IT-26.V.LA REPUBBLICA-AMOS OZ

ITALIJA LA REPUBBLICA 26. V. 1999. Genocid univerzalno pitanje - Gorka iluzija globalnog sela "Jedini pozitivan aspekt tragedije na Kosovu jest da se genocid više ne može smatrati unutarnjom stvari zemlje u kojoj se događa. To je promjena i napredak prema stanju otprije pedeset godina kada je većina država smatrala genocid unutarnjim pitanjem: najviše što bi činile jest da bi prosvjedovale, ali se nikada ne bi umiješale. Prirodno, crta gdje intervencija postaje dopustiva posve je arbitrarna: danas se ne ocjenjuje dopustivim, primjerice, da svijet intervenira i bombardira zemlju u kojoj vlada cenzura, koja tlači svoj narod, koja bez suđenja uhićuje disidente, koja progoni intelektualce; ali se intervencija prihvaća kada se radi o zaustavljanju genocida. U svakom slučaju, ja vjerujem da negdje treba početi, i vjerujem da je jako važno razlikovati različite stupnjeve zla. Ako bi se sve zlo jednako vrednovalo, ako se svakoj dijaboličnoj i nemoralnoj akciji odgovara drugom, onda riskiramo postati robovi zla. A kako je genocid najveće zlo, ispravno je da režim koji provodi genocid zna da više nije imun na vanjsku intervenciju. Nadam se da će to postati univerzalna odluka. Intervencija koju pratimo u Jugoslaviji pokazuje veliku, golemu silu. No upravo u Jugoslaviji vidimo i ograničenja te sile, a rekao bih i sila svih vrsta. Paradoksalno, čini se zapravo da sve umiješane strane, bile one na pravoj ili krivoj strani, njeguju jednu pretjeranu predodžbu o vlastitoj moći. Oslobodilački pokret albanskih Kosovara, vjerujući da od Srba može uzeti široku autonomiju vojnom pobunom, očito je precijenio svoju snagu. Ali i Milošević, vjerujući da se može izvući s masovnim etničkim čišćenjem, precijenio je svoju vlast. A imam dojam da su i gospodin Clinton i Atlantski savez vjerovali da se mogu pokazati mnogo djelotvornijima nego što se pokazuju. Svi misle da silom mogu postići ono što vjeruju da je ispravno. Međutim, postoje ograničenja. Bilo oni koji su relativno na ispravnoj strani, bilo 'zli' ovoga sukoba, uz skupu cijenu uče da vojna sila ima svoja ograničenja. Vojske, bombe, policije, ne mogu sve riješiti. A to je prvo otkriće. Postoji i drugo. Netko se čudi: kako se sve to moglo dogoditi u srcu Europe, kako to da je jedan tako stravičan pokolj izbio upravo usred civiliziranih nacija 'Starog Kontinenta'? Priznajem da mi se ta vrsta rasprave uopće ne sviđa: gotovo kao da je Europa imuna na okrutnosti, gotovo kao da etničko čišćenje i istrjebljivanje postoje samo u Namibiji, Somaliji ili Vijetnamu, ali sigurno ne i u Europi. Iskreno, ne znam odakle Europljani izvlače taj ton licemjerne čestitosti, zaboravljajući da je u posljednjih pet stotina godina mali europski kontinent prolio više krvi nego sva ostala četiri zajedno: svoju krv, i krv naroda druga četiri kontinenta. Pitam se kako se razumno može misliti da je Europa najciviliziranija ili da je na sigurnom od zvjerstava i okrutnosti. Naprotiv, ako netko gleda povijest posljednjih pet stoljeća, Europa pripada skupini visokog rizika što se tiče okrutnosti i brutalnosti. Rat na Balkanu sadrži i treće otkriće, posebno šokantno za Zapad. Mnogi, u Americi, u Europi, postali su previše optimistični glede dolaska novog razdoblja, takozvanog 'kraja povijesti', kako