BE LE SOIR 24.III. BOMBARDIRANJA

BELGIJA LE SOIR 24. III. 1999. Pojačavanje sukoba, leđa uza zid... "I tako Richard Holbrooke nije mogao ponoviti svoje 'bosansko čudo' na Kosovu. Poslije propasti konferencija u Rambouilletu i Parizu, svi su strahovali i jednostavno nisu ni željeli vjerovati u to: Slobodan Milošević je nepopustljiv, uvio se u zastavu nacionalnoga ponosa i neće uzmaknuti. NATO, ako ne želi izgubiti svu vjerodostojnost i svoju sposobnost zastrašivanja te dovesti u pitanje cijeli sigurnosni sustav u Europi, koji je uključen već nekoliko dana, nije mogao učiniti ništa drugo do slijediti Miloševića krećući se naprijed u tome paklenom smjeru. Budući da je nada u mirno rješavanje odletjela u zrak, ostaje samo ratna logika. Svi to znaju. I u Zaljevu i na Balkanu, posezanje za oružjem znači da je diplomacija strašno zakazala. No, nitko ovoga puta ne može prigovarati zapadnim silama optužujući ih da su neaktivne. Od maratonskih pregovora i misija posljednje prigode do produljivanja konačnih rokova za postizanje dogovora, iskorištena su sva moguća sredstva. A i francusko-britanska osovina te europska odlučnost koja katkad iznenađuje i Amerikance. Uzalud. Milošević, koji je uveo pravila igre, prestao ih je poštovati. I s onom dozom cinizma koja je uobičajena za njega, izjavio je Holbrookeu da razumije 'nastojanja američke vlade' i da prihvaća 'moguće posljedice'. U Beogradu, gdje se domobljublje čvrsto oslanja na burnu prošlost, nacionalisti na vlasti i dalje su uvjereni da bi zbog predloženog mirovnog sporazuma svakako izgubili Kosovo. U svom ponosu, koji ne mogu poremetiti vanjski argumenti, oni radije probleme rješavaju s oružjem u ruci nego za pregovaračkim stolom. Već pri prvom zračnom udaru, sve vrste pitanja sigurno će narušiti međunarodni poredak koji Washington, jedina provjerena supersila, sada pokušava uvesti. Pravni problemi: kako opravdati takvu intervenciju, bez presedana, i to čak bez jasnog mandata Vijeća sigurnosti UN-a? Vojni problemi: trebaju li zračni udari biti pojačani kopnenom operacijom, uz opasnost buđenja 'vijetnamskoga sindroma' u javnosti? Humanitarni problemi: neće li ta neprijateljstva izazvati opći građanski rat na Kosovu i egzodus veći i od onoga koji Zapad zapravo želi spriječiti? Strateški problemi: neće li albanski separatisti sada iskoristiti prigodu za vraćanje izgubljenoga terena i proglašavanje neovisnosti koju nitko ne namjerava poduprijeti? Konačno, tu su i politički problemi: hoće li Milošević popustiti pod bombama ili će u tom očajničkom otporu pronaći popularnost junaka koja će mu dati opravdanje za samoubilačko nastupanje? Nijedna od strana u sukobu ne može reći da već ima zadovoljavajuće odgovore na ta pitanja. Čak i uz sva jamstva, i poslije svih, najpažljivije promišljenih priprema, otvara se ponor i pred nama je opasan skok u nepoznato. 'Bombardiramo, ali što poslije?', zapitao se u siječnju britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook, razljućen američkom nestrpljivošću. Stručnjaci i politički vođe mogu do mile volje ponavljati da je sve dobro promišljeno, da je svaka opasnost svedena na minimum, ali već i sama vrsta operacije koja se provodi donosi stvarne opasnosti. Kako za pilote zrakoplova, tako i za civile na tlu. To će sigurno biti jedna od najvećih briga u sljedećih nekoliko dana. Ali ove nesretne večeri, koju je Holbrooke sam nazvao 'najcrnjom za Balkan u posljednje četiri godine', sigurno je samo jedno: vojno je rješenje postalo neizbježno. Čak i s leđima uza zid..." - piše Edouard van Velthem.