ES 31.III.EL PAIS-BOMBE-NE PREGOVORI

ŠPANJOLSKA EL PAIS 31. III. 1999. Drama, farsa i sarkazam "Tragedija je golema. Mnogo veća od one o kojoj govori onaj španjolski komunistički vođa koji je, prije nekoliko dana, u patetičnom pozerstvu boljševičke karikature, rogoborio protiv NATO-a ispred desetak srpskih nogometaških milijunaša po madridskim ulicama. Da su se svi koji se danas ljute zbog navodnoga NATO-ova militarizma i njegove vojne intervencije protiv beogradskoga režima prije pokrenuli samo s pola današnjega bijesa protiv sustavnoga zločina čija je žrtva albanska većina na Kosovu, vjerojatno danas ne bismo ni stigli do ovih tragičnih trenutaka koji su sigurno prijelomni događaj u suvremenoj povijesti Europe. Čuvstva onih koji gledaju kako im bombardiraju zemlju logična su i treba ih poštovati. Čak i kad neki od njih prezirno priznaju da su im važni jedino njihovi vlastiti mrtvi. Logični, ali nikako vrijedni poštovanja, jesu i pokušaji nesrpskih političara i intelektualaca da balkanske mrtve iskoriste za opiranje Atlantskome savezu zato što su sami inače politički vrlo isprazni. Osobito zato što su mrtvi u velikoj većini - a nitko se još ne usuđuje reći koliko ih ima, budući da se boje čak i pomisliti na to - žrtve, ali ne NATO-ove žrtve, nego žrtve onih koje ovi veliki teoretičari 'suvereniteta' i međunarodnoga prava smatraju žrtvama agresije, a zapravo su obični srednjovjekovni mesari koji su krenuli u orgiju istrebljivanja albanskoga civilnog stanovništva. NATO bi bio oduševljen da je ruski premijer Evgenij Primakov uspio u Beogradu nagovoriti Miloševića da zaustavi genocid na Kosovu i prihvati slične uvjete koji su mu nuđeni u Rambouilletu i koji su, kad vidimo što se sve dogodilo, najbolji uvjeti koje on uopće može očekivati. Bilo bi to mnogo više nego što su i sam Primakov i Jeljcin uspjeli postići u posljednjih nekoliko mjeseci. Jer Rusija je ljuta zbog NATO-ove operacije čiji je cilj zaustavljanje genocida, ali je i frustrirana zbog toga što nije imala nikakva utjecaja na Miloševića kad su ga nagovarali da potpiše sporazum iz Rambouilleta i prihvati barem nekakvo civilizirano ponašanje. Primakovljeve izjave, pri odlasku iz Beograda, kad je rekao da bi se Milošević složio s povratkom pregovorima ako NATO prekine borbu, zapravo su, recimo to obzirno, malo manje od ama baš ničega. Primakov se opet iz kuće maloga ruskog brata, iz Srbije, vraća ponižen, a Srbiju je njezin vođa Milošević pretvorio u taoca. Rusija, naravno, nije mogla uvjeriti, prisiliti ni od bilo čega odvratiti Miloševića, koliko god Primakov i njegovi ministri rabili diplomatske eufemizme. A zahtjev za prethodno obustavljanje kažnjavanja samo je sarkazam koji Milošević dodaje tužnim rezultatima koje je ruski premijer postigao u Beogradu. Rusija, nažalost, nije uspjela, a sada je vrijeme da progovori oružje. I govorit će tako dugo dok Milošević ne pristane na prekid klanja na Kosovu i dok ne prihvati sve političke odredbe sporazuma iz Rambouilleta i stalno razmještanje NATO-ovih snaga u toj pokrajini kao sile koja će jamčiti mir. A kad završi cijela ta drama, teško je zamisliti da će Milošević, glavni krivac za mrtve na Kosovu, biti kadar da još o bilo čemu pregovara. Svakoga je dana sve udaljeniji od pregovaračkoga stola i bliži povlaštenom mjestu pred nekim sudom za ratne zločine i genocid koji će, prije ili kasnije, morati biti osnovan kako bi kažnjavao i podsjećao na strašne događaje koji se zbivaju ovih dana", piše Hermann Tertsch.