IT-krize-diplomati IT LA REPUBBLICA 22.IV-RAMPOLDI KOMENTAR ITALIJALA REPUBBLICA22. IV. 1999.Cijena rata"Rat koji je trebao trajati dvije noći nastavlja se četiri tjedna i mogao bi trajati najmanje šest mjeseci. Već je jasno da
Milošević odbija bilo kakvu formulu za pregovore koja bi uključivala neku međunarodnu snagu na Kosovu, utoliko više ako je ta organizirana oko NATO jezgre. Koliko god se još može nadati da će ruska diplomacija izmijeniti 'ne' Beograda i izmisliti neki ostvariv mir, ovo nije igra koja se može zaključiti neriješenim rezultatom. Milošević obećava da će NATO 'umrijeti na Kosovu' a pokretačka jezgra NATO-a želi da na Kosovu umre on.Vjerovanje u mogućnost nalaženja kompromisa između te dvije želje za pobjedom (ili preživljavanjem), moglo bi i pomoći vladama Rima i Berlina da održe na okupu svoje većine, no neće nas izbaviti od izbora kojega želimo izbjeći: treba li nastaviti rat koji do sada nije ništa postigao ili pak prihvatiti pax serba pod uvjetima Beograda. Što, dakle, učiniti? Prvenstveno si moramo razjasniti koji bi bili ciljevi rata.Na strani Zapada i dalje traju nesloga i zbunjenost. S jedne strane
ITALIJA
LA REPUBBLICA
22. IV. 1999.
Cijena rata
"Rat koji je trebao trajati dvije noći nastavlja se četiri tjedna i
mogao bi trajati najmanje šest mjeseci. Već je jasno da Milošević
odbija bilo kakvu formulu za pregovore koja bi uključivala neku
međunarodnu snagu na Kosovu, utoliko više ako je ta organizirana
oko NATO jezgre. Koliko god se još može nadati da će ruska
diplomacija izmijeniti 'ne' Beograda i izmisliti neki ostvariv
mir, ovo nije igra koja se može zaključiti neriješenim rezultatom.
Milošević obećava da će NATO 'umrijeti na Kosovu' a pokretačka
jezgra NATO-a želi da na Kosovu umre on.
Vjerovanje u mogućnost nalaženja kompromisa između te dvije želje
za pobjedom (ili preživljavanjem), moglo bi i pomoći vladama Rima i
Berlina da održe na okupu svoje većine, no neće nas izbaviti od
izbora kojega želimo izbjeći: treba li nastaviti rat koji do sada
nije ništa postigao ili pak prihvatiti pax serba pod uvjetima
Beograda. Što, dakle, učiniti? Prvenstveno si moramo razjasniti
koji bi bili ciljevi rata.
Na strani Zapada i dalje traju nesloga i zbunjenost. S jedne strane
se kaže: želimo razriješiti kosovsku krizu. No Clinton, američka
državna uprava, London danima dodaju: Milošević se mora maknuti.
Taj nacrt nije na brzinu pripremljen kako bi se opravdalo nastavak
sukoba. Još prije dvije godine, bivši američki veleposlanik Morton
Abramowitz, koji se nije slučajno ponovno pojavio u Rambouilletu u
ulozi savjetnika albanskog izaslanstva, ovako je izražavao novi
pravac State Departmenta: da bi se konačno stabiliziralo
Jugoslaviju prijeko je potrebno maknuti autoritarne režime u
Zagrebu i Beogradu (Washington Post, 17. kolovoza 1997.). Tuđman i
njegov aparat pun ustaša izdišu sami po sebi. Ostaje Milošević.
Kosovo je postalo prilika ili izlika da ga se ukloni. Ako je srpskom
tradicionalizmu Kosovo kolijevka domovine, za Miloševića ono ima
još veću vrijednost; ono je simbolični izvor njegove osobne
vlasti.(...) Sada NATO-u predati pozornicu s koje je obećao veliku
Srbiju, za Miloševića jednako je političkom samoubojstvu.(...)
Njegova je sudbina toliko prepletena sa sudbinom Kosova, sada
koliko nikad ranije, da će se Milošević predati samo ako se režim
raspadne ili se podijeli vrhovni stožer, po napuklinama u koje su
se, previše, uzdali Amerikanci. No do sada se režim držao, generali
su slušali, a rat je, štoviše, proizveo suprotne učinke od onih
željenih.(...)
To je stanje stvari, i ne može se zanijekati utemeljenost prigovora
onih koji u Italiji smatraju da su zračni napadi (do sada)
kontraproduktivni. Problem je u tome što se stranka skeptika
trebala pokazati mnogo ranije, u jesen, kada je NATO, na američki
zahtjev, povezao prijetnju bombardiranjima s pregovorima o Kosovu.
To je bio trenutak za suprotstavljanje, i da se sugeriraju drugi
manje pustolovni putovi. Sada je prekasno.(...)
Ako je rat, dakle, do sada bio neuspješan, neki mir pod svaku cijenu
bio bi još gori. Radi toga NATO mora ići za jedinim pravim rješenjem
kosovske krize; pravnom državom u Srbiji, odnosno slomom
Miloševićeva režima. Oni Europljani koji su u rat krenuli s bijelom
zastavom u torbi, makar vide da su se njihove dvojbe potvrdile, ne
mogu zanijekati da se samo u jednoj pravnoj državi još uvijek može
organizirati etnički suživot na Kosovu pod suverenitetom
Beograda.
No to bi trebalo biti jasno i onim generalima koji bi se htjeli uvući
u Miloševićevu zamku, rat kopnenim postrojbama predvidljivog
ishoda; grozne etničke podjele Kosova, nakon srpskog vojnog poraza
kojega bi Milošević lako pretvorio u svoju političku pobjedu
(dovoljna bi mu bila pogibija stotinu zapadnih vojnika kako bi
vikao: zaustavio sam napadača).
Europska javna mišljenja treba suočiti sa stvarnošću: ovo
vjerojatno neće biti rat koji će trajati nekoliko tjedana i
proizvest će još patnja. Ako nismo spremni prihvatiti težinu
patnje, onda treba odmah izvući bijelu zastavu iz torbe. Kako se ne
bi nastavilo vjerovati da je moguće biti u ratu, a da zapravo i nismo
u njemu. Jer najgori način da ga se trpi jest onaj kada se vuče za
drugima", piše Guido Rampoldi.