IT CORRIERE 6.IV.- RUSIJA SAD I INTERVENCIJA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 6. IV. 1999. Put prema miru "(...) I najstrastvenijem branitelju intervencije teško je ustvrditi kako je onaj humanitarni njezin jedini razlog. Premda je istina da među sastavnicama američke vanjske politike postoji, i ne kao sekundaran, jak etički element. No također je istina da su Amerikanci kad su u igri bili njihovi strateški interesi uvijek pragmatično prelazili preko razmatranja moralne prirode kako bi prilagodili svoja međunarodna ponašanja najstrožem realizmu. Na Kosovu se, dakle, igra složena igra, a u njoj su, za demokratsko- liberalni Zapad, čvrsti geopolitički i geostrateški interesi, ništa manje važni i zakoniti od humanitarnog prava. Vrlo shematski: američkom 'panatlantizmu', koji prodire na istok širenjem NATO-a na Poljsku, Mađarsku,i Češku, suprotstavlja se ruski 'panslavizam' koji na zapad prodire diplomatskim dinamizmom Kremlja i njegovom političkom potporom Srbiji. U 'ratu na Kosovu' umire još jedna od velikih iluzija poslijehladnoratovskog razdoblja. Da će Rusi, raspadom Sovjetskog Saveza i prihvaćanjem kapitalizma i tržišnog gospodarstva, postati 'mi': kulturalno, politički i strateški integrirani u Zapad, ako ne čak i njemu potčinjeni (a za sada su to samo financijski, i sanjaju da u budućnosti više ne budu). Rusi su, međutim, ostali 'oni'. Kulturalno i politički protuzapadni; i što je najvažnije, strateški uvjereni da još mogu igrati ulogu velike sile, makar i regionalne, putem svojih 'klijenata' (Miloševića u bivšoj Jugoslaviji, Sadama Huseina u Perzijskom zaljevu) i da će ih, u perspektivi, Zapad, zahvaljujući nekoj vrsti 'droit de regard' nad nekim bivšim satelitima SSSR-a u istočnoj Europi, morati priznati.(...) Dok Srbija nije ugrozila stabilnost Balkana, i Rusija nije ponovno iskopala svoje stare ambicije na tom području, Amerikanci su budućnost Jugoslavije smatrali 'unutarnjim pitanjem'. Čim se stanje, u američkoj percepciji, promijenilo, i poprimilo međunarodnu prirodu i dimenzije, intervencija je postala 'neizbježna'. Ne samo iz humanitarnih razloga, dakle. Tako NATO, koji je u vrijeme hladnoga rata u Europi imao zadaću da 'Sovjete drži vani, Amerikance unutra, a Nijemce ispod', sada ima zadaću organizirati zapadni odgovor na pojave krize, integrirati Njemačku u jedinstveno euro-atlantsko zapovjedništvo, održavati američko vodstvo i tako izbjeći rađanje zajedničke europske obrane, koja nije sasvim po volji Washingtona, a koju same članice EU-a drže politički složenom i gospodarski preskupom. U tom kontekstu, pripisati intervenciju u kosovskoj krizi naprosto jednom moralnom i humanitarnom imperativu, otežava njezino diplomatsko i političko rješenje. Sviđalo se to ili ne, put mira prolazi Moskvom, odnosno rađanjem europskog sustava 'zajedničke sigurnosti' koji bi uključio i Rusiju(...)", piše Piero Ostellino.