ŠV 22.IV.WW:BALKAN U EUROPU

ŠVICARSKA DIE WELTWOCHE 22. IV. 1999. Sablast podjele "Bude li potvrđena strašna sumnja koju ovih dana rječito svijetu iznose ministri i NATO-vi generali, imat će problema s objašnjavanjem svoga trenutnog zračnog rata protiv Srbije. Dok NATO-vi glasnogovornici mašu satelitskim fotografijama masovnih grobnica, Miloševićevi krvnici očito kolju tisuće ljudi. Izviđači su navodno već otkrili pedeset polja smrti. Dok njemački ministar obrane Scharping ne štedi superlative kako bi dočarao užas, Kosovo je poprište silovanja, podmuklog ubijanja i pljačke. Milošević ne teži samo etničkom progonu već i etničkom istrjebljenju, masovnom ubijanju, tvrdi američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright. Moguće je da su te vijesti tek makabrična obmana koja bi trebala demonizirati Miloševića. No, vjerojatnije je da se te nezamislive strahote doista događaju. U tom slučaju stratezi NATO-va rata suočavaju se s gomilom neugodnih pitanja. Primjerice: koliko ste dugo to znali? Zašto ste to onda dopustili? Ili: zašto ste bombama uništavali naftovode, tvornice i elektrane dok su Srbi deportirali i ubijali Kosovare? Ta je katastrofa mogla biti spriječena. Zašto ste Miloševiću u Rambouilletu podastrli sporazum o kapitulaciji, koji nije mogao potpisati? Ratnici bi mogli imati problema s odgovorima. Jedini cilj rata jest zaštita Kosovara od srpskih progona, hvalio se NATO. Joschka Fischer, njemački ministar vanjskih poslova, izjavio je da je 'na kocki budući oblik Europe'. Ima pravo: završi li rat na Kosovu loše, kao što se trenutačno čini, operacija će regiju gurnuti u dugi niz krvavih graničnih pohoda. Na kraju će biti nužno iscrtati nove zemljovide. Albanija još ne zna ni kako će nakon četiri tjedna rata prehraniti i smjestiti stotine tisuća izbjeglica. Crveni križ poslao je u ponedjeljak hitan poziv upomoć. OESS-ov veleposlanik Daan Evert upozorava: 'Eksplozija je neizbježna. Od nje nas dijeli još samo pet minuta'. U Makedoniji, koja je vojnom silom u Albaniju već otpremila desetke tisuća Kosovara, izbila je tučnjava između izbjeglica i policije. U Skopju prijeti pobuna makedonskih Albanaca. Izbjeglice su najoštrije Miloševićevo oružje. No, generali i političari slažu se s njemačkim kancelarom Gerhardom Schroederom da 'nema povoda za promjenu strategije'. Oni i dalje isključuju angažman kopnenih postrojba. Sir Michael Rose, zapovjednik oružanih snaga UN u Bosni, već utvrđuje 'strateški poraz' saveza, kojem preporučuje 'trenutno povlačenje'. Četverotjedno bombardiranje gotovo uopće nije oslabilo jugoslavensku vojsku, ocjenjuje i španjolska obavještajna služba Cesid. U međuvremenu britanski premijer Tony Blair putuje svijetom kako bi pridobio potporu za angažman kopnenih postrojba. Vlada opća pomutnja. U američkom Senatu u Washingtonu nižu se briefinzi na istu temu: čini se da je slanje nekoliko divizija gotova stvar. Kao i uvijek, NATO-va vojska kasni. Kad za četiri, osam ili dvanaest tjedana bude spremna za borbu, Makedonija će već biti dugotrajno destabilizirana, Albanija opustošena, crnogorski predsjednik vjerojatno svrgnut, a većina kosovskih Albanaca protjerana. No, Joschka Fischer čvrsto se hvata za fikciju: 'Naš je cilj multietničko, demokratsko Kosovo'. Proteklog je tjedna i Bill Clinton poput papagaja ponavljao sljedeće riječi: 'Ne želimo neovisno Kosovo, ne želimo nove male države, ne želimo nove granice'. Ta NATO osvaja Kosovo - dometnimo mi. Zapadni savez stvara protektorat u okviru Miloševićeve Jugoslavije (scenarij broj jedan). Iskustva s Bosnom pokazuju da će se savez morati pripremiti na desetljeća boravka u pokrajini Kosovo. Angažirati snažno naoružanu postrojbu. U protivnom, smjesta će dobiti novog neprijatelja, kojega je sam naoružao: albansku gerilsku postrojbu OVK, mješavinu neregularnih vojnika, mafijaša i desperadosa. OVK želi neovisnost i - još bolje - veliku Albaniju ili u najmanju ruku veliko Kosovo, koje će obuhvatiti i sjevernu Albaniju. Dakle, protektorat bi trebao obuhvatiti i labilnu Albaniju. Bude li projekt uspostave mira na Kosovu - suprotno očekivanjima - uspješan, postavlja se problem povratka prognanika. Mnogi su se spremni vratiti samo u slučaju brze obnove regije. Taj će projekt stajati milijarde. Istodobno bi svoj Marshallov plan trebala dobiti i Albanija. Srbi bi se trebali povući - od Kosovara baš i ne treba očekivati podnošenje nazočnosti srpskih policajaca. Fischerovo 'multietničko Kosovo' odavno je mrtvo. Danas se postavlja samo sljedeće pitanje: hoće li na Kosovu živjeti Srbi ili Albanci? Bilo kako bilo, Kosovo je tek nastavak etničkih podjela, koje su u deset godina u bijeg otjerale više od dva milijuna bivših Jugoslavena. UN i NATO samo su konstatirali novostvorene činjenice - i cementirali ih. Čak i tamo gdje su željele vratiti kotač etničkih čišćenja, intervencijske postrojbe doživljavale su neuspjeh. Primjerice, u istočnu Slavoniju se pod zaštitom UN vratilo 32 tisuće od 86 tisuća izbjeglih Hrvata - ali ju je napustilo 18 tisuća Srba. Slično bi se dogodilo i u slučaju podjele Kosova (scenarij broj dva). NATO-u se taj scenarij čini neprihvatljivim, ali možda bi ga u slučaju nužde ipak trebao prihvatiti. Problem: u tom bi slučaju bilo gotovo nemoguće spriječiti priključenje ostatka Kosova Albaniji. Lako je dočarati složeno stanje, stvoreno takvim razvojem događaja: mirovna postrojba bila bi upletena u stalan rat niskog intenziteta protiv OVK; Makedoniji i Crnoj Gori prijetio bi slom; ojačao bi pritisak na granice; bosanski Srbi zatražili bi priključenje Beogradu; sandžački bi se Muslimani pobunili; Bugarska i Grčka bacale bi požudne poglede na Makedoniju; Hrvatska bi otkazala federaciju u Bosni i Hercegovini; vojvođanski Mađari odcijepili bi se od Srbije. Razvoj događaja tijekom proteklih deset godina sadrži brojne pokazatelje koji upućuju na zaključak da bi se Zapad našao u iskušenju da problem riješi novom balkanskom konferencijom i novim granicama (scenarij broj tri). Jedini model, suprotan modelu etničke podjele Balkana, jest novi politički koncept - prevladavanje granica stvaranjem regionalnoga gospodarskog i socijalnog prostora. Cijena je poznata: otvaranje Europe i preraspodjela zapadnoeuropskog bogatstva. Ukratko - nova slika Europe", smatra Oliver Fahrni.