ZAGREB, 29. ožujka (Hina) - Suđenje bivšem zapovjedniku ustaškog logora u Jasenovcu Dinku Šakiću nastavljeno je danas svjedočenjem Milke Žabčić (1929.) koja je kao trinaestogodišnja djevojčica u proljeće 1943. uhićena u Zagrebu i
odvedena u Jasenovac.
ZAGREB, 29. ožujka (Hina) - Suđenje bivšem zapovjedniku ustaškog
logora u Jasenovcu Dinku Šakiću nastavljeno je danas svjedočenjem
Milke Žabčić (1929.) koja je kao trinaestogodišnja djevojčica u
proljeće 1943. uhićena u Zagrebu i odvedena u Jasenovac.#L#
Po dolasku u Jasenovac dulje vrijeme je bila smještena u "štali"
koja je, kako je rekla, pripadala logoru, ali nije bila unutar žicom
ograđenog logora. Kako je istaknula, u ograđenom dijelu logora
nikada nije bila, jer je tamo bio zabranjen pristup, ali je za njega
čula. Po njezinim riječima, logorom se može smatrati sve ono što je
bilo pod stražama ustaša, kao i zgrade u kojima su bili zatvoreni
ljudi, te u kojima se nalazilo ustaško zapovjedništvo, radionice u
Jasenovcu, te zgrada u mjestu u koju je naknadno prebačena.
Napomenula je kako tada nije vidjela likvidacije ili mučenja, ali
je naglasila da je "režim" bio vrlo strog i svi su morali šutjeti jer
bi "dobili bičem". U jednoj "štali" je vidjela skupinu "kao kosture
mršave djece".
U početku je radila na branju kukuruza u selu Uštica na obali Save, a
krajem 1943., premještena je u zgradu u mjestu Jasenovac, u
Kožarskoj ulici, gdje se brinula za dvoje male djece. U kući je
zatekla krvave podove i zidove, koje je morala čistiti, a po velikoj
količini poderane odjeće zaključila je da je tu ubijeno mnogo
ljudi.
Tijekom boravka u "štali" nije viđala Šakića, kojeg je danas u
sudnici, kako je rekla, odmah prepoznala, rekavši pritom: "Bio je
pojava, lijepo obučen, a hodao je kao svijeća."
Od zatočenika i nekih ustaša saznala je da je Šakić tijekom cijele
1944. bio upravitelj logora. U Jasenovcu su ga, kako je rekla, zvali
"gospodin Ljubo". Šakića je prvi put vidjela u mjestu Jasenovcu
1944., a kasnije ga je više puta vidjela kraj zapovjedništva i
kantine. Od logoraša je čula kako je Šakić naslijedio zapovjednika
kojeg su logoraši nazivali "Talijan, Crnogorac, Drakula i Crna
ruka", za kojeg su govorili da je bio izrazito okrutan.
Na upit predsjednika Raspravnog vijeća Dražena Tripala o Gradini i
Zvonari, svjedokinja je izjavila kako je od "starijih" logoraša
naknadno saznala da su se tijekom 1941. i 1942. tamo dogodili
"strašni zločini".
U sjećanju joj je posebno ostao događaj s početka 1944. kada je u
zgradi blizu ustaškog zapovjedništva vidjela sedam odsječenih
ljudskih glava. "Oči su im još bile otvorene", kazala je dodavši
kako joj je jedan ustaša kasnije rekao da te glave nisu bile
odsječene, nego otpiljene. Naknadno je saznala da su ti pogubljeni
ljudi bili "političari" uhvaćeni pri pokušaju bijega.
Prisjetila se i događaja iz 1944. kada je u mjestu Jasenovac, pokraj
ustaškog zapovjedništva, vidjela petoro obješenih ljudi - jednog
zagrebačkog liječnika koji je radio u Jasenovcu, njegovu suprugu i
tri muškarca. Naknadno je čula da je žena pri vješanju dva put pala
sa stupa, a pri trećem pokušaju jedna joj je ustaška dužnosnica
iščupala kosu. Tog je dana, neposredno nakon vješanja, u kuhinji
zatekla Dinka Šakića, jednog satnika i Andriju Artukovića. "Sjećam
se dobro da je Artuković jeo ciklu i pohanu šniclu gledajući kroz
prozor obješene koji su se dobro vidjeli. Njih trojica su se smijali
i nešto komentirali", rekla je. Slika obješenih ljudi joj se, kako
je istaknula, usjekla u pamćenje. Sjeća se da su im jezici jako
visjeli. "Imala sam osjećaj da se nisu još niti ohladili", dodala
je. Iako je u zapisniku navedeno da je čula da je Šakić bio nazočan
vješanju, svejedokinja je rekla da je to krivo uneseno u zapisnik,
te da se sjeća samo događaja iz kuhinje.