ga je imenovao politiolog Fukuyama. Ljudi su mislili da će se nakon pada Sovjetskoga Saveza pojaviti globalno selo, gdje svi postaju prijatelji na internetu, i neka vrsta globalne religije usredotočene na Madonnu i Maradonu. Stvari su se razvijale drugačije. Strašni događaji na Balkanu podsjećaju nas da svi satovi na svijetu ne pokazuju isto vrijeme; negdje je počela postmoderna epoha, drugdje još bijesni ona predarhaična, tu je u modi postnacionalizam, a tamo nedodirljivo vladaju plemenski osjećaji i praiskonski nagoni. Čimbenik koji najviše deprimira jest da se čini da se naklonost usmjerava prema starim genetskim i vjerskim solidarnostima: cijeli slavenski svijet je sa Srbima, kao i Pravoslavna crkva, uključujući i mnoge u Grčkoj, zemlji članici NATO-a; muslimanski svijet je čvrsto stao uz kosovske Albance; dok se čini da se zapadni svijet prema jednima i drugima odnosi s promjenjivim gađenjem i odbojnošću. Odluka na čijoj strani treba biti, u Izraelu i među Palestincima, proizvela je dobru dozu zbunjenosti. Tko su 'dobri' a tko 'zli'u balkanskom sukobu? Neki Izraelci osjećaju da automatski trebaju biti protiv muslimana, dakle protiv Kosovara jer su muslimani neprijatelji Izraela na Bliskom istoku, a osim toga neki pamte činjenicu da su u Drugom svjetskom ratu mnogi Srbi pomogli Židovima da pobjegnu pred nacistima. Pa opet, povijesno pamćenje na nacistički holokaust druge Izraelce navodi da se identificiraju s Albancima: nije važno što su muslimani, poglavito su narod koji je deportiran i pod prijetnjom genocida. Slična zbrka vidi se i među Palestincima: moraju biti za Kosovo u ime solidarnosti među muslimanima; no neki misle da na prvom mjestu moraju biti antiamerikanci, jer pripadaju Trećem svijetu, jer su potlačen i antiimperijalistički narod i zato iskazuju neke simpatije za bombardirane Srbe. Sva ta zbrka otkriva da se u bilo kakvu sporu, ratu, sukobu, ljudi svrstavaju prema svojim genima, a ne prema svojoj savjesti; prema vjeri, predrasudi, a ne prema glasu savjesti. Ako se nekome ne sviđa Amerika, mora biti protiv američke intervencije u Jugoslaviji. Ako se nekome ne sviđa islam, ne može s oduševljenjem poduprijeti kosovske Albance muslimane. Ja mislim da je za čovječanstvo došao trenutak da se prema savjesti odnosi ne kao prema dijelu svog želuca, ne kao prema nastavku svojih spolnih organa, ne kao prema žlijezdi koja proizvodi hormon; bilo bi vrijeme za punu suverenost savjesti unutar naših umova i naših duša, čineći je konačno neovisnom o našim plemenskim identitetima, o našim genetskim simpatijama, Pravoslavni Srbi, katolički Hrvati, Albanci ili Bošnjaci muslimani, morat će zauvijek živjeti vrata do vrata, pa i ako budu uspjeli ta vrata pomaknuti koji metar više prema zapadu ili istoku, ipak će ostati susjedi. Vjerujem da u tome također postoji i korisna pouka Izraelcima i Palestincima. Susjedi su susjedi, oni to ostaju i ako graničnu ogradu pomaknu malo tamo ili onamo. Među narodima koje je povijest postavila blizu, niti jedan ne može ostvariti konačnu pobjedu. Možda je to pouka, gorka ironija, onoga što se događa na Balkanu.", piše Amos Oz (izraelski pisac, docent književnosti i filozofije, djelovao je pokretu 'Mir' za pomirbu Izraelaca i Palestinaca i smatra se jednim od najuglednijih osoba zemlje.)