RDW 13. IV. SCHROEDER POBIJEDIO

NJEMAČKI RADIO - RDW 13. IV. 1999. Schroeder na čelu SPD-a - prilika za stranku, njega i vladu ili rizik? Komentar potpisuje Karl Zawadzky. Gerhard Schroeder sada ne samo da je kao kancelar na čelu savezne vlade već je postao i predsjednikom SPD-a, najveće stranke u vladi. Za njega samog, ali i za vladajući savez koji predvodi, pa konačno i za Socijaldemokratsku stranku, to je kako dobra prilika, tako i rizik. Schroeder je odlučno zgrabio mjesto predsjednika u stranci kada mu se za to ponudila prilika. Na izvanrednom je kongresu stranke dobio potporu od 75 posto izaslanika, što dokumentira određenu suzdržanost dijela stranke prema svom čelnom čovjeku. Jer, jedno je sigurno: Schroeder nije orijentiran tradicionalnom SPD-u, već modernizaciji i inovacijama. Socijal-demokratska će stranka ubuduće još snažnije pružati potporu saveznoj vladi. Schroeder se za početak ne može nadati da će mu se pružati ljubav i poštovanje, što ih je uživao Oskar Lafontaine, ali ponajviše svojedobno Willy Brandt. On to zna - i to je javno izgovorio. Njegov stil vođenja politike nije zadovoljavanje temeljnih emocionalnih potreba mnogih socijal- demokrata već je usmjeren djelotvornom rješavanju problema. Ali to jamačno pridonosi Schroederovu uspjehu izvan SPD-a, a u politici je uspjeh na prvom mjestu. Uz to ide mu u prilog što nakon neslavnog Lafontainova odlaska nema alternative - na obzoru nema ni jednog socijal-demokrata koji bi prema političkoj potenciji i popularnosti kod birača bio ravan Schroederu. Ako novi šef SPD-a uspije svoju popularnost prenijeti i na stranku, bila bi to prednost kako za njega tako i za stranku. Istodobno bi to za oboje bila šansa. Rizik je međutim u tome da bi Schroeder mogao ipak ostati usamljen. Ukoliko bude slabio ili počne posrtati - bez vodstva ostaju istodobno i vlada i stranka, a s obzirom da je riječ o Schroederu, ostaju i bez alternative. Pa ipak, odlika SPD-a unatoč takvu riziku jest da nije nekakva udruga za biranje kancelara, već da i dalje ustraje na svom karakteru stranke sa svojim programom. Posebno jasno očitovalo se to na kongresu u raspravi o sudjelovanju Bundeswehra u borbenim akcijama NATO-a u ratu na Kosovu. Socijaldemokratska se stranka jednako kao i njemačko društvo konfrontira sa svojim pacifističkim tradicijama. Prilike su tragične, ali se nameće i dvojba: tko baca bombe i ispaljuje rakete, na sebe svaljuje krivnju. Ali još više postaje krivim onaj tko pasivno promatra genocid ili tko čak okreće glavu kako to ne bi vidio. U konkretnom slučaju ne postoji za njemačku vladu alternativa za vojnu akciju, ne samo zbog vjernosti vojnom savezu već u prvom redu zbog humanitarnih razloga. A upravo to odlikuje socijaldemokrate. To što su izaslanici na kongresu velikom većinom stali iza odluka savezne vlade nije bila nikakva demonstracija stranačke stege. Bila je to duboka moralna i politička odluka. (RDW)