Posebno se osvrnula na vjenčanje Dinka i Nade Šakić, kojem je bila
nazočna držeći ispred crkve baklju. "To je bio veliki događaj na
kojem su svi mještani morali biti prisutni, jer tko nije došao bio
bi kažnjen", naglasila je, dodavši kako nije smjela ući u crkvu te
tako nije vidjela mladence.
Nada Šakić joj je ostala u posebnom "sjećanju". "Jednom je
prilikom, 1944., iz jasenovačke ambulante izletila kao 'lavica',
zavitlala bičem i oplela me tako jako da i danas imam ožiljak na
licu", rekla je pokazujući desnu stranu lica. Svjedokinja ne zna da
li je Nada Šakić imala kakvu dužnost u jasenovačkom logoru.
Napomenuvši da je Nada Šakić bila jako lijepa žena, istaknula je
kako ju je "1955. vidjela na Trgu Bana Jelačića". "Sudarili smo se,
ona se jako iznenadila i pobjegla", dodala je.
Svjedokinja je govorila i o tzv. Crnom putu prema Savi, na kraju
kojeg se nalazio bunker u kojeg su, kako je rekla, ustaše bacali
tijela ubijenih. "Jednom je Sava nabujala te su leševi isplivali,
pa su ustaše zabetonirale taj bunker". Sjeća se da je oko 300 metara
od kuće u kojoj je stanovala bila jama prema kojoj je u više navrata
kamion dovozio logoraše. Pri pokušaju da izbliza vidi jamu, jedan
stražar ju je potjerao, zaprijetivši da će je ubiti. Kasnije je Sava
ponovno narasla, a kada se voda povukla ponovno su isplivali leševi
ljudi i životinja, te su zbog jakog smrada jamu posuli klorom i
zatrpali šljunkom, kazala je. Tada je, kako je napomenula, u smjeru
Save iskopana druga jama. Više puta je vidjela kamion na čijem su
stražnjem dijelu s ceradom za leđima sjedile ustaše, a ispod cerade
su virile ruke logoraša. Naglasila je kako su se kamioni uvijek
vraćali prazni.
Dinka Šakića je vidjela i prilikom odvođenja jednog logoraša na
strijeljanje. Tada je iz svoje sobe vidjela mlađeg ustašu kako vodi
logoraša prema jami, a nakon pet minuta vidjela je Šakića kako ide
za njima, no nije zamijetila kada se on vratio.
Kako je rekla, na uglu ulice u kojoj je stanovala bila je gostionica
u koju su navraćali Dinko Šakić, Maks Luburić, Andrija Artuković i
drugi ustaški dužnosnici koji joj po imenu nisu bili poznati.
Jednom prilikom je čula kako je jedan čovjek, izlazeći iz gostione,
ispričao da je neki ustaški časnik kojeg su zvali "Pop" na bajunetu
"nabio Židovku ili Romkinju koja je tek rodila".
Također se prisjetila i događaja kada je u skladištu, zatraživši
sapun, dobila "mekan, crveno prošaran" sapun. Skladištar joj je
rekao da je to "ljudski sapun koji je loš jer nije dovoljno kuhan".
"Tada mi je bilo jasno o čemu se radi. Bilo mi je muka", rekla je.
Istaknula je kako je tijekom 1943. u logor trebala doći komisija
talijanskog Crvenog križa, pa su ustaše naredile logorašima da
krampovima razbiju pod plinske komore koja je bila, kako je kazala,
prepuna zapečenih ljudskih ostataka. "Kako pod nisu mogli razbiti,
logoraši su ga zazidali, ali komisija nije došla", kazala je.
Iz Jasenovca je otišla krajem 1944. zahvaljujući ustaškom
poručniku koji joj je rekao da s kamionom koji prevozio uniforme ode
u Novsku, ali da pazi da je ne vide "Ljubo ili Maks". Pritom je
istaknula kako je prilikom odlaska iz Jasenovca vidjela Dinka
Šakića iz kamiona. Iz Novske je zatim vlakom otišla u Zagreb.
Svjedokinja Renata Terzijan svoj je nedolazak na današnju glavnu
raspravu ispričala bolešću.
Punomoćnik oštećenika, brata ubijenog Mile Boškovića, odvjetnik
Čedo Prodanović također nije bio nazočan raspravi.
Suđenje se nastavlja sutra.
(Hina) so/tr im