IT-18.V.LA REPUBBLICA-EUROPSKA KRIZA

ITALIJA LA REPUBBLICA 18. V. 1999. Europske slabosti "Upravo kada se azijski istok trudi izići iz svoje krize, Europljani kreću nizbrdicom nesigurnosti u svojoj. Strateški pokretač europske krize rat je na Kosovu, no upravo kao što je za Aziju kriza bila nešto više od jednostavnog pitanja mjenjačkog odnosa valuta, tako i Europljani moraju misliti i izvan granica zračne sile. Lakrdije u europskom povjerenstvu ili pad od 10 posto jedinstvene europske monete od kad je, u siječnju, prihvaćena, samo su djelomični pokazatelji europske krize. Slab euro u slabom europskom gospodarstvu očito neće moći postati važna pričuvna valuta dok ima razlika u uspjesima gospodarstava SAD-a i EU-a. Vjerojatnost pobjeđivanja budućih izazova vezana je uz sposobnost Europe da se usprotivi kosovskom problemu i najtežim kršenjima ljudskih prava u industrijaliziranom svijetu od vremena Drugog svjetskog rata. Kriza je način da se potvrde teorije, vodstva i institucije, a Europljani su u svakom od tih pogleda u krizi.(...) Čini se da Europljani imaju najgoru sudbinu na svijetu: ne samo da nisu kadri izbjeći rat nego ga ne uspijevaju ni dobiti kad ga započnu. Daleko od toga da bi dokazao vrijednosti prethodnih europskih propovijedanja, rat na Balkanu nam daje neke nove i neugodne lekcije. Najočitija lekcija, koja vrijedi i za SAD, jest da su demokracije, posebno u savezu, katastrofa kad se radi o djelotvornom vođenju rata. S koalicijskom politikom, koja je u Europi pravilo, svaki čelnik nalazi izliku da se, primjerice, usprotivi uporabi kopnenih snaga, nužnih da bi se dobio rat. Samo se Tony Blair, koji nema dosljednu unutarnju oporbu, slobodan izraziti. Za druge demokracije koje bi u vrijeme kriza mogle računati na pomoć Zapada, zamisao da se demokracije bore samo kad se njihovi vojnici ne izlažu riziku pogibije u ratu, duboko je uznemirujuća. Druga lekcija balkanskog rata možda je nekima više umirujuća. Protivno strahovima mnogih koji ne pripadaju atlantskom svijetu, Europljani uopće ne izgledaju zainteresirani da si daju mnogo truda oko širenja zapadnjačkih vrijednosti ili oko održavanja reda.(...) Europa je, dakle, predodređena da bude mnogo više otok. Širenje EU- a bit će čak i sporije i ograničenije nego se očekivalo. Traženje Europe da dijeli zapovjedništvo nad globalnim sustavom zajedno sa SAD-om bit će uvelike redimenzionirano.(...) Drugim riječima, to znači da se Europljani nemaju nikakvu namjeru izložiti zahtjevnijim vojnim akcijama. Slati će postrojbe samo u 'dopuštene zone', gdje je rizik pogibije sveden na minimum.(...) Ukratko, ono što pokazuje europska kriza, kao i ona gospodarska proživljena u Aziji, koja nije pogodila atlantska gospodarstva, jest da živimo u mnogo manje globalnom svijetu no što smo mislili. Upravo kao što gospodarske krize jedne regije ne ruše globalno gospodarstvo, tako i Europljani dokazuju da je vojni sukob samo regionalan ili subregionalan. U dvadesetom je stoljeću pad europskog poretka doveo do rata i redefiniranja globalne sigurnosti. Zar Europljani, time što se ozbiljno ne bore na Balkanu, ne igraju sličnu ulogu na početku 21. stoljeća", pita na kraju autor članka Gerald Segal.