SLUČAJ ŠAKIĆ: SVJEDOČIO TIBOR LOVRENČIĆ (2)

ZAGREB, 30. ožujka (Hina) - Svjedok Tibor Lovrenčić u nastavku današnje glavne rasprave u kaznenom postupku protiv bivšeg zapovjednika ustaškog logora u Jasenovcu, Dinka Šakića, rekao je kako je optuženi Šakić bio zapovjednik logora tijekom 1944. godine, koju je, glede položaja logoraša označio "mirnijom" u odnosu na ranije razdoblje. Ne sjeća se kada je prvi put vidio Šakića, kojeg nije viđao često, ali zna da je bio nadređen drugim ustaškim časnicima. #L# Svjedok je napomenuo kako su za logoraše tijekom 1944. nedjeljom bile organizirane mise, što je prije bilo nezamislivo. Dodao je kako je tada u logoru postojala i kazališna grupa. Ishrana je kao i u ranijem razdoblju bila "manje više ista - nekalorična i oskudna". Kao i prethodno saslušani svjedoci, Lovrenčić je ponovio kako je logorašima bilo dozvoljeno pisanje obitelji koja im je mogla slati pakete. Napomenuo je kako ne zna za slučaj umiranja od gladi, jer su se logoraši međusobno pomagali. Logoraše onemoćale od gladi ili bolesti smjestili bi u logorsku ambulantu, ali svjedok ne zna da li je tamo netko umro. Opisujući organizaciju ustaške logorske uprave, svjedok je rekao da je na njenom čelu bio upravnik kojem su odgovarali šefovi radnih službi, dok je u logorskom dijelu glavni bio logornik, a ispod njega grupnici kao šefovi pojedinih radnih grupa. U crtaoni gdje je svjedok radio bili su, kako je rekao, "stari" logoraši - inženjeri Židovi iz Sarajeva. Grupnici su uglavnom bili Židovi koji su bili stručnjaci, dok su Srbi, uglavnom dovedeni sa sela, radili fizičke poslove, kazao je. Kontakata između zatočenika i ustaša uglavnom nije bilo, a kada bi se zatočenik susreo sa ustašom morao bi skinuti kapu, ali nije smio pozdraviti riječima, kazao je napomenuvši kako je bilo ustaša s kojima je se na radovima službeno kontaktiralo. "U logoru se znalo što se smije, a što ne", rekao je dodavši kako je odnos prema logorašima uglavnom ovisio o karakteru pojedinog ustaškog časnika ili dočasnika i njegovom stavu prema zatočenicima. "Bio sam sretan kada ih nisam morao sretati, jer nisam znao kako će reagirati", istaknuo je. Za postupak prema zatočeniku, kako je naveo, nije se odgovaralo. "Sve je ovisilo o samovolji ustaša", istaknuo je, te dodao kako se nadzornik njegove grupe Mandić prema njemu ponašao vrlo korektno. "Ipak, da me vidio da ne radim korektno, sigurno bi me kaznio", napomenuo je. Prisjetio se slučaja kada mu je stražar ponudio rakiju i novine, ali se nije usudio prihvatiti jer bi, kako je rekao, vjerovatno bio kažnjen. Takav odnos prema zatočenicima "smjestio" je u razdoblje krajem 1943. i početkom 1944. Dodao je kako je svaki propust na radu i svaka eventualna šteta zbog nestručnosti mogla biti okvalificirana kao sabotaža, a to je moglo povući kaznu, pa čak i likvidaciju. Lovrenčić je naglasio kako je nakon svakog bijega uslijedio nastup svih logoraša. Na nastupima bi se najčešće kažnjavala grupa iz koje bi bio zatočenik koji je pokušao ili uspio pobjeći. "Nastupi su za nas bili šokantni" rekao je, te dodao kako on osobno nije gledao likvidacije. "Sagnuo bi glavu i spustio pogled, jer je jednako važno bilo psihički izdržati kao i prehraniti se", naglasio je. Lovrenčić drži kako je nastupe svih zatočenika mogla narediti samo uprava logora, ali se ne sjeća da su upravitelji bili nazočni egzekucijama. Kažnjavanje logoraša na nastupima vršili su dočasnici, nadzornici pojedinih radnih grupa. "To su bili poznati izvršitelji egzekucija", naglasio je ne navevši pritom niti jedno ime. Uglavnom su to, kako je rekao, radile niže rangirani ustaše, zaduženi za "te stvari". Na upit županijskog državnog odvjetnika Radovana Šanteka o likvidaciji Mile Boškovića i dvadesetak logoraša, svjedok je rekao kako je bio nazočan tom nastupu, ali se ne sjeća je li Šakić tada bio zapovjednik logora. Bio sam nazočan i nastupu u proljeće ili ljeto 1943. kada je ubijeno šest ili sedam, nasumice izabranih, zatočenika, kazao je. "Morali su kleknuti, te su ubijeni hicem iz pištolja u potiljak", rekao je. Sjeća se da je u jesen 1943. kroz prozor vidio odvođenje na granik dvadesetak "četnika", golih i vezanih žicom. Naknadno je čuo da je tamo likvidirano njih dvjestotinjak. "Granik je značilo ubojstvo i bacanje u Savu", rekao je dodavši kako su se tamo vršile likvidacije kada bi Sava bila visokog vodostaja, "da bi se zločin prikrio". O slučaju zatočenika Wollnera, svjedok je kazao kako su ga ustaše ubile pri navodnom pokušaju bijega te da ne zna za eventualnu odmazdu nad logorašima. Sjeća se i nestanka logornika Winera koji je, kako je čuo, zajedno sa cijelom obitelji ubijen u čamcu te bačen u Savu. Po njegovim riječima, u jesen 1943. vršene su "veće likvidacije" zatočenika kako bi se smanjio broj logoraša. Govorio je i o kraju 1944. i početku 1945. kada se za vrijeme Hinka Pićilija na Gradini palilo, kako je kazao, "nešto ljudsko" te da je tamo odvedena grupa logoraša koja se nije vratila. "Zvonara je bila zatvor unutar logora i slovila je kao zadnja stanica života", rekao je, te dodao kako se u nju nisu masovno dovodili logoraši. Govoreći o likvidaciji ženskog dijela logora u travnju 1945., Lovrenčić je rekao kako je na savskom nasipu vidio veću kolonu žena. Kasnije je čuo da su te žene odvedene prema Uštici gdje su ubijene. Istaknuo je kako je jednom prilikom, kada je krajem 1944. trebalo izgraditi jedan dio zida, rekao Maksu Luburiću kako nema smisla graditi, što je Luburić prihvatio. "Neki su mislili da sam lud što sam si to dozvolio", rekao je, dodavši kako misli da je u Luburićevoj pratnji bio Dinko Šakić. Prisjetio se i događaja kad je kraj Jasenovca, niže uz Savu, pao zrakoplov, a Šakić je tada, kako je rekao, na specifičan način sa zaletom straga skočio na svog bjelog konja i odjahao ka mjestu pada aviona da pronađe pilota. Današnjoj raspravi u sudnici je bio mali broj zainteresiranih promatrača, dok je u novinarskoj sobi, za razliku od prvih dana suđenja, bilo nazočno samo desetak domaćih novinara. Suđenje se nastavlja sutra daljnjim ispitivanjem svjedoka Tibora Lovrenčića. (Hina) so/tr im