US NYT 28. III. AMERIČKO VODSTVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 28. III. 1999. Supersila koja nije mogla reći ne "Prije stotinu godina, vodeća supersila tog doba, Velika Britanija, poslala je vojsku u Sudan. Njezini su državnici objašnjavali svoju odluku ovako: britanski globalni položaj počiva na njezinu carstvu u Indiji. Pristup Indiji zahtijeva siguran Sueski kanal, koji zahtijeva zaštitu Egipta, što zahtijeva nadziranje gornje doline rijeke Nila. Tako je, vidite, Sudan bio vitalan", piše Fareed Zakaria, glavni urednik časopisa Foreign Affairs i autor djela: 'Od bogatstva do moći: neobično porijeklo američke svjetske uloge'. "Tako je tekla logika Pax Britannice. Prošli tjedan, svijet je dobio priliku pogledati stratešku spiralu nove Pax Americane. Intervencija NATO-a na Kosovu logičan je slijedeći korak - a bit će ih još - u vanjskoj politici u kojoj jedna periferna obveza stvara drugu. Amerika, koja je već jamac mira u Bosni, sad će se duboko upetljati u budućnost južnog Balkana, s njegovim zavađenim državama i etnički miješanim stanovništvom. Kao posljedica svoje bombaške kampanje, NATO mora proširiti sigurnosne jamce na nemirnu Albaniju, Bugarsku, Makedoniju, Sloveniju i Rumunjsku. U međuvremenu, naši se odnosi s velikim silama pogoršavaju, globalni financijski sustav ostaje nepostojan, a prave prijetnje na Bliskom istoku i u sjevernoistočnoj Aziji čekaju. 'Možemo se baviti samo jednom krizom u jednom trenutku', rekao mi je prošloga tjedna jedan dužnosnik Bijele kuće. To treba pokušati sakriti od Sadama Huseina. Predsjednik Clinton ponudio je bujicu obrazloženja za napad, nadajući se da će neko od njih biti uvjerljivo. Prvo je tvrdio da američka sigurnost i prosperitet zahtijevaju da naše glavne trgovinske partnerice u Europi budu sigurne. No dobar dio prošlog desetljeća na Balkanu je bjesnio krvav rat, dok je zapadna Europa cvjetala. Stalno nas upozoravaju da će se nestabilnost u bivšoj Jugoslaviji proširiti, pa ipak se to nije dogodilo. Doista, tragedija Bosne bila je u tome da nijedna od glavnih europskih sila nije mnogo marila za to što se tamo događa. Ako se balkanski sukob ovoga puta proširi, bit će to zato jer se NATO umiješao - stvarajući tako problem kojeg savez navodno pokušava riješiti. Tijekom ovog stoljeća ratovi u području širili su se samo kad su se uključile velike sile - najrazornije 1914. Najiskreniji zagovornici intervencije priznaju da bombardiranje, da bi bilo uspješno, mora biti tek početak mnogo veće i šire kampanje koja uključuje druge zemlje u području. Neki zagovaraju korištenje Albanije kao terena za okupljanje savezničkog pješaštva. Drugi preporučuju razmještanje 60.000 vojnika u Makedoniji. Ako se sve to čini pretjerano, sjetite se da će Sjedinjene Države, nastave li Srbi svoju kampanju na Kosovu, biti suočene s dvije mogućnosti - umirenje ili eskalacija. (Upravo je ta tmurna dilema gurala neskloni Washington sve dublje i dublje u Vijetnam.) S druge strane, popusti li Srbija, NATO će na Balkanu stvoriti novu državu. Odnosi Kosova sa susjedima - uključujući Makedoniju, u kojoj žive Albanci i Srbi, te samu Albaniju - bit će napeti. Kao glavni pokrovitelj nove države, Amerika će morati preuzeti neku odgovornost za njezinu sigurnost. Ruske veze sa Srbima tad će sigurno ojačati. (Nakon što su ju posljednjih tri godine uvjeravali da je NATO obrambeni savez, Rusija je bijesna kad vidi da on vodi rat u južnom Balkanu.) Grčka i Turska ionako uvijek traže svađu. Predsjednik Clinton kaže da želi izbjeći vrstu pogrješaka koje su vodile Drugom svjetskom ratu. No uvlačenjem vanjskih snaga u Balkan, on stvara zamršene saveze koji podsjećaju na Prvi svjetski rat. A čovjek se nada da g. Clinton shvaća da Slobodan Milošević (koji vlada staromodnom, osiromašenom zemljom koja nije napadala svoje susjede) nije Adolf Hitler. On čak nije ni Sadam Husein. Predsjednikovi humanitarni razlozi za akciju NATO-a uvjerljiviji su. Srpski zločini na Kosovu stvarni su i stravični. Sjedinjene Države dovoljno su moćne da trebaju činiti dobro kad to mogu - ako se troškovi i rizici čine razumnima. No u tom slučaju, NATO ulazi u složenu političku situaciju bez jasnog cilja ili izlaza. U napadanju zemlje koja je uskratila neovisnost pokrajini, on izaziva zahtjeve dugog popisa žrtava - uključujući Kurde, Tibetance i Čečence. G. Clinton i njegovi zagovornici pogrešno su postavili kosovsku raspravu kao izbor između intervencije i izolacije. Pravo je pitanje, u kakve bi se intervencije Amerika trebala uključivati? Clintonova vlada pokušala je izgradnju nacije u Somaliji, demokratizaciju u Haitiju i reintegraciju u Bosni. Svaki je od tih eksperimenata propao. Svaka je od tih perifernih intervencija također bila neplanirana, odgovor na krizu. Zasigurno se svjetska sila ne poznaje samo po tome kad može reći da, već također i kad može reći ne. U međuvremenu se odnosi Washingtona s velikim silama kreću u rasponu od lošeg do goreg. Smanjenje nuklearnog oružja s Rusijom zamrznuto je; odnosi s Japanom jedva su pristojni; odnosi s Kinom su u padu. Zahvaljujući europskom napuštanju, obuzdavanje i Irana i Iraka blijedi. Nakon što je prošle jeseni najavio da je globalno gospodarstvo pred 'najgorom krizom u proteklih 50 godina', g. Clinton je to pitanje napustio, radije nego da se bakće sa skupinom sedmorice. No hvala nebesima, bombardiramo Beograd! Washington može slijediti nepromišljenu vanjsku politiku jer ima moći na bacanje. Sjedinjene se Države ističu kao nijedna zemlja dosad. To Americi pruža jedinstven izlog mogućnosti. Ona može jačati temelje globalnog mira, proširujući otvoreno gospodarstvo i liberalni poredak koji imaju industrijske zemlje. Ili može nastaviti sa svojim pokušajima kroćenja etničkih, vjerskih i nacionalističkih sukoba kad god izbiju. To će biti zadaća bez kraja, budući da se svijet neće prestati mijenjati, a nove će skupine uvijek imati nove zahjeve. Britanija je potrošila desetljeća - i beskrajnu količinu krvi i blaga - stabilizirajući desetke mjesta poput Sudana. Jednom kad bi otišla iz područja, nasilje bi opet počelo ispočetka. Velike globalne sile - bez obzira kako blagonaklone - uvijek izazivaju zavist i ljutnju. (...) Washington bi trebao biti siguran da, kad izaziva međunarodni gnjev i protivljenje, za to ima dobre razloge. Tragedija današnje američke diplomacije jest da ona donosi troškove hegemonije bez uživanja u njezinim prednostima."