srpskih snaga s Kosova, kojim putevima treba ići, pa čak i način na koji treba razoružati topove i puške. Ako to i nije bezuvjetne predaja, ne nedostaje mnogo da tako bude. Iako to formalno tako ne izgleda to je zato što je na samom kraju logika politike nadvladala nad onom isključivo vojnom. A za to zaslugu treba pripisati Europi, prije svega italo-francusko- njemačkoj osovini, koja se oblikovala i malo po malo utvrđivala da se smjer 'bombardirati radi bombardiranja' pokazivao sve besmislenijim i sve teže održivim kod europskoga javnog mišljenja, osim onoga britanskoga. Amerika, ili barem važan dio njena čelništva, htjela je potpunu pobjedu, s Miloševićevim vojnim i političkim porazom, no nije imala hrabrosti tu težnju dovesti do krajnjih posljedica kopnene intervencije. Uz dvostruki rizik: da se nastavi s bombardiranjima preko granica etičke održivosti, narušavajući tako izvorni cilj intervencije, i da potom budu prisiljeni pokrenuti kopneni napad u najgorem mogućem ozračju. Europljani su bili sposobni nametnuti drukčiji smjer kombinirajući vojni put s političkim, a da pri tome nisu iznevjerili atlantsku vjernost, istodobno spašavajući 'zajedničarsku' (upotrijebimo jedan već zastarjeli izraz) koheziju, koja se u prethodnim balkanskim krizama nikada nije uspjela održati pred stvarnim iskušenjima. A to je omogućilo održavanje veze Rusije s pregovaračkim procesom, čije je isključenje moglo proizvesti nemjerljive štete bilo po stabilnost same Rusije, bilo cijeloga kontinenta. (...) Govoriti o 'pobjedi Europe' sigurno je pretjerano jer je Amerika ipak još pogonska sila NATO-a. No isto tako je istina da se EU prvi puta uzdigao u punoj veličini političkoga, pa i vojnog subjekta, a činjenica da je u Koelnu konačno izabran toliko kontroverzan 'Gospodin za zajedničku europsku obrambenu politku' (upravo u liku sadašnjeg glavnog tajnika NATO-a) više je od slučajnosti i zapravo je njegovo potvrđivanje. Drugo pitanje, koje nije polemičko nego tjeskobno, jest jesu li tolike patnje, tolika razaranja, toliko civilne, a ne samo vojne žrtve, bile uistinu nužne da bi se potom vratilo, uglavnom, odbačenom planu s pregovora u Rambouilletu. Tko odgovara da nisu, sklon je zaboravljanju izvornog razloga NATO-ove intervencije, pa i brkanju uzroka i posljedica, pripisujući izgon kosovskih Albanaca bombardiranjima, a ne zloćudnom tumoru etno-nacionalizma čije su metastaze prvo poharale Hrvatsku, potom Bosnu i na kraju Kosovo, a u Miloševiću su imale stalan izvor zaraze. (...) Treće je pitanje što danas treba učiniti s Miloševićem. Ono je najstvarnije od svih i istodobno najsloženije. Jer kad mir bude uspostavljen morat će se misliti na to s kime pregovarati o političko-institucionalnom ustroju Kosova, kao i o obnovi Jugoslavije. Već jučer europski su čelnici pokazali veliko ograđivanje glede pretpostavke da bi međunarodna pomoć mogla ići čovjeku optuženome za ratne zločine kojega u teoriji mogu uhititi sve zemlje članice UN-a. D'Alema je jako dobro opisao stanje rekavši da je politička sudbina beogradskog diktatora u rukama Srba, a ona sudska u rukama haaškog suda. Njegova budućnost, dakle, visi o dvije tanke niti, od kojih bi jedna mogla puknuti kad njegovi sunarodnjaci, nakon šoka od bombardiranja, u potpunosti uvide njegovo propalo i tragično upravljanje tijekom ovih mjeseci. Jedna je stvar sigurna. Slobodan Milošević mnogo je slabiji u miru nego što je bio u ratu", piše Paolo Garimberti.