US IHT 28. III. PRIZNATI KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. III. 1999. Strategija izlaza za NATO: priznajte pobunjeničku republiku "Cilj napada NATO-a na bivšu Jugoslaviju opisuje se kao 'ubiti dovoljno Srba i uništiti njihov ratni stroj u dovoljnoj mjeri da se spriječi poraz mnogo slabije pobunjeničke sile, no ne toliko da se pobunjenici ohrabre na to da i sami traže pobjedu'. Ako je to cilj, neuspjeh je najvjerojatniji ishod", piše William Pfaff. "Političko načelo koje su NATO i Washington ponudili jest da će napadi navesti g. Miloševića da prihvati plan iz Rambouilleta i dopusti prisutnost savezničkih mirovnih snaga na Kosovu. To predmnijeva da će on procijeniti da su gerilski rat na Kosovu i savezničko bombardiranje veća prijetnja njegovoj osobnoj moći nego što bi bilo odustajanje od Kosova. Ta je pretpostavka neuvjerljiva. Mnogi očekuju da će nastavak srpskog prkosa pred NATO staviti izbor između kopnene intervencije i neuspjeha. Nijedna članica NATO-a ne želi kopnenu intervenciju - Sjedinjene ju Države svakako ne žele, sa svojim nespokojnim Kongresom i ozloglašenom nespremnošću na prihvaćanje žrtava. Postoji, međutim, još jedan mogući put za NATO. Trebalo bi Slobodanu Miloševiću postaviti prijetnju koja je za njega mnogo opasnija od bombaške kampanje. To je prijetnja priznavanja neovisnosti Republike Kosovo, koja je proglašena 1991. i ratificirana javnim referendumom, kao i opremanjem, uvježbavanjem i zračnim podupiranjem OVK koliko je potrebno za obranu te neovisnosti. Može se tvrditi da bi srpska vojska i policija mogle na kraju doživjeti poraz, nastavi li sve bolje naoružana sila dobro uvježbanih gerilaca, koja bi djelovala usred područja potpuno neprijateljski raspoloženog prema Srbima, provoditi pobunu, uz istovremenu stratešku i taktičku zračnu potporu NATO-a. To znači da bi teret postizanja pobjede ležao na Kosovarima. No oni su ti koji žele slobodu. Dosad su zapadne vlade željele da Kosovo ostane dio Srbije. To rješenje više nije moguće, osim u slučaju da g. Milošević prihvati plan iz Rambouilleta ili NATO prizna poraz. Dugo prije ove krize OVK je planirala da bi njezina pobuna mogla trajati godinama, čak desetljećima. Zapadna politika podupiranja kosovske neovisnosti politički je održiva. Javnost će je prihvatiti. Ona je politički koherentna jer prihvaća stvarnost da, za Kosovare, njihova neovisna republika već postoji: oni su je proglasili, ratificirali, poštuju njezine tajne ovlasti već gotovo jedno desetljeće, te su do prošle godine slijedili program nenasilnog otpora. Takva bi saveznička politika imala uvjerljivo pravo zastupati međunarodnu legalnost. Ovih se dana mnogo govori o napadu NATO-a na suverenu Srbiju. Srbija je zaista suverena država, no njezino je pravo na suverenost u Kosovu sporno. Kosovo je bilo autonomna pokrajina Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Njegova je autonomija prihvaćena saveznim ustavom iz 1974. Pravo članica te federacije na odcjepljenje proglašeno je 1991. - 1993., kad su četiri republike - Slovenija, Hrvatska, Bosna i Makedonija - to i učinile. One su međunarodno priznate i primljene u UN. Socijalistička Federativna Republika time je prestala postojati. Preostale republike Srbija i Makedonija (!!!), ujedinile su se 1992. i nazvale se Federativna Republika Jugoslavija (izbacivši iz imena riječ 'socijalistička'). One su zahtijevale da budu pravne nasljednice bivše jugoslavenske republike. Međunarodna je zajednica to odbila. Nova savezna republika isključena je iz UN-a. Ta je nova unija ratificirana glasovanjem u Srbiji, Crnoj Gori i bivšoj autonomnoj pokrajini Vojvodini. Na Kosovu ona nije ratificirana; tamo je referendum bio gotovo bojkotiran. Bio je bojkotiran zato što je Srbija u međuvremenu nezakonito i nasilno poništila autonomiju koju je Kosovo dobilo u bivšoj Jugoslaviji prema ustavu iz 1974. Zato se može tvrditi da tlačiteljski nadzor koji je Srbija nametnula Kosovu nije imao, i nema, sudskog temelja ni u pravnom nasljedstvu bivše Jugoslavije ni u ratifikaciji unutar nove savezne republike. Tako se može reći da je ratifikacija kosovske neovisnosti iz 1991. jedini pravni i demokratski izvor političke vlasti i suvereniteta na Kosovu. Kao što tvrdi Paul Garde, povjesničar koji se bavi Jugoslavijom, nema razloga zašto međunarodna zajednica ne bi priznala kosovsku republiku, koja ispunjava iste kriterije koje su ispunjavale Slovenija, Hrvatska, Bosna i Makedonija - osim jednog. Jedan kriterij koji još treba zadovoljiti jest neosporan nadzor nad vlastitim teritorijem. To je Kosovo deset godina pokušavalo postići primjenom nenasilnih mjera. Sad se okrenulo oružanom otporu. Napavši Srbiju, NATO je već dao potporu kosovskoj borbi. On bi trebao prepoznati smisao onog što je učinio i prihvatiti posljedice. Ako Srbija ne prestane napadati Kosovare i ne prihvati razumne kompromise mirovnog plana iz Rambouillea, kojega su Kosovari prihvatili, zemlje NATO-a trebale bi priznati Republiku Kosovo iz 1991. i ojačati svoju potporu kosovskoj borbi za slobodu od srpske agresije, na što prema UN-ovoj povelji imaju pravo."