FR-LE MONDE 19.5.KOSOVO

FRANCUSKA LE MONDE 19. V. 1999. Zastrašivanje između 'jakog i ludog' na Kosovu dovedeno u pitanje "Kakav god bio kraj kosovske krize, NATO neće pobjeći ozbiljnoj kritici kada je riječ o načinu na koji je planirao, a zatim i vodio operaciju 'Saveznička snaga', prvi rat koji se vodio na prijedlog devetnaaest zemalja okupljenih u Savezu čija je prvotna zadaća bila jamčiti sigurnost svojih članica, ni više, ni manje. Pedeset godina, NATO-v pristup zajedničkoj sigurnosti bio je zastrašivanje koje se sastojalo u pokazivanju snage kako se njome ne bi morali služiti. Ta je doktrina u početku bila zastrašivanje između 'jakog i jakog', temelj ravnoteže straha, gdje je postojanje nuklearnih arsenala u SAD-u i SSSR-u koji mogu nekoliko puta uništiti planet sprječavalo izravno sučeljavanje dviju velesila. Ona je dopunjena zastrašivanjem između 'slabog i jakog' koje je pretočila u teoriju Francuska u doba De Gaullea, a zatim i Mitterranda. Ona je zastupala stajalište da nuklearni arsenal prosječne sile može jamčiti stanovitu sigurnosnu neovisnost ako gubici naneseni mogućem agresoru, makar i puno bolje opremljenom nuklearnim raketama i glavama, mogu biti toliki da spriječe 'jakog' da nameće svoju volju 'slabome'. Ta je doktrina očito pretpostavljala da jaki protivnik bude u neznanju glede mjerila uporabe nuklearnog oružja od strane slabijeg, bilo da je riječ o strategijskom oružju (interkontinentalne rakete) ili taktičkom (rakete srednjeg dometa, nuklearno topništvo na bojnom polju). Padom komunizma, u središte razmišljanja stratega došao je novi oblik zastrašivanja, tzv. zastrašivanje između 'jakog i ludog'. Nije više riječ o tomu da se jamči sigurnost neke zemlje ili saveza u sklopu sveopćeg ideološkog sukoba, već o tomu da se ne dopusti da jedna malena sila čiji čelnici raspolažu, javno ili tajno, oružjem za masovno uništavanje, nuklearnim, kemijskim ili biološkim, destabilizira novi svjetski poredak utemeljen na suradnji velikih sila. O ovom problemu, koji je glavna briga SAD-a, govorilo se tijekom rasprava o 'novoj strategijskoj zamisli' NATO-a koja je prihvaćena na washingtonskom susretu na vrhu 23. - 25. travnja, a bila je povodom žučnih rasprava između Amerikanaca i Europljana. Prvi su htjeli na čitav planet proširiti sudjelovanje NATO-a u nadzoru nad zabranom širenja tog oružja, a drugi su ovlasti organizacije htjeli ograničiti na 'euro-atlantsko područje'. Kosovski je sukob pokazao granice strategije zastrašivanja u rješavanju krize kada je riječ o 'geostrategijskom luđaku' Slobodanu Miloševiću koji je osobito vješt i lukav. Do 24. ožujka, pa i poslije, saveznički su stratezi, pozivajući se na primjer Bosne, vjerovali da će prijetnja upletanjem, kojom se mahalo i koja se izlagala do potankosti, potaknuti srpskog vođu da poštuje sporazume zaključene s američkim posrednikom Richardom Holbrookeom 1998. Kad se pokazalo da beogradski čelnici, unatoč sporazumima, gomilaju postrojbe unutar granica i na granicama pokrajine, da promatrači iz OESS-a izvješćuju o 'nerazmjernim odgovorima' jugoslavenskih redarstvenih snaga na djelovanje OVK-a (Oslobodilačka vojska Kosova), kao i pokolj iz Račka, NATO je započeo dugo razdoblje 'mahanja rukama'. (...) Batina 'zračnog upletanja u fazama' kojom se mahalo, nije bila dovoljno velika da bi prisilila srpske vlasti da pristanu na zahtjeve kontaktne skupine o bivšoj Jugoslaviji (SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Rusija) na pregovorima u Rambouilletu i u Parizu, kao što je ustvrdio Richard Holbrooke u prigodi svog zadnjeg pokušaja kod jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića 22. ožujka 1999. Početak zračnih napada dva dana kasnije, ne može se, dakle, smatrati prijelazom iz mira u rat. Prema mišljenju političkih i vojnih dužnosnika Saveza, bila je riječ o 'opomeni', 'zadnjem upozorenju' koji se još primjenjuju u shemi zastrašivanja, pokazujući, poput uzorka, što se sve može učiniti. Tako je general Klaus Naumann, predsjednik vojnog odbora NATO-a, na oproštajnoj konferenciji u sjedištu organizacije 4. svibnja rekao da konsenzus između devetnaest zemalja odmah isključuje dva bitna čimbenika u ratnom umijeću. Prvo, upotrebu, u samom početku, nerazmjernih snaga u odnosu na snage protivnika kako bi se nadomjestila taktička inferiornost napada prema obrani: tako je otpor Srba prisilio generala Wesleya Clarka da zatraži dodatne zrakoplove i rakete tijekom operacije. Zatim, nije bilo učinka iznenađenja niti u jednoj fazi 'Savezničke snage', budući da je protivnik dobro znao koji će se objekti gađati. Moglo bi se dodati da najgora mogućnost, 'worst case scenario' stratega nije bio uključen u planiranje operacije. Tako začuđuje kada vidimo kako zapovjednici vojske koja raspolaže najsuvremenijom tehnikom proklinju nebo i vrijeme koji su bili odgovorni za nedjelotvornost operacije u prvim tjednima; ili kad čujemo kako politički dužnosnici Saveza priznaju kako nikada nisu mogli zamisliti tako brzo i temeljito etničko čišćenje, kao ono koje je u susjedne zemlje protjeralo stotine tisuća kosovskih Albanaca. 'Geostrategijski luđak' Milošević, odlučno je zauzeo stajalište rata, zadržavši inicijativu, učinke iznenađenja i sačuvavši dovoljno raspoloživih snaga da bi odvratio saveznike od djelovanja na kopnu i leta na manjim visinama, čak i pri dopremi humanitarne pomoći prognanicima u zemlji. Moguće je i poželjno da na koncu presudi sila. No bilo bi dobro da saveznici, nakon ovog pohoda, razmisle o primjedbi bivšega ruskog premijera Jevgenija Primakova koji se, tobože naivno, čudio što 'među zapadnim čelnicima nema dobrih šahista'", na naslovnici piše Luc Rosenzweig